Besim Mušić: Kako od međeda napraviti muhu

Riječ propaganda izvedena je iz naziva zajednice Sacra congregatio Christiano nomini propaganda koja je 1626. godine osnovana pri Papinskoj kuriji Katoličke crkve, s ciljem širenja katolicizma i reguliranja crkvenih odnosa u nekatoličkim zemljama. Prvi put izvan Crkve bilježi ga 14. izdanje Britanske enciklopedije (Encyclopedia Britannica) 1929. godine. Pojam “propaganda” se uglavnom koristi u političkom kontekstu, dok na području ekonomije podrazumijeva “oglašavanje”

(Piše: Besim Mušić – novovrijeme.ba)

Laički kazano, propaganda bi bila uvjeravanje vašeg cijenjenog intelekta da mlijeko nije bijelo, nego je crno ili, možebiti, neke druge boje, sve u zavisnosti od želje onoga koji vrši propagandu. A vi nakon toga trebate glumiti da zapravo ne znate da mlijeko zaista jeste crno. Mislim, pa to svi znaju!
Američki filozof, politički aktivist i lingvist Noam Chomsky sastavio je listu deset najčešćih i najefikasnijih strategija kojima se, korištenjem medija, pribjegava manipulaciji stanovništvom. Svako je to od nas na svojoj koži manje ili više osjetio, pitajući se šta nam se to zaboga dešava ili ne pitajući se ništa, što bi, po zakonima logike, bilo dokaz uspješnosti propagande, ili, kako to Englezi vole reći, “brainwashinga” (ispiranje mozga). Krenimo redom:
1. Preusmjeravanje pažnje

Taktika preusmjeravanja pažnje u našim medijima, a prvenstveno u politici, u principu se ne koristi. Ona se podrazumijeva. To vam je ono kad se medijski potencira formiranje npr. vlasti u Federaciji BiH, stalno nas kljukajući vijestima kako izvjesni Dragan Č. pripadnik jednog od konstitutivnih naroda nešto želi, ali mu pripadnik istog tog naroda, ali koji to nije, Željko K., kao nešto brani, dok im se prvi među ovom drugom konstitutivnom skupinom, tj. treći igrač u cijeloj priči smiješka iz prikrajka. A možete složiti i neku vlastitu kombinaciju. Princip je isti, sve su ostalo nijanse. I dok nas oni zabavljaju “političkim” cirkusom, na sjednici federalne vlade, koja to više nije nego djeluje u tehničkom mandatu, prođe odluka da se izvrši privatizacija određenih preduzeća u vlasništvu entiteta tj. države, među kojima je i ono do prije dvije godine rentabilno preduzeće radnog naziva “Bosnalijek”, a koje su ovi isti, dakle “tehničari”, oni koji i dalje vladaju ali nemaju vlast, željeli privatizirati (čitaj prodati) još ranije, ali im oni koji imaju vlast ali još ne vladaju nisu dozvolili, zbog tobožeg neslaganja javnosti, koju opet čine oni i njima slični.
2. Napraviti problem, pa ponuditi rješenje

Metoda se još naziva i “problem-reakcija-rješenje.” Kako smo mi društvo s manjkom države a viškom problema, a koji opet proističu iz nedovoljne funkcionalnosti onog prvog, primjer za dati princip vam ne mogu baš ponuditi. Osim možda jedne zanemarive sitnice koju ću samo usput spomenuti. S obzirom na to da imamo mali višak administracije/a, o čemu ne želim ovom prilikom ništa više reći jer nisam od onih koji imaju suicidne namjere, a koja nam usisava enormne količine budžetskih sredstava, kako to vole ušminkano predstaviti, odnosno narodnog novca, kako to zaista jeste, svako malo nam prijete bankrotom državnih i inih institucija, pa time i same države, pa nam nakon toga ponude fantastično rješenje u vidu kredita kod MMF-a, po, treba li reći, povoljnim uvjetima, a koje će otplaćivati djeca naše unučadi.
3. Strategija postupnosti promjena

Podrazumijeva “nagovaranje” javnosti da prihvati neprihvatljivo. Ključan faktor za realizaciju ove strategije je vrijeme, tj. postepeno i dozirano uvođenje onoga što odgovara političkim strukturama, a što se javnosti plasira pod krinkom “neophodnih reformi”, čije ne provođenje će rezultirati, tako se bar pravdaju, ugrožavanjem egzistencije te iste javnosti. Konkretan primjer bi bila privatizacija javnih preduzeća, urađena bez ikakve kontrole ili pravila, a koja je svojevremeno bila prikazana kao “nešto što moramo uraditi” kako bismo prešli s jednog ekonomskog sistema na drugi. To što smo već dvadesetak godina zaglavljeni u tranziciji, ni tamo ni ovamo, samo je kolateralna šteta ili kurban žrtvovan za neka bolja vremena koja, svjedoci smo, ne dolaze. Vjerovatno su zaglavila negdje na autoputu između Doboja i Zenice.
4. Strategija odlaganja

