-TopSLIDEBiHIntervjuM plusPolitikaRegion

Nedžad Ahatović: „Putin je gospodar rata i mira na Balkanu, Zapad je poražen, čeka se rasplet situacije u Ukrajini pa da se krene u podjelu BiH“

VOJNO-POLITIČKI ANALITIČAR NEDŽAD AHATOVIĆ ZA „SB“: „Putin je gospodar rata i mira na Balkanu, Zapad je poražen, čeka se rasplet situacije u Ukrajini pa da se krene u podjelu BiH“

U razgovoru za Slobodnu Bosnu vojno-politički analitičar Nedžad Ahatović komentariše sukobe na Kosovu i uticaj Ruske Federacije na Balkanu te govori o tome koliko su realne prijetnje Milorada Dodika odcjepljenjem entiteta RS od Bosne i Hercegovine

Razgovarala: Maja Radević

Gospodine Ahatoviću, kako komentarišete posljednje sukobe na sjeveru Kosova, tj. napad naoružane grupe Srba na kosovsku policiju? U Vašem komentaru na Twitteru napisali ste da je moguće da se radi i o naoružanoj terorističkoj grupi u organizaciji Rusije. Zbog čega mislite da je Rusija možda direktno umiješana u ovaj napad? 

Radi se o klasičnom oružanom upadu jedne terorističke grupe na tlo druge države s ciljem izazivanja haosa. Po naoružanju i opremljenosti ove terorističke grupe, a i po reakciji vlasti, jasno je da je Beograd sponzor ovog upada, htjeli oni to priznati ili ne. Napad na policiju je trebao da potakne intervenciju KFOR-a sa kojim je ova grupa željela da zametne sukob. U tu klopku se nisu uhvatile snage za implementaciju mira na Kosovu, već su asistirale organima sigurnosti Republike Kosovo da riješe kriznu situaciju, što je obesmislilo kompletnu akciju. Ovaj upad dobro organizirane, naoružane i vođene terorističke skupine dokaz je da Ruska Federacija kontrolira militantne organizacije u Srbiji i da je Vučić praktično talac tog stanja. Kao što sam i kazao, Ruska Federacija je pobijedila Zapad u ovom regionu i ona je i na ovaj način pokazala da je Putin gospodar rata i mira na Balkanu.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić za sve je okrivio kosovskog premijera Albina Kurtija, rekavši da Kurti uporno pokušava da “uvuče Srbiju u rat sa NATO-om”. Dodao je još kako “Srbija nikada neće priznati nezavisno Kosovo”. Smatrate li da će Vučić i njegova vlada ipak na kraju morati da priznaju Kosovo i koji su to idući potezi koje možemo očekivati od zvaničnog Beograda?

Beograd će morati da prihvati realno stanje i prizna Kosovo kao svog južnog susjeda. Teza intelektualnih krugova u Srbiji o novoj političkoj realnosti se ne može odnositi ekskluzivno na nacionalno pitanje Srba. Pazite, silom nametnuta privilegija Srbije je da svima diktira da prihvate to što srpske zajednice van Srbije u okviru svog političkog djelovanja dovode u pitanje suverenitet država u kojima žive sa stalnom prijetnjom secesije. To je po tamošnjim političkim i intelektualnim krugovima potpuno normalno, a kada se Beogradu silom nametne slično stanje samo sa zamijenjenim ulogama, tamošnja politička elita to ne prihvata i priziva Rusiju u pomoć. Kada Ruska Federacija, kao i svaka velika sila, dođe, ona sa sobom osim privilegija nosi i obaveze, a kad vi izbjegavate da izvršite te obaveze i taktizirate igrajući igru na dvije stolice, onda vas Rusi lijepo smjeste tamo gdje vam je po njihovom mišljenju mjesto. To se sada na ovom primjeru upada terorističke grupe na Kosovo najbolje moglo iščitati.

