Bez prosvjetiteljstva naroda, nema napretka

Kao što se naš narod ponadao da će odlaskom Miloševića sa vlasti 5. oktobra 2000. godine društvo krenuti stazom dobrih reformi, tako je i pre jednog veka naš narod poverovao da će samo ubistvo kralja Aleksandra Obrenovića 29. maja 1903. godine da znači istorijsku prekretnicu u bolju budućnost. I tada, lepo odgovori Radoje Domanović na opasku da neće imati šta da piše (kritikuje), jer je diktator otišao:

“O publiko srpska, dobričino moja, kako si grdno prosta i naivna. Prošao je 29. maj, ali smo ostali mi. Mi isti onakvi kakvi smo i pre bili.”

Još 1872. Svetozar Marković zapaža kao problem u formiranju boljeg uređenja naš iskvaren mentalitet, što je glavni cilj svakom radniku da postane kapitalista, a seljaku da postane veliki gazda, i što učenici uče školu samo da bi se izvukli od proizvodnog rada i da bi zadovoljili sujetu položajem u društvu. Dakle, ako ja sam učim školu nezainteresovan za gradivo, samo da se provučem, a posao radim samo da otaljam, površno i neodgovorno; ako sam sklon korupciji, mitu, pljački i prevari, ako sam neradnik i neodgovoran, ne postoji nijedna vlast na svetu, koja može umesto mene samog da odluči da ja postanem čovek.

Mudro objasniše i Hegel i Tolstoj, da bez prosvetiteljstva naroda (reforme mentaliteta gde svako kreće od sopstvene odgovornosti, a ne od tuđe), nema ništa od boljeg društva:

“Neispravan je princip da se okovi prava i slobode skidaju bez oslobođenja savesti i da bi ijedna revolucija mogla biti bez reformacije.” (Vorlesungen über die Philosophie der Geschichte, 558)

“Ako misliš da je društveno uređenje loše, pa hoćeš da ga popravljaš, znaj da za to ima samo jedan način: da svi ljudi postanu bolji; u tvojoj vlasti je samo jedno: da sam postaneš bolji.” (L. N. Tolstoj)

Piše: Miloš Bogdanović (povodom 15-ogodišnjice svrgavanja Slobodana Miloševića)

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close