Kultura

Šta možemo naučiti od Sun Tzua

Zašto je drevni kineski tekst o ratovanju i dalje omiljeni priručnik političarima od Donalda Trumpa do Dominica Cummingsa

Donald Trump je u svom tvitu objavljenom u julu 2012. godine citirao jedno od najslavnijih načela Sun Tzua: “Vrhunac umijeća ratovanja je pokoriti neprijatelja bez borbe”. Trump nije poznat kao neko ko je naročito načitan, a ovo je jedan od rijetkih direktnih citata iz knjige koji možemo izdvojiti iz njegovog opusa jezgrovitih tvitova. Njegov bivši savjetnik Steve Bannon je također veliki ljubitelj Sun Tzua i vjerovao je da njegov drevni tekst “Umijeće ratovanja” može pružiti smjernice za vođenje trgovinskog rata sa Kinom, a jedan od predsjednikovih pomoćnika je imao “Art War” ispisano na automobilskim tablicama. Vjerovatno i najvažnije, Trumpov nekadašnji ministar odbrane James Mattis, bivši komandant mornaričkih snaga kojeg su vojni čelnici cijelog svijeta poštovali zbog trezvenosti njegovih prosudbi, kazao je u intervjuu 2018. godine da su njegovi pogledi na ratovanje najbliži onima Sun Tzua.

U Britaniji je poznato da je “Umijeće ratovanja” inspiracija glavnom savjetniku Borisa Johnsona, Dominicu Cummingsu. Oduzimanje pozicije šefa Kluba zastupnika pobunjenim torijevcima prošlog septembra izazvalo je šok i užas u liberalnim krugovima, što za Cummingsa nije nužno predstavljalo prepreku, dok je istovremeno osigurao stranku od daljnjih štetnih podjela. Konzervativna većina od dvadesetero, nakon općih izbora ne bi bila od korisna da ju je u bilo kojem trenutku mogla poništiti frakcija od 21 torijevca koji žele da ostanu u EU. Sun Tzu je napisao: “Jedini način vođenja trupa je da ih učinite jednako odlučnim, da bi se ponašali kao jedno”. Kao da je htio da ilustrira ovu ideju, Johnsonov prijedlog prošao je u Parlamentu a da nijedan torijevac nije glasao protiv ili ostao suzdržan.

Postoji bezbroj prijevoda Sun Tzuovog djela a desetine njih su na engleskom jeziku. Svako novo izdanje mora donijeti neku novu vrijednost u usporedbi sa onima koje već postoje. Ovo je samo mali dio predstojećeg Nortonovog kritičkog izdanja koje sadrži niz historijskih i analitičkih eseja koji daju novo, osebujno i originalno tumačenje slavnog klasika. Djelo je prevela Michael Nylan, profesorica rane kineske historije na Berkeley univerzitetu u Californiji, uz pomoć radne skupine koju su sačinjavali bivši vojni oficiri, pjesnici i drugi stručnjaci, a tekst je jasan i razumljiv široj publici, ali i neiscrpno bogat značenjem.

Kao i drugi drevni kineski tekstovi, “Umijeće ratovanje” sačinjeno je iz djela raznih izvora, vjerovatno sabranih pred kraj Ere zaraćenih država (475-221. pr. n. e.), kada je Kina bila podijeljena na sedam suprotstavljenih kraljevstava. Ovaj period je važan za samo djelo, jer je to razdoblje bilo ispunjeno neprekidnim nesigurnostima za vladare, vojne zapovjednike i obične ljude. “Umijeće ratovanja” u tome podsjeća i na druge rane kineske tekstove, jer naglašava važnost izbjegavanja nasilnih smrti.

“Tao Te Ching” taoističkog filozofa Lao Tzua najčešće se na Zapadu shvata kao mistični tekst, jer sadrži reference na kozmički poredak koji je nedokučiv ljudskom razumu. No on je ujedno i priručnik o ličnom preživljavanju u opasnim vremenima. U Kini mističnost i praktičnost se ne shvataju kao opozicije, kao što je to slučaj na Zapadu. Lao Tzu, poput Sun Tzua, je historijska ličnost čije je postojanje upitno. On zagovara “nedjelovanje” (wu wei), stav mirnog prihvatanja, koji odgovara skrivenoj logici događaja kao vid komunikacije sa drugačijim poretkom, i kao strategija odnosa prema svakodnevnom svijetu. “Umijeće ratovanja” priručnik je o životu u vremenu raspada, a ako se sada čita više nego ikad, zaključujemo da je razlog u tome jer govori i o našem vremenu.

