Bernd Schröder: Katastrofe i kako se nositi s njima

Moderna je orijentirana na pojedinca. Pojedinac svoju sudbinu doživljava kao jedinstvenu i pojedinačno potrebnu odgovarajuće pomoći. Ovaj individualizam u velikoj mjeri otežava mnogim ljudima da dozvole da povijesno dokazani i kolektivni odgovori vrijede i za njih. Ovo priječi stoljećima očuvanim formama ophođenja sa katastrofama da se pokažu još uvijek održivima.

 

Katastrofe su kontingentni događaji: nepredvidivi i nesavladivi, ujedno razornog učinka za način i značenje života za pogođene. To su prevrati, preokreti, donositelji kaosa (grčki: preokret, prevrat); izbacuju čovjeka iz kolosijeka ustaljenih načina života. „Katastrofama“ u ovom smislu pripadaju i neočekivani udesi, teške bolesti, smrt jednog pojedinca, ali i kolektivne nesreće – bilo da potječu od ljudi kao što je rat, ili prirodne katastrofe kao što je potres.

Katastrofa u ovom smislu je bilo uvijek i one su u skladu s tim izazivale religiozne i filozofske refleksije, i ne samo u religijama koje su mjerodavne za naš kulturni krug: židovstvo, kršćanstvo i islam. Kako one takve katastrofe tumače i kako se nose s njima treba ovaj članak u odvažnom prikazu posvijetliti. Kao prvo, najvažnije je naglasiti i primiti k znanju da tri spomenute religije ne izbjegavaju „katastrofe“. Ne niječu ih; niti sugeriraju da to „nije toliko strašno“, nego ih tematiziraju, a dijelom u njihovoj potpunoj bekrajnosti.

Vjerojatno se to nije dogodilo nigdje tako oštro kao u holokaustu. Kako u židovstvu tako i u kršćanstvu stvorio je holokaust teološku bujicu te je izazvalo mnoštvo različitih radikalnih konzekvenci (takozvanu teologiju holokausta ili takozvanu post-holokaustnu telogiju), a da druge učinke ne spominjemo. Johan Baptist Metz je epohalno naznačio bitnost te katastrofe, tako da teologija poslije holokausta ne smije biti ista kao prije njega.

Nije manje važno od ovog otvorenog ophođenja sa katastrofama, da su židovstvo i kršćanstvo, a dijelom i islam na karakterističan način tematizirali ovu i druge katastrofe. Nisu pustili da žrtve ili preživjeli odnosno preostali kruže oko sebe, nego su izašli iz njihove perspektive tako što su katastrofu stavili pred Boga.

To se već u svetim knjigama tih triju religija prepoznaje, a najjasnije i najiscrpnije u Starom Zavjetu. Dok ova antikna zbirka većinom polazi od načela, Bogom zajamčene, uzročnosti (Tun-Ergehen-Zusammenhang) (primjer u Psalmu 1), da dobra djela vode dobrim posljedicama za one koje ih učine, dok loša djela nose loše posljedice, neki pak starozavjetni spisi izričito reflektiraju činjenicu da ova uzročnost ne funkcionira pouzdano, što prije svega vidimo u Knjizi Jobovoj.

Job vodi besprijekoran život – a unatoč tomu doživljava strašnu individualnu nesreću. Opire joj se, traga za razlozima, otklanja sva laka rješenja i racionaliziranja koja mu nude prijatelji. Na kraju se žali Bogu i hrva se s njim – i time se miri sa svojom situacijom (Job 42,1-6).

 

Koji su to konkretni načini ophođenja sa katastrofama koje pronalaze ove tri religije?

Molitva

Prvi, temeljni način ophođenja sa katastrofama koji se pronalazi svuda u Bibliji je razgovor s Bogom, molitva. Uzmimo na primjer psalme. Sastavljač psalama i molitelj osjećaju se ugroženi od smrti, nepravedno progonjeni, pogođen bolestima ili neprijateljima – i moli. Izgovaraju svoju potrebu, razmišljaju na temelju njihovih razloga i „rješenja“, oni su bezrezervno otvoreni (upravo zbog toga s vremena na vrijeme govore o osveti i neprijateljstvu, o gnjevu i očaju) i mole Boga upomoć.

