logo
bios

Beskurac je nama demokratija

Objavljeno prije 4 mjeseca . u ned, dec 8th, 2019

Egocentrizam aktera društvene zbilje prevršio je svaku snošljivu mjeru. Mentalna higijena nam je postala kao septička jama – zapoganili su svaki društveni kutak i obesmislili sve društvene vrijednosti. Normativni kriteriji vrednovanja svedeni su na lojalnost egocentričnim likovima koji u vlastitom liku i djelu vide “jedinog spasioca čovječanstva”.

GAĐENJE je najsveobuhvatniji pojam koji najbolje oslikava emotivno stanje ČOVJEKA u ovdašnjim okolnostima.

Sistemska proizvodnja plitkog pamćenja i pojeftinjavanja građanskog dostojanstva zbog egzistencionalnog osiguravanja elementarnih uslova za preživljavanje – jedan i jedini je smisleni cilje političkih aktera u BiH, samim tim i u Visokom. Samo se sa bespomoćnim i beznadežnim ljudima može manipulirati “koricom hljeba” ili minumuom dostojanstva – da ne ispruži ruku na cesti. Samo u takvim okolnostima ČOVJEK prestaje biti razumno biće i postaje “mahluk” pogodan za dresiranje.

Dok politički i društveni akteri “prodaju maglu”, nadu i isprazna obećanja u isto vrijeme žive sve bolje i bolje uzimajući upravo TO što pripada GRAĐANIMA – poreske novce i društvena dobra.
Za takve okolnosti, a kao mehanizam funkcionisanja poslužila im je društveno formirana kategorija građana pod zajedničkim imeniteljem – UBLEHAŠI (šupci, diletanti, poltroni i mediokriteti).

Jedno društvo uređenim i društveno referentnim može se profilirati samo iz onog miljea koji u osnovi generira „GRAĐANINA“: društveno odgovorno biće koje u kontekstu egzistencionalne vlastitosti svoje potrebe ostvaruje uz pretpostavku da je svjesno i da manifestira koegzistentno ono što se zove ODGOVORNOST. Pozivanje na bilo kakvu vrstu PRAVA, a ignorišući da ista podrazumjevaju i OBAVEZU kao i ODGOVORNOST, samo je „titromudanje“ nekome i nečemu.

Od kada je “snalažljivost”  jedna od najpoželjnijih osobina za uspješno obavljanje radnih zadataka i postizanje poslovnog uspjeha, a tako smatra svaki drugi GRAĐANIN u jednom širem istraživanju  –  iluzorno je govoriti o društvenoj odgovornosti.

Model kritičke diskusije u ovdašnjem društvu je ugrožen. Nemoć političkih aktera da artikulišu smislenu političku naraciju zasniva se, prije svega, na mentalnoj lijenosti društvenih aktera i svjesnosti činjenice da savremene tehnologije komuniciranja sa masama omogućavaju manipulativne modele populističkog karaktera koji se zasnivaju na snazi fabrikovanih poluistina – laži.

Oscar Wilde – “Tko li je ono rekao da je čovjek razumna životinja? To je najnesmotrenija definicija koja je ikada izrečena. Čovjek je sve, samo ne razuman”.

Današnje društvo izgubilo je senzibilitet prema spoznaji ISTINE. Društvo je doživjelo postupno prihvatanje primordijalnog interesa u sferi društvenog života. Sedimentacija društva i pojedinca na formu, a ne sadržaj – razvijanje svih mogućih kombinatorika, a da pri tome elementarne kompetitivne i kvalifikacijske faktore zanemarujemo; doveli su nas u fazu mentalne lijenosti i potrošačke građanske svijesti.
Komercijalizacija personaliteta kao političkog repromaterijala – sirovine za već profilirane političke forme; definitivno je ugrozila trend pozitivnih civilizacijskih tokova.

Danas čovječanstvo ide unazad, po svim elementarnim pokazateljima. Oblikovanje identiteta prepušteno je globalnim trendovima, a da ni sami nismo sigurni da znamo čega smo to danas baštinici. O kojoj tradiciji i baštini, o kojem identitetu govorimo danas u BiH, pa budimo još precizniji u Visokom. Koje je to društveno, kulturno i nadasve političko dobro koje imamo artikulisano kroz politički život ovog grada.

