Berislav JURIČ: Prinesimo šutnju u hram Dragana Čovića

U blagdansko i praznično vrijeme, kad političke beljezgarije utihnu, nakon poruka da je ovo vrijeme da se posvetimo obiteljima, pojavi se u medijima poneki mozak, koji nam samo lijepo upakuje sve ono što već znamo. Znamo da se u sjeni beljezgarija uništavaju poduzeća da bi se prodala, da veliki borci za nas gledaju kako uloviti dobre parcele, pa ih prodati ili na njima podići zdanja u slavu svojeg imena i svoje ufoteljene guzice.

Uništavanje svega i svačega, da bi se digao spomenik vladavini beskrupuloznih na tečajevima i plaćenim diplomama izoštrenih umova, za sobom povlači uništavanje tuđih života. Njihove piramide, izgrađene na robovanju naše budućnosti, će ostati da zauvijek prkose zdravom razumu i da budu kao zid između njih i nas. Zid između onih koji imaju sve i onih koji nemaju ništa.

Vijest da se Dragan Čović, Kim Jong Un Hrvata u BiH, preselio u velebno zdanje, u koje su stopljeni milijuni i milijuni stvoreni uništenim radnim mjestima, uništenim životima i izbrisanim budućnostima odjednom čudi zabrinute glave. Jednako kao što je na trenutak začudila vijest da je Zlatko Lagumdžija slagao u imovinskom kartonu da nema ono što ima i da je naslijedio nešto što je kupio i da mu žena jedva sklapa kraj s krajem. Jednako i kao što je na trenutak do zgražanja dovela vijest da je Milorad Dodik rodio poduzetnog sina, da je Nedžad Branković kupio stan po zakonu, da je premijerov brat zaposlen onako kako treba biti zaposlen, baš kao i Lijanovićev šura i nečiji zet, kum, sin, susjed, komšija rođak i svjedok prevare zaposlen za šutnju.

Na trenutak nas je zgrozilo to da je ministar u federalnoj vladi koristio privatno i razbio službeni automobil, pa da se s njim odvezao na boks meč do Njemačke, pa da su jednom ministru žena i kći zaglavile u službenom automobilu u snijegu, pa da je on rekao da ne jedemo nego da štedimo. Možda na malo dulji tren nas je zgrozila mala kazna za ministra Lijanovića koji je podijelio poticaje sebi i koji je rekao da je bolje svoju facu polijepiti po entitetu nego taj novac dati poljoprivrednicima.

Zgrozile su nas tisuće i tisuće prevara, na trenutak zamislile usamljene borbe protiv vjetrenjača, i nakon slasne psovke vlasnice utrobe, koja se i valjda sama srami što rodi političara, okrenemo se sebi i šutke uživamo u činenjici da smo prevareni. Zaboravili smo da smo u svih 365 dana prošle godine doživjeli nepravdu jednom dnevno, da vraćamo tuđe kredite, da nemamo staža, mirovinskog i zdravstvenog, da studiramo na fakultetima gdje predaju kupljeni mozgovi i da poslije diplome nema posla.

Jer, lakše nam je postojati s opravdanjem da ne možemo ništa uraditi od njih, da nam ništa ne daju uzimajući sve od nas, pa im šutnjom blagoslivljamo i vile i mutne poslove i zid kojim nas opasavaju dok blejimo. I to sebi u bradu.

Jer, vile velikih vođa nisu nikle preko noći, niti smo tek otkrili da ne vladaju za naše dobro nego za što više soba pod svojim krovom, pa da se tek sad čudimo i zgražamo nad činjenicom da su naši krovovi sve tanji.

Stoga, poželimo Draganu Čoviću, Kim Jong Unu Hrvata u BiH, što udobniji boravak u hramu kojeg neće odnijeti na onaj svijet. A znamo da bi htio. I ponesimo mu na naselje svoju šutnju jer smo je njome zidali kao i vile stotina ufoteljenih bogova.