Koliko je to važno za „psiho-higijenu“ čovjeka opet pokazuju sami psalmi: nerijetko se već u psalmu nalazi prelom. Neočekivano se psalmist osjeća spašen, ozdravljen, zaštićen od Boga.

I Isus moli u času najveće potrebe, u Getsemanskom vrtu, suočen sa smrću: „Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!“ (Mk 14,36)

 

Ova molitva ne vodi tome da katastrofa, smrt, bude izbjegnuta – no ipak je od odlučujuće važnosti da se s neposrednom nesrećom nosimo. Katastrofe se u molitvama prerađuju i savladavaju.

Povijest židovstva i kršćanstva, i na drugačiji način islama, jest povijest molitve. Tko vjeruje moli, interpretira svoj život i iskustvo – ne samo katastrofe ali i njih – u razgovoru s Bogom.

 

Dušobrižništvo

Pored molitve stoji bratski razgovor, prateća potpora, dušobrižništvo. Članovi religijskih zajednica u časovima potrebe nisu sami. Drže se skupa, doživljavaju potrebu drugih.

Primjer toga su učenici (i učenice) Isusovi nakon njegove smrti. Evanđelisti govore da su nakon raspeća dijelili svoju zbunjenost i obeshrabrenost (Lk 23,49ss), skupa putuju (Lk 24,13-35) – te da im se zajedno ukazuje uskrsli Isus Krist (Lk 24,36-53) koji ih vadi iz očajanja.

Nije slučajno to da su u času potrebe skupa, jer tko je sam lakše pada u očajanje i nevjericu. Nevjerni Toma (Iv 20,24-29) postao je pojam toga.

Dušobrižništvo zarana uzima oblik. U židovstvu su izgleda već u rabinsko vrijeme rabinima, poznavatelji spisa i usmene Tore, pripadala ulogu dušobrižnika. U kršćanstvu su tu ulogu prije svega imali rani monasi, ali i biskupi kao jednu od ključnih svojih uloga. Tako su Augustin, Ivan Zlatousti i Grgur Veliki postali pojam toga.

Rituali i liturgija

U uskoj povezanosti sa dušobrižništvom židovstva i kršćanstva stoji razvoj židovskih, kršćanskih i dijelom islamskih obreda za ophođenje sa katastrofama već u antici, osobito u odnosu prema bolesti i smrti.

Tako se mrtvac na određen način priprema za pokop, žalost obitelji zadobiva čvrstu formu, oproštaj od mrtvaca na grobu događa se zajedničkim bogoslužjem. Pogrebni obredi imali su osobito veliko značenje s obzirom na stalne životne opasnosti. O tome nam svjedoče arheološki osigurane grobnice, kao što su katakombe u Rimu ili sepulkralni ostatci na jeruzalemskoj Maslinskoj gori.

Najzad, zajedničko sudjelovanje na pogrebnim obredima uči sve prisutne „nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce“ (Ps 90,12). I pomazanje bolesnika je također primjer obrednog ophođenja sa katastrofama, u ovom slučaju sa teškim bolestima. A ni obećanje blagoslova nije ništa drugo.

Dobročinstvo, služenje, briga

Pomoć religijske zajednice ne iscrpljuje se u zajedničkom ustrajavanju, u verbalnom međusobnom podupiranju (dušobrižništvo) i kolektivnim obredima. Nije mala važnost materijalna pomoć ljudi koji su pogođeni katastrofama.

Još jednom Stari zavjet, koji ovaj vid uzajamne pomoći, sistematski razvija i razumijeva ga kao potrebu. Briga za udovice i siročad, opredjeljenje za one koji su opljačkani ili su bili žrtve zločina (tako Lex talionis), potpora siromašnih. Sve to su propisivali takozvani zakoni Tore, npr. Knjiga Saveza (Izl 21-23) i Zakonik Svetosti (Lev 17-26).