Egzistencijalizam je sebstvo, nauka tako kaže, a kod nas je to temeljno političko polazište sa kojega se nismo još pomakli. Nauka bi, naše stanje, definirala riječima “egsitencionalizam kao sekularni humanizam”, a da sekularni humanizam nije implikacija egzistencijalizma.
David Harvey, istaknuti profesor antropologije na Diplomskom centru Gradskog sveučilišta u New Yorku (CUNtY), kaže za neoliberalizam da je “maskiran velikom količinom retorike o individualnoj slobodi”, da “legitimira drakonske politike koje su stvorene da bi obnovile i konsolidirale kapitalistički klasnu moć.”

“Budala ga vidi na kraju, pametniji u sredini, a samo mudrac vidi cilj već na prvom koraku.” – Friedrich Rückert

VISOKO od ratnih godina pa do današnjeg dana nema usaglašenu strategiju vlastitih resursa, komparativne mogućnosti i kadrovskih kapaciteta.
Politika se bazira i kreira unutar kapaciteta jedne ili dvije političke partije po hijerarhijskoj vertikali sa pogrešnim pravcem kretanja. Nikad Visoko nije imalo definiranu političku naraciju koja se afirmirala prema višim organizacijskim strukturama partije ili vlasti. Sve ove godine, ovdašnja politika je pod hipotekom ratnih i poratnih privredno-političkih promašaja, te sa druge strane duboko involvirana u političko-privrednu privatizaciju društvenih dobara.
Političke prilike su namjenski prostitucionalizirane, a sve sa ciljem da se pažnja javnosti preusmjeri na manje bitne stvari dok “velike ribe” ne riješe svoja interesna pitanja.

Za posljedicu imamo političke subjekte koje više liče na NVO sektor, a i u svom djelovanju se ponašaju tako.

Ovdašnji političari i mediji – logikom prdca u tinjedžera: puste vjetar pa čekaju reakciju da vide ili osjete tko ih je primjetio (registrirao), pa se onda počnu sramiti, ustezati, smjehuljiti sa upaljenim “crvenim svjetlom”, pravdati i sami sebe demantirati.

Ovdašnje prilike bi se dale komparirati sa tinejdžerskom logikom promišljanja i djelovanja –preambicioznima, a kojima uvjek fali pameti i para: uvjek imaju daleko manje od onog što misle da imaju na raspolaganju u tu svrhu.

Plitko pamćenje i mentalna lijenost uvjek imaju za posljedicu da se “mjera pameti” sagledava kroz vlastitu iskustvenu prizmu i vlastito mišljenje.  U traženju potvrde za vlastito viđenje stvari troše se neslućeni društveni potencijali, gube prilike, i trajno kompetentni i kvalifikovani ljudi – kadar.

Ako je politički diskurs Visokog to što radi nekolicina neartikulisanih vijećnika za koje ne znamo da li djeluju u lično ime ili partije koja im je dala legalitet – dok kao poslušni članovi partija glasaju za sve ono što će za par dana javno kritikovati u vlastito ime: predstavlja cinizam i licemjerstvo.

Isti takav učinak imaju društveni analitičari koji “na infuziji” klijentelističkih strasti kleveću ili u “zvijezde kuju” aktivizam i rezultate iz domena NVO sektora.

“Narod koji bira korumpirane, lažljivce, lopove i izdajice nije žrtva. On je saučesnik” – George Orwell

Beskurac, bolje kazano jebe mi se za mišljenje ovdašnjih političara, društvenih aktera, analitičara i javno artikulisanih  “pokušaja u razmišljanju”. U okolnostima kada svako ima MIŠLJENJE i GUZICU, svaka logika izgubi smislenost.

Gađenje je najslikovitiji izraz, a nadasve osjećaj kada pomislim na ovdašnje prilike i okolnosti, ambijent koji definišemo sa rubnim naseljima općinu Visoko.
Od prvih višestranačkih izbora, sada već dalekih devedesetih prošlog vijeka pa sve do danas u Visokom se sistemski uzgaja defetizam na osnovama elementarne gluposti.
U startu krivo shvaćena demokratija, uprošćena logika slobode proizvela je dva mentalna sklopa najporoznije kategorije GRAĐANA. Jedina zajednička osnovica im je mantalna ljenost.

Prva, i društveno afirmirana kategorija su sljedbenici kolektivističke svijesti i pameti – oni koji su iz pragmatičnih razloga “promjenili crveni dres – zelenim”, te viškom lojalnosti idealima i liderima na višim nivoima, nastavili praksu djelovanja na ideološkim osnovama, a za vlastiti interes i vlastitu računicu.