Brojne su reakcije zvaničnika iz regiona na najnoviji sukob na Kosovu. Predsjednik RS Milorad Dodik je, očekivano, dao punu podršku Vučiću i njegovim stavovima. Može li se, i na koji način, sve veća nestabilnost na Kosovu odraziti i na Bosnu i Hercegovinu? Mislite li da će Dodik pokušati na neki način iskoristiti ovu situaciju za ostvarenje svojih separatističkih težnji?

Dakle, kao što i rekoh, politički koncept Beograda još od početka 90-tih po kojem srpske zajednice van matice podrivaju suverenitet država u kojima žive, gdje je Milorad Dodik iz BiH šampion te politike, podrazumijeva apsolutnu poslušnost jačem. Nekad tamo 90-tih to je bio Beograd sa svom silom JNA, a danas je to Ruska Federacija koja treba da bude, kao i JNA, garant provođenja te politike. Ruska Federacija opet, u ovom momentu nije u stanju da da pune garancije ovoj politici Beograda i njegovih satrapa u regionu. Zato se protagonisti te politike okreću lobiranju na Zapadu. Naravno, to nije razlog da svoj ogroman socijalni kapital Ruska Federacija ne koristi preko svoje dobro izgrađene mreže jataka u ovom regionu. Dokaz za to je i upad ove terorističke grupe na Kosovo.

Koliko su uopće realne Dodikove prijetnje odcjepljenjem Republike Srpske od BiH? Čini se da političari u Federaciji prilično ravnodušno reaguju na takve njegove izjave, smatrajući ih običnim populizmom i “praznim pričama”. No, jesu li to baš samo isprazne priče?

U kontekstu već rečenog, garant nezavisnosti entiteta RS je Ruska Federacija, a zapadna podrška tom projektu je kupljena preko lobističkih krugova. Zato Dodik podržava sve što Vučić radi u kontekstu daljeg etabliranja i jačanja ruskog uticaja. On je uvjeren da onog trenutka kada Ruska Federacija riješi situaciju u Ukrajini, na red dolazi Balkan, odnosno Bosna i Hercegovina. To nažalost nije daleko od istine, jer Zapad općenito, EU i SAD i Velika Britanija, primjer terorističke krize na Kosovu to i ukazuje, neće riskirati novi sukob u Evropi u kojem bi Rusija uspostavila svoje vojno prisustvo van Rusije. Zato će učiniti sve da zadovolji jače političke aktere u regionu i time pokuša da ustabili situaciju. I tu Dodik traži svoju šansu, a sa druge strane, patriotski politički blok u BiH prvo mora biti ujedinjen, jer vladajuća koalicija ujedinjena sa ostalim probosanskim partijama ima većinu u Zastupničkom Domu Parlamenta BiH što im daje legitimitet i legalitet u zaštiti države od tih geopolitičkih silnica.

Pomaže li ili odmaže „politika kompromisa“ na državnom nivou koju zagovaraju prevashodno predstavnici stranaka tzv. Trojke u kontekstu saradnje sa Dodikom, u očuvanju teritorijalnog suvereniteta i integriteta BiH? Je li to dobar pristup, s obzirom da sa Dodikove strane do sada nismo vidjeli baš veliku spremnost za iznalaženje kompromisa?

Pomaže kada bi bila iskrena, a ona to sasvim sigurno nije. Očito je da partneri u vladajućoj koaliciji čekaju rasplet situacije u Ukrajini pa da krenu dalje sa rastakanjem BiH. Nije nelegitimno voditi politiku kompromisa i saradnje, nelegitimno je nemati alternativu u slučaju da ona ne urodi plodom. Za BiH je dobro da imamo sučeljavanje mišljenja i sukob različitih političkih stavova ako bi se to odvijalo u jednoj normalnoj demokratskoj, politički korektnoj atmosferi. Međutim, kada je riječ o ovoj, uslovno rečeno, probosanskoj strani, taj nazovi demokratski dijalog je ostrašćen, pun ličnih animoziteta i sujeta, što naravno ide direktno u korist rušitelja ove države. U istoj toj konfliktnoj atmosferi Dodik forsira svoje političke stavove u kooperaciji sa HDZ BiH gdje i međunarodna zajednica i tzv. „Trojka“ izbjegavaju da zauzmu čvršći stav po tom pitanju. Sa druge strane, politička snaga pomenutog patriotskog bloka je prevladavajuća u Parlamentu BiH. Kada bi se on jednom uspostavio, taj potencijal bi bio efikasan odgovor na sve antidržavne aktivnosti. No, takav rasplet političke situacije u BiH je na nivou utopije i tu ove retrogradne snage u BiH i traže svoju šansu.