Mnogi će osuditi upotrebu “Umijeća ratovanja” u svrhu vođenja politike. Ustvari, veza rata i politike nije ni nova ni neuobičajna. U svom kanonskom traktatu “O ratu” pruski general i strateg Carl von Clausewitz (1780-1831) opisao je rat kao produžetak politike, samo drugim sredstvima. No oni koji danas primjenjuju Sun Tzuove ideje u politici zauzimaju drugačiji i radikalniji stav. Smatraju da je politika sama po sebi vrsta rata. Jedna od najpoznatijih načela Sun Tzua glasi: “Rat je umjetnost obmane”. Sličan pogled iskazan je i u indijskoj “Arthashastri”, koja je vjerovatno sastavljena u 4. vijeku pr. n. e. i pripisana filozofu poznatom kao Kautilya ili Chanakya, koji je tvrdio da su tajnovitost, pretvaranje i druge strategije slične ratu ključne za politički opstanak u neizvjesnim vremenima.

Međutim, na Zapadu se to suprotstavlja ostavštini Aristotela, po kojem je politika traganje za dogovorenom istinom o općem dobru. No, već dugo vremena se ne razmišlja ovako. Najpoznatiji je Machiavelli, koji je preporučio vladarima da projektuju ideju vrline, ali da budu spremni biti nemilosrdni ukoliko to zahtijevaju okolnosti. Nekoliko generacija kasnije, Thomas Hobbes je zagovarao da bi tumačenje biblijskih tekstova trebalo biti povjereno vladaru. Sukobi oko značenja Biblije podsaknuli su religijske ratove i zato je Hobbes vjerovao da cilj politike nije istina, nego mir.


Oduševljene ideologijama koje im pridaju privilegirano mjesto u historiji, zapadne elite su, čini se, nesklone ideji o samospoznaji. Sun Tzuovo djelo “Umijeće ratovanja” je tekst bespogovorne mudrosti. Koliko Zapad može naučiti od njega – to je već druga stvar.


Machiavelli i Hobbes često su ozloglašeni kao nemoralni mislioci. Ipak, obojica su smatrali da je promišljeno odbacivanje istine jedini način da se postignu dobri ciljevi. Za Firentince to je omogućilo uspostavljanje republikanske samouprave, a za engleske racionaliste to je bio preduvjet „ugodnog življenja“ – stanje koje je iznad pukog preživljavanja, koji je podrazumijevao pristojan životni standard i pristup učenju i umjetnosti. Ti mislioci su smatrali da očuvanje općeg dobra može iziskivati metode koje moralnost osuđuje, ali nisu bili nemoralni. Zapravo, oni su znali više o opasnostima politike od Aristotela, Kanta, Rawlsa i drugih koji su zagovarali čestitost. Machiavelli je bio zatvoren i mučen nakon što je optužen za zavjeru protiv Medicija, a Hobbes je bio prisiljen otići u egzil netom prije početka engleskog građanskog rata. Oni su iskrenije pisali o sukobljenim načelima od kojih je politika satkana. Obmana jeste loša, no bez nje dobro je nemoćno.

Sun Tzuov pogled na rat se ne razlikuje mnogo od ovoga. Nigdje u tekstu se ne prikazuje kao herojski ili plemenit. Rat je veliko zlo, no najmanje loši ratovi su oni koji se pobjede bez da se ikada vode, a pobjeda je postignuta potajno. Naravno, obmana je uvijek bila važan element ratovanja. Drugi svjetski rat pobijeđen je nizom obmana, uključujući sakrivanje podataka o namjerama neprijatelja putem stroja Enigma i pokret prevare njemačkog Vrhovnog stožera o mjestu i vremenu invazije na Europu. No, važnost obmane povećala se kvantnim skokom sa usponom informacijskih tehnologija i cyber ratova. Granice rata i mira manje su jasne, dok su ratni sukobi prerasli u nove i nepravilnije oblike. Više nego ikada u historiji, rat, politika i obmana se isprepliću.