Rabinsko židovstvo također je uvjerljivo preuzeo taj impuls kao i Novi Zavjet i stara Crkva. I nije samo ova socijalna pomoć, koja je židovstvu i mladom kršćanstvu donosilo poštovanje i ugled u starom svijetu i to daleko izvan svoje religijske zajednice! Kasnije će i islam prihvatiti dobročinstvo i staviti ga u kanon dužnosti za vjernike muslimane. To međusobno podupiranje jednih drugih među muslimanima će postati karakteristično za ovu svjetsku religiju.

„Sedaka/pravednost“ i „gemilut Chassadim/milostinja“ (židovstvo), diakonia/caritas (kršćanstvo) i „zekat/dobročinstvo“ (islam) neslomljenu su do danas ideali i stvarna praksa dotičnih religija. Ne iskazuju se samo u katastrofama ali naročito u katastrofama.

 

 

Razmišljanja i teološka refleksija

Kao što je rečeno na početku, pored ove praktične pomoći nije zanemarivo i to da dotične religije razmišljaju o katastrofama. Katastrofa biva shvaćena: prvo se uzima na znanje, ozbiljno, i pažljivo se gleda na konzekvence. Na taj se način, koliko je god to moguće, klasificira i racionalizira.

Knjiga o Jobu je primjer takve refleksije. Cijeli jedan spis nastaje u više redakcija i slojeva, što znači da se u dugoročnom naprezanju htjelo doći do boljeg, korisnijeg, konstruktivnijeg razumijevanja kako bi se reflektirala jedna katastrofa, što znači ne ostaviti ju kao bogomdanu sudbinu. Upravo su tako nastala i evanđelja kako bi razumjeli smrt Isusovu – u svjetlu uskrsnuća. S određenim pravom ih se može posmatrati kao refleksije o katastrofama.

Pored ovih ranih, antiknih formi po sebi je razumljivo ukazati i na kasnije teološke refleksije. Osobito nakon potresa u Lisabonu, koji je 1755. godine razorio centar europskog blagostanja, izbijalo je na površinu pitanje teodiceje: zašto Bog dozvoljava patnju? Zašto i kako dolazi do katastrofa i što nam one kažu o našoj ljudskoj egzistenciji? Luk se prominentnih mislilaca proteže od Gottholda Leibniza do Hansa Jonasa, od Spinoze do Olivera Lemana.

 

Obljetnice

Čak i kada su katastrofe davno iza nas i kada generacije žrtava više nisu među živima, židovstvo, kršćanstvo i islam ih ne ostavljaju zaboravu. Dapače, najteže katastrofe povijesti se sjećaju promišljajući o njima.

Tako postoji u sve tri religije dan sjećanja na mrtve: godina žalosti u židovstvu (sa 7 odnosno 30 posebnih dana žalosti) i islamu (sa 3 odnosno 40 dana), zadušnice u katoličanstvu i godišnji spomen u protestantizmu, kao i Dušni dan i Dan mrtvih.

S druge strane obredno se obilježavaju kolektivne katastrofe. Tako je 9. ava sjećanje na razorenje hrama u Jeruzalemu 70. godine nakon Krista, Pesah – sjećanje na tlačenje, patnju i smrt u Egiptu, ali i „Dan holokausta“ u državi Izrael i židovstvu, veliki petak i dan pokore i pomirenja u kršćanstvu, dan Ašure u šiitskom islamu i sjećanje na Naqab („katastrofa“), poraz arapskih saveznika u ratu za nezavisnost Izraela i bijeg odnosno protjerivanje mnogih palestinaca godine 1948.

 

 

Koje su razlike između židovstva, kršćanstva i islama?

Pregled načina kako se ove tri religije nose sa katastrofama, nudi nam prostrane paralele između njih. Drugačije kazano: ove su religije, osobito židovstvo i kršćanstvo, zapadu poklonile držanje svjesnog promišljanja i refleksije katastrofa.

Ovo su religije koje su čovjeka učinile sposobnim govoriti i djelovati pred licem katastrofa. Bile su i jesu religije koje ljudima svih razina obrazovanja i svakog socijalnog statusa stavljaju na raspolaganje repertoar oblike djelovanja i izražaja kako bi se sa katastrofama mogli nositi u vlastitim životima.