Poznata i kao “sve što mogu danas, ostavljam za sutra”, koja se, slučajno valjda, podudara s razmišljanjem jednog tipičnog bosanskohercegovačkog birokrate. Samo da se kutarišemo ovih izbora, pa ćete vidjeti kako i šta mi znamo raditi, a toga sutra nema i nema i nema i… A javnost čeka i čeka i čeka i… Kruži priča čaršijom da je jedan čak osijedio čekajući. Ali ne gubi nadu, o ti obični puku, ako su obećali, oni će to i uraditi. Vi samo morate vjerovati. I živite malo duže od, šta ja znam, tri prosječna života.
5. Upotreba dječijeg jezika

Vrlo popularna metoda sa širokim spektrom primjenjivosti, najčešće ipak korištena u vrijeme predizborne kampanje. Okupe se lokalni politički “moćnici” u domu mjesne zajednice i obećavaju vam: prvo će onom mangupu Dodiku izvući uši; zatim će visokom predstavniku prosuti zube zato što podržava secesionističke (publika mudro kimne glavom bez da imaju pojma šta to znači, ali zvuči pametno i izgovorena je ustima lika u odijelu) ideje dotičnog; zatim će uraditi još i ono, a čim s tim završe, bacit će se na ovo drugo. I usput će riješiti sve probleme države. Jest da je u pitanju kampanja za lokalne izbore, ali koga je još za to briga. Javnost svakako ne voli sitničarenje.
6. Korištenje emocija

Šta mogu napraviti raspirene emocije u prosječnom Homo Balcanicusu najbolje znaju devedesete, i generacija naših očeva. Spremni smo mi mrijeti zarad viših ciljeva, davno završenih ratova, ili zbog proste potrebe za dokazivanjem svoje natprosječnosti, unikatnosti, ispravnosti svoga puta ili čega već ne. Sami birajte svoje razloge.
7. Držati javnost u neznanju i prosječnosti

“Kako je lijepo biti glup…”, kaže poznata pjesma. Ova strategija podrazumijeva držanje javnosti u stanju blaženog neznanja, usput nas “ložeći” da sikćemo i lajemo na spomen edukacije i obrazovanja, učeći nas da omalovažavamo tuđe uspjehe, a da svoje komplekse predstavljamo kao vrhunska dostignuća racija i duha. Hljeba i igara, rekli su stari Rimljani. I Facebooka, usudit ću se dodati. Možda malo televizije kao začin. I beskonačna besposličarenja ispred seoskih prodavnica kao desert. Živjeli.
8. Ohrabrivanje javnosti da bude zadovoljna svojom prosječnošću

Promocija stava u javnosti da je moderno i poželjno biti glup, vulgaran i neobrazovan; učiti ih šta je in a šta out; medijski forsirati nemoral i umjetnike upitnih kvaliteta; ukidati i predstavljati kao nazadne tradicijske vrijednosti; podučavati naše kćeri da je to što će se udati vrhunac njihova bitisanja i da svoju buduću “žrtvu” love minjacima i drugim “(raz)odjevnim” predmetima, a naše sinove da je sasvim uredu, ili da kažem okey, iskorištavati djevojačku čednost za zadovoljavanje svojh prohtjeva i uravnotežavanje metabolizma eliminacijom viška testosterona. Djeca su nam se pretvorila, citirat ću jednog mladog prijatelja, “u maloumne bildere”, koji ne vide dalje od ogledala, i “napuderisane koke kako im ti isti nauljeni vole tepati.
9. Nametanje osjećaja krivice

Vrlo perfidna metoda koja podrazumijeva mirenje pojedinca, kao osnovne jedinice društva, s trenutnim stanjem. Ogleda se u upotrebi šarolikih fraza tipa: “Ma šta ti znaš”; “Eto, samo si ti pametan”; “Ne talasaj”; “Nek je glava na ramenu”, što dovodi do toga da nam je postalo sasvim normalno da, naprimjer, javne nabavke uopće nisu javne; da se konkursi i prijem uposlenika u javne institucije ne provode transparentno; da smo pred zakonom svi jednaki, ali smo pred sudom neki ipak malo jednakiji; da saobraćajni propisi ne vrijede baš za sve, ali da ipak moramo biti zadovoljni jer “uvijek može gore”. Pa dobro, neka nam bude, svaki put do vrha počinje od dna. Na nama je samo da smislimo kako nabaviti cipele.
10. Upoznati pojedinca bolje nego što on poznaje sebe

Vrhunac političke propagande i licemjera. Narod, tobože, zna. Šta to tačno, nije još utvrđeno. Možda zna kakvu državu želi. I na to imamo odgovor. Za čovjeka, naravno. Za koga glasati na sljedećim izborima? Pa za Srpsku čovječe, koliko puta moram reći da je to naša kuća, dakle i moja kuća, pa imam pravo i da zagrabim. Onako domaćinski. A i da djeci šta priteče.
Jednom je Mudrac svih mudraca rekao kako smo svi pastiri, i da smo odgovorni za svoja stada. Neki ovu mudrost prihvataju olahko i interpretiraju bukvalno. Ali ni njima ne treba baš plaho zamjeriti. Bar su nam lijepe torove izgradili.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close