Rusija sve otvorenije i agresivnije podržava politiku Milorada Dodika. Glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova Rusije Marija Zaharova je prije nekoliko mjeseci u odgovoru zvaničniku State Departmenta čak uporedila RS sa Kosovom, sugerišući da ako je Kosovo proglasilo nezavisnost, zašto onda to ne bi mogla učiniti i Republika Srpska… Ima li međunarodna zajednica uopće ikakav plan kako da spriječi moguće nove sukobe na Kosovu, pa i u Bosni i Hercegovini?

Očito nema. Osim famoznih non papera koje eurodesnica forsira kroz lobiranje po raznim evropskim centrima, a koje se naslanjaju na koncept podjele BiH koji datira još iz mirovnih pregovora tokom agresije na RBiH, međunarodna zajednica nema efikasan odgovor na prijetnje koje Ruska Federacija može da im isporuči kada je u pitanju BiH. Sva uvjeravanja o opstojnosti državnog suvereniteta BiH od strane svih relevantnih institucija međunarodne zajednice pala bi u vodu nakon prvog ispaljenog metka. Tada bi krenula zvanična saopštenja da se strane suzdrže i da pristupe pregovorima o konstatovanju famozne nove političke realnosti. Na tu kartu igra Dodik. Provokacija sukoba u kojoj bi, uslovno rečeno, „bošnjačka“ strana bila natjerana da ispali taj metak, odnosno proizvede logičnu reakciju vlasti u cilju očuvanja državnog suvereniteta, gdje bi se to prikazalo kao stvaranje novog „Kalifata u Evropi“. Onda bi po Dodikovom kontu svi digli ruke od garancija datih BiH u pogledu podrške i zaštite njenoj nezavisnosti i cjelovitosti. Ja želim da vjerujem da se to ne bi tako desilo, ali sve je manje argumenata koji me drže u tom uvjerenju.

Kako ocjenjujete ulogu EUFOR-a u BiH u kontekstu očuvanja mira i sigurnosti? Možemo li od njih očekivati neki konkretniji angažman ili su oni pak tu samo kao puki “promatrači”, slično kao UNPROFOR za vrijeme agresije na BiH? 

EUFOR je kao i KFOR na Kosovu u ulozi promatrača i „vatrogasca“. Ukoliko dođe do većih eskalacija, nemira i sukoba EUFOR može odigrati ulogu u smislu ovlaštenja  sadržanih u Dejtonskom mirovnom sporazumu za proširenje misije za stabilizaciju mira uvođenjem dostatnih NATO trupa. No, mi se decenijama principijelno oslanjamo na međunarodni intervencionizam, što je po mom mišljenju pogrešno. Potrebno je izgraditi naše institucije sistema i koncept sigurnosti u kojem bi secesionizam bio vrlo skup poduhvat, jer bi protiv sebe imao jake profesionalne policijske snage pod demokratskom kontrolom, a svaka inozemna pomoć separatistima suočila bi se sa modernim, dobro naoružanim i kompaktnim oružanim snagama BiH koje bi otklonile sve prijetnje po našu nacionalnu (BiH) sigurnost.  Zato se od tih retrogradnih snaga i koči bolje ustrojavanje i modernizacija kompletnog sigurnosnog sektora.

Smatrate li da bi u slučaju konkretnih poteza Milorada Dodika za odcjepljenje RS reagirale Sjedinjene Države? Postoje neke teorije da Zapad ustvari želi podjelu BiH i da SAD u suštini neće stati na put Dodiku ukoliko proglasi nezavisnost?