Njihov domet i snaga utiskivanja je daleko veća nego svih modernih oblika prerađivanja boli, kao što su psihoterapija ili televizijske emisije. Ovu pretpostavku potvrđuje potražnja za religioznim izražajima i bogoslužjima, za dušobrižništvom, kao i mnoštvo skučenih teodicejskih pitanja u časopisu BILD.

Unatoč tome ne treba zanemariti ni razlike. Ugrubo rečeno ja ih vidim u sljedećem:

U spektru navedenih opcija židovstvo je najprije njegovalo kolektivno tradiranu molitvu, liturgiju, pravedna djela i spomendane. Židovstvo je po mojem mišljenju više religija sjećanja – „Zakhor, sjećaj se!“ glasi židovski imperativ života (Yoseph Hayim Yerushalmi) i ova zapovijed sjećanja upravo važi i za katastrofe u povijesti Izraela.
Kršćanstvo nasuprot tome, osobito u svojim zapadnim konfesijama, uzdiglo je posebno individualnu molitvu, liturgiju, diakoniu odnosno caritas, spomendane i, donekle kao proprium, dušobrižništvo i raznoliko (sistematsko) teologiziranje i filozofiranje.

Islam se katastrofama najprije suprotstavlja praktičnom pomoću, milostinjom, odnosno integracijom pojedinačnog u zajednicu vjernika i svakodnevnom usklađenošću života. Sudjelovanje u zajedničkom, cum grano salis stalnom molitvom, ulaganjem u socijalni, komšijski i zajednički život, memoriranje kroz kontingentne događaje ne stavlja u pitanje tradiranje teološke misaone oblike – sve ovo daje utjehu, nosi i stabilizira u odnosu na katastrofe.

 

Izazovi moderne

Upravo primjer islama budi pozornost na jedan specifičan izazov moderne. Tri religije nude odgovor na katastrofe tradicionalno kolektivno: stabilna zajednica i njena praksa je ta koja pojedincima u njihovim individualnim nesrećama pomaže.

Nasuprot tome je moderna orijentirana na pojedinca. Pojedinac svoju sudbinu doživljava kao jedinstvenu i individualno potreban odgovarajuće pomoći. Ovaj individualizam u velikoj mjeri otežava mnogim ljudima da dozvole da povijesno dokazani i kolektivni odgovori vrijede i za njih. Još više: jer smo se često našli na poludistanci ili distanci naspram svoje religijske zajednice, stojimo i njihovim intelektualnim odgovorima i obrednim oblicima djelovanja s nepovjerenjem i nismo ih spremni prihvatiti, nego smo prema njima kritični odnosno skeptični, dakle otuđeni. Ovo priječi stoljećima očuvanim formama ophođenja sa katastrofama da se pokažu još uvijek održivima.

Ova konstelacija je u nekim pogledima problem za religijske zajednice. One su izgubile povjerenje, plauzibilnost, članove – i bore se izgleda uzaludno da ih ponovno vrate. U času potrebe odnosno katastrofe ova je konstelacija prije svega problem za individuu. Ona ostaje uhvaćena i zarobljena svojom individualnom potrebom i svojom samorefleksijom – incurvatus in se i nepristupačan za potencijal utjehe svoje vlastite religijske zajednice kao kolektiv.

Medijsko izvještavanje o katastrofama doprinosi mučnoj situaciji. Na nekom potresu u Haitiju zanima ih prvo razmjer katastrofe, teko onda usmjerava pogled na one koji trpe, kako bi od gledatelja izmolila materijalnu pomoć, ali ne uspije nikada kao na mikrokulturalnom planu ophođenja sa katastrofama: življena religioznost, komšijska pomoć, nosivost vjere.

Ne samo, ali i zbog toga su katastrofe danas ozbiljniji problem nego „prije“ – iako naša sadašnjost nije nimalo bogatija katastrofama nego stari „Izrael“ za vrijeme svoga egzila, stara Crkva u vrijeme progona kršćana, Europa za vrijeme tridesetogodišnjeg rata i mnoštva drugih primjera.

Naslov originala: 

Katastrophen und wie man damit umgeht: Schlaglichter aus Judentum, Christentum und Islam

S njemačkog jezika preveo Darko Pejanović

Prometej.ba | 07/2014