Međutim, ovaj slučaj nije bez presedana. Vladimir Lenjin bio je majstor onoga što je kasnije postalo poznato kao maskirovka. Ovaj termin se koristio u Sovjetskom Savezu do ranih 1920-ih, a odnosio se na bilo koju strategiju ili taktiku sa fokusom na obmanu, od korištenja kamufliranih ili lažnih vojnih položaja u Ruskom građanskom ratu do velikih strateških operacija u kojima se sovjetsko vodstvo obvezalo na nešto što nisu imali namjeru zaista ispoštovati. Lenjin je došao na vlast tako što je obećao seljacima zemlju koju je zapravo namjeravao eksproprirati. Nova ekonomska politika, koja je provedena između 1921. i 1928. godine, omogućila je seljacima da posjeduju i profitiraju od svoje zemlje nakon katastrofe ratnog komunizma, što je podstaklo percepciju da Sovjetski Savez ublažava svoj ideološki zanos. Međutim, stvarni ciljevi toga su bili uspostava trgovinskih sporazuma sa kapitalističkim Zapadom i industrijalizacija zemlje na temelju brutalne kolektivizacije poljoprivrede. Staljinov napad na seljaštvo nije bio odmak od Lenjinove strategije, već njen nastavak nakon lažnog povlačenja.

Postkomunistička Rusija koristila je sistematsku obmanu u ratu u Ukrajini i Siriji. Ruski državni mediji tvrdili su da su “zeleni čovječuljci”, koji su se pojavili u Ukrajini 2014. godine, bili lokalna policija koja se spontano formirala, a da su nevladine organizacije, koje su izvještavale o Assadovim zločinima u Siriji, bile zavjerenici vođeni Zapadom. Malo je onih koji su povjerovali ovim verzijama događaja Ruskog Kremlja. Oni su očigledan primjer onoga što Rusi nazivaju vranyo – širenje neistina za koje svi znaju da su lažne. Međutim, neprekidni niz dezinformacija otežava pristup činjenicama, a uskoro sve što preostaje su promjene percepcija. Ovo je primjer kako je Vladimir Putin majstorski primijenio lekcije Sun Tzua.

Iako daleko manje avanturistička u svom odnosu prema drugim državama, Kina je slijedila sličnu strategiju. Predstavljajući se kao siromašna zemlja u razvoju posvećena isključivo tome da postane dio vladajućeg svjetskog poretka, ostvarila je značajne udjele u zapadnim ekonomijama koje može koristiti za pregovore. Kao što je Sun Tzu napomenuo, obmanjivanje i zbunjivanje neprijatelja je učinkovitiji put do pobjede nego otvorena borba.

Zapadu su pouke Sun Tzua neugodne. Za rat u Iraku nije bila najznačajnija kampanja dezinformacija koja je prethodila, već to da rat nije imao definirane strateške ciljeve. Je li cilj bio onesposobiti oružje za masovno uništenje (čije postojanje nije potvrđeno pouzdanim dokazima) ili uspostaviti demokratiju? Kako su to neki tada shvatili, posljedica rušenja Saddamovog režima bila je uništavanje države Irak, oslobađanje islamskog fundamentalizma i povećanje moći Irana u regiji.

Promjena režima koju je nametnuo Zapad u Libiji 2011. godine bila je još katastrofalnija, jer je značila predaju zemlje džihadistima i krijumčarima ljudi, te je pokrenula devastirajući građanski rat. Skoro 20 godina prisustva vojnih snaga Zapada u Afganistanu nije poslužilo nikakvoj vidljivoj svrsi. Je li cilj bio onesposobiti terorističke snage čije su baze zapravo bile u Pakistanu? Ili poraziti talibane, nemoguć zadatak, i izgraditi škole koje će talibani uništiti kad zapadne snage u konačnici napuste zemlju?

Umjesto da se brani od stvarnih prijetnji, Zapad je bio opsjednut idejom da projiciraju svoje vrijednosti širom svijeta. Međutim, te vrijednosti se ismijavaju i odbacuju u vodećim krugovima samog Zapada. Nekoherentna društva ne mogu formulisati koherentne strategije.

Sun Tzu nas uči da je poznavanje naših mogućnosti i ograničenja jednako važno kao i poznavanje našeg neprijatelja. Kao što Nylan napisala u jezgrovitom uvodu:

“Možda je temeljna poruka “Umijeća ratovanja”, koje je od ogromne važnosti danas, da svaka pobjeda ovisi od poznavanja sebe i druge strane… Spoznajte sebe – nalaže “Umijeće ratovanja” čitatelju, prije nego što ga uvede u drugi u pitanjima, velika i mala.”

Oduševljene ideologijama koje im pridaju privilegirano mjesto u historiji, zapadne elite su, čini se, nesklone ideji o samospoznaji. Sun Tzuovo djelo “Umijeće ratovanja” je tekst bespogovorne mudrosti. Koliko Zapad može naučiti od njega – to je već druga stvar.

Prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba

Autor: John Gray, New Statesman

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close