To je pitanje za Nj.E. ambasadora SAD-a u BiH (Michaela J. Murphyja). On je do sada, po mom mišljenju, bio apsolutno neuvjerljiv po svim tim pitanjima. Njegovu tvrdnju da će SAD reagovati u slučaju narušavanja naše teritorijalne cjelovitosti ne prate konkretni potezi osim miješanja u politički život u BiH, sa kojim se i pored možda najboljih namjera pravi više štete nego koristi. SAD moraju biti lider demokratije naspram autokratije gdje nema kompromisa sa onima koji predstavljaju politiku Moskve da se silom i genocidom mijenjaju granice. Popuštanje protagonistima Putinove politike na Balkanu obesmišljava sve milijarde date Ukrajini da se od istih tih Putinovih fašista odbrani. Ako se ozbiljno misli Putina privesti međunarodnom licu pravde u Hagu, kako ćete graditi tu optužnicu kada je Karadžićev projekt podjele BiH iz 1992. baziran na etničkom čišćenju i genocidu i dalje živ i predstavlja šablon po kojem Ruska Federacija želi da podijeli Ukrajinu. Ta politika dvostrukih kriterija nije neuobičajena kada je SAD u pitanju, vidjeli smo to na primjeru raznih diktatura u Južnoj Americi i Bliskom Istoku. Ali to ne znači da se politički kredibilitet SAD mora uvijek na tim greškama i bazirati – za to je primjer zaustavljanje rata i genocida u BiH i potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma. Međutim, SAD moraju pokazati svu silu svog uticaja i uvjeriti sve nas u BiH u iskrene namjere koje sadrži svaka poruka koja se tiče BiH, a dolazi iz State Departmenta. Činjenica je da su SAD naš najvažniji strateški partner i osnovni garant Dejtonskog mirovnog sporazuma. Isto tako je činjenica da je dugogodišnja politika nekonfrontacije sa Dodikom dala njegovoj politici zamaha i upustila Rusku Federaciju jače u ovaj region.  Tom prodoru se svi zajedno moramo suprotstaviti, jer ćemo u protivnom ganjati i boriti se sa terorističkim grupama inspiriranim Wagnerom po cijelom regionu.

Za kraj, kako vidite rasplet ukrajinsko-ruskog sukoba? Slažete li se s mišljenjima vojnih i političkih zvaničnika, među kojima su i generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, koji smatraju da će rat u Ukrajini potrajati još dugo?

Apsolutno se slažem generalnim sekretarom NATO-a Jensom Stoltenbergom  i predsjednikom Turske Recepom Tayyipom Erdoganom da će sukob u Ukrajini potrajati. Trenutno je sukob u Ukrajini u fazi pozicijskog rata koji je vrlo krvav i koji ne osigurava niti jednoj strani stratešku priliku da suprotnoj strani zada brz i rezantan „smrtni“ udarac od kojeg se ona više ne bi mogla oporaviti i nastaviti rat. Ukrajinska kontraofanziva daje rezultate, ali ne i očekivanim tempom upravo zbog pozicijskog rata, što stvara polako nervozu na Zapadu. Sa druge strane, Ruska Federacija tražeći mirovne pregovore kako bi legalizirala oduzimanje teritorije Ukrajini produžava agoniju sopstvene strateške greške započinjanja uopšte ovog konflikta. Ako Ukrajinci kojim slučajem uspiju da ozbiljno ugroze kopneni koridor koji sada Rusi imaju prema Krimu, rat će ući u svoju finalnu fazu i Moskva će biti puno kooperativnija, mada ni to nije garancija da se sukob neće nastaviti. Osnovni zahtjev Kijeva je napuštanje ukrajinske teritorije od strane ruskih trupa. To je uslov za prekid vatre i po mom mišljenju to je ispravan stav, jer sve drugo je odricanje od državnog suvereniteta Ukrajine. Vidjet ćemo kako će se stvari na terenu odvijati. U svakom slučaju, Ukrajina ima minimalnu stratešku inicijativu koju nastoji zadržati, što je fascinantno samo po sebi nakon 18 mjeseci sveopšteg rata sa drugom vojnom silom na planeti.

Tekst je izrađen uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM), a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close