Druga kategorija građana koja je još odgovornija, a društveno beskorisnija je kategorija građana koja se smatra zrelom – društveno odgovornom, a ustvari je ključni faktor poražavajućih društvenih prilika. Građani koji svojim nečinjenjem ostavljaju prostora za djelovanje prvima jesu osnov za legitimitet i legalitet Prvih. Sve dok tu dilemu ne rješi svaki građanin sam sa sobom, ostaće vječita dilemma da li je starija kokoš il jaje.

GLUPOST je to što se bojim javno izreči

Budaleština je to što svi ponaosob pokušavamo se snači za vlastitu guzicu dok brod tone. Ako je perspektiva bezizlazna, šta kome znači da li potonu prvi ili posljednji. I tu dolazimo do posljednjeg uporišta što se NADOM zove.
Nadati se bez utemeljenih preduslova je iluzionizam.
Zdravorazumnost tu prestaje, a započeinje ovdašnji GRAĐANIN koji svojim pravom glasa bira političku vlast ili svojim ne izlaskom na izbore daje legitimitet izboru onih drugih koji su birali i za njega.

Ljudi od znanja, pameti i daleko više empirijskih pokazatelja na osnovu kojih donose “mišljenja”, za razliku od dnevno – tekučih potreba mediokriteta, politikanata i društvenih aktera u nastajanju: problem neoliberalizma vide u tome što se IDEOLOGIJA liberalizma podređuje uvjetima postdemokratije.

Pravednost i jednakost kao oličenje ideje moderne demokratije – sa jedne strane, te ideologija slobodnog poduzetništva kao temelj modernog kapitalizma ne nalaze zajednički cilj kada se nađu u rukama države kao instrumenta racionalnosti i razvitka.

IDEOLOGIJA – dogma s bolesnim ishodištem je pokušaj da se političko i politika oslobode od utjecaja ekonomije kao transferzalne veze djelovanja u stvarnom životu. Ne radi se tu o premještanju ishodišta, a još manje o razmještanju tržišta, već o klasičnom fabrikovanju “manipulacije sa sviješću masa”.

Odavno se stvarnost ne dešava kao refleksija svijesti, nego kao konstrukcija kognitivne stvarnosti koju proizvode tehnoznanosti. U takvom odnosu stvari tehnoznanost preuzima totalnu moć vladanja, afirmišući se kao kapital u formi nematerijalnog rada.

To je korporativna tehnologija vladanja svijetom kao tržištem bez obzira na to je li riječ o prodavanju magle ili prodaji nematerijelnog rada.

Postdemokratska elitna vladavina je isključila “stručnjake”, a legitimizirala i legalizirala konformiste i mentalne lijenčine.

Pravi problem današnjih društava je u odnosu kapitalizma i demokratije – sukob na relaciji temeljnih ideja slobode i demokratskog poredka.

Odavno ideje pravednosti, jednakosti i identiteta onih koji vladaju i onih kojima se vlada uz suverenost naroda, nemaju pretpostavke minimalne demokratske vladavine.

Louis Rougier je u svom ključnom djelu “Mistika demokracije” dotaknuo suštinu iracionalnih mehanizama koji pokreću slijepo vjerovanje u današnju takozvanu tržišnu demokraciju.
Živimo s uvjerenjem u jednu političku i ideološku legendu da je demokracija neodvojiva i nedjeljiva od tržišta, kao da je neoliberalizam kao ideologija tržišta jedina koja legitimira i potvrđuje pravovaljanost i istinitost demokracije. Idolatrija slobodnog tržišta isključuje svaki oblik drukčijih ideoloških alternativa, pogotovo onih koje se temelje na državnom intervencionizmu.  Kao da se sve druge političke i društvene alternative mogu reducirati na fanatični vjerski oblik islamizma ili političkog ekstremizma.

“Svaki puta kada zakonodavci krenu u uzimanje i uništavanje vlasništva ljudi, ili ih pak pretvaraju u robove proizvoljne moći”, zapisao je filozof John Locke, “stavljaju sebe u ratno stanje protiv ljudi koji su nakon toga oslobođeni od bilo kakve daljnje poslušnosti.”

M.H. – magazinplus.eu

– “Najvredniji resurs modernog kapitalizma su budale”

“Suvremeni kapitalizam karakterizira sve moderne zapadne civilizacije, ali ne gleda u budućnost, nego se brine samo za trenutnu ekspanziju, koja se ostvaruje kroz ukupno zaglupljivanje populacije”, kaže stručnjakinja – analitičarka i sama poduzetnica iz Rusije, Tatjana Vojvodina.

Prema analitičarki i poduzetnici, “mračnjaštvo i neznanje su posljednje utočište suvremenog kapitalizma, čime se stvaraju budale bez kojih moderno tržište ne može postojati”.

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh