Berdjajev: O hijerarhiji vrijednosti. Ciljevi i sredstva

Čovjek je biće koje vrednuje, koje određuje kvalitet. Određenje vrijednosti i uređenje njihove hijerarhije je transcedentalna funkcija svijesti. Čak i divljak vrednuje. Ali u našem svijetu hijerarhija vrijednosti je izvrnuta, niže je postalo više i više je pridavljeno. Život ljudskih društava stoji pod znakom vladavine ekonomije, tehnike, lažljive politike, bijesnog nacionalizma. Hijerarhija vrijednosti određuje se po principu korisnosti, potpuno ravnodušne prema istini. Duhovna kultura je ugušena.

 

Postavlja se pitanje ne o vrijednostima koje je stvorio čovjek, nego o vrijednostima samog čovjeka. Ciljevi ljudskog života su izblijedili. Čovjek je prestao da shvaća radi čega živi i nema vremena da se zamisli nad smislom života. Život čovjeka ispunjava se sredstvima za život, koja su postala samosvrhe. Zamjena ciljeva života sredstvima veoma je karakterističan proces ljudskog života, kojim se mnogo toga objašnjava. Sjajan primjer je određujuća uloga ekonomije, koja je fascinirala Marksa. Ali ekonomija se bez sumnje odnosi samo na sredstva, a ne i na ciljeve života. Između ciljeva ljudskog života i sredstava koja se koriste za njihovo ostvarenje postoji raskol i često ni najmanja srodnost. To je jedan od rezultata objektivacije koja uvijek dovodi do raskola i potčinjava se nužnosti. To što u svijetu fenomena uzrok rađa posljedicu u suštini je nemoralna pojava. Iz toga proizilazi da je u nižem poretku svijeta nužno primjeniti silu i nasilje za ostvarenje bilo kakvih ciljeva.

 

Karakteristično je da zle ciljeve nitko ne iznosi direktno, zlo se uvijek prikriva dobrom, legitimira se njime. Zlo postaje očigledno tek u primijenjenim sredstvima. Sredstva uopće svjedoče o ljudima, o duhu slobode ili ropstva, ljubavi ili mržnje. Postoji opasnost u ostvarivanju bilo kakvog cilja po svaku cijenu. Ako je za ostvarenje potpuno pravičnog socijalnog uređenja i sreće nužno mučiti i usmrtiti nekoliko milijuna ljudi, onda glavno pitanje nikako nije u cilju, nego u primijenjenim sredstvima, cilj odlazi u apstraktnu daljinu, sredstva postaju neposredna realnost.

 

Dostojevski je oštro postavio pitanje o tome da li se može izgraditi rajski blaženi svijet na suzi jednog nedužnog, izmučenog djeteta. A među milijunima izmučenih u cilju ostvarenja budućeg blaženstva sigurno nije malo nevinih. Princip „cilj opravdava sredstva“ sigurno nije sada izmišljen. (…) Evo što je tu najvažnije: ne to što su sredstva amoralna, okrutna, ni nalik na uzvišene ciljeve, ne, glavno je to da se do ciljeva, kada se primjenjuju zla sredstva suprotstavljena tim ciljevima, nikada ni ne stiže. Sve se tada zamjenjuje sredstvima, ciljevi se zaboravljaju ili se pretvaraju u čistu retoriku. Rđava sredstva oblikuju duši, dobri ciljevi prestaju da budu životna snaga. Otuda carstvo laži u koje je zagnjuren čovjek. (…)

 

Služenje ne proturječi stvaralačkoj slobodi, ono ne može biti iznuđeno i nema nikakvu vrijednost kada se javlja kao rezultat nasilja. Kao najveće zlo javlja se utilitaran odnos prema istini. Istina nikako nije sluga čovjeka i nikako se ne opravdava korišću koju donosi. Čovjek je pozvan da služi istini. Za temu o hijerarhiji vrijednosti ogroman i fatalan značaj imalo je priznanje ekonomskih preduvjeta cjelokupnog čovjekovog života. Ekonomski materijalizam vidi u ekonomiji prvobitnu realnost, koja se suprotstavlja iluziji svijesti. Ali, ovo je zasnovano na očiglednoj zbrci. Ekonomija je tek nužan uslov i sredstvo čovjekovog života a ne i njegov cilj, ne viša vrijednost i ne određujući uzrok. Ne mogu se baviti filozofijom ako nemam hranu, odjeću, utočište. Ali, filozofija se nipošto ne određuje tim uslovima. Materijalistička teza da je više epifenomen nižeg i da je objašnjeno iz njega, radikalna je laž, potpuno neuvjerljiva. Sve uzvišeno u ljudskom životu, čime se jedino i određuje njegova vrijednost, za materijaliste je iluzija svijesti koju treba razobličiti. To je degradiranje čovjeka.

 

 

Uzvišeni ciljevi života nisu ekonomski i socijalni već duhovni. Veličina naroda, njegov doprinos povijesti čovječanstva ne određuje se mogućnostima države, razvijenošću ekonomije, već duhovnom kulturom. Njemačka je bila najveća i na vrhuncima evropske kulture ne u vrijeme Bizmarkova carstva, već kada se sastojala iz malih država. Velika grčka kultura bila je povezana sa malom državom. Veliki stvaralački zspon renesanse u Italiji povezan je s periodom njene teritorijalne rascjepkanosti. Istina, veliko stvaralaštvo ruske kulture 19. stoljeća povezano je s velikim carstvom, ali ta kultura je sva bila usmjerena protiv carstva. Stvaralačke vrijednosti duhovne kulture nikako nisu proporcionalne državnoj i ekonomskoj snazi vodećih država. (…)
(…) Moguće je zamisliti tri izlaza iz krize u koju stupa svijet: 1) Izlaz fatalni. Nastavak rastakanja kosmosa, kosmosa prirodnog i socijalnog, nastavak razlaganja kapitalističkog režima, trijumf atomske bombe, kaotični svijet otkriven u stvaralaštvu Henrija Milera, kaos ne početni, ne početka, već kaos kraja, rat sviju protiv svih. To je propast svijeta koju ne smijemo dopustiti. 2) Nasilni, mehanički poredak kolektiva, organiziranost koja ne ostavlja mjesta slobodi, despotizacija svijeta. To je također teško dopustivo. 3) Unutrašnje savladavanje kaosa, pobjeda duha nad tehnikom, duhovno ustanovljavanje hijerarhije vrijednosti, sjedinjeno sa ostvarenjem socijalne pravde.

 

Dosad prevladava mješavina prvog i drugog izlaza. Svijet kao da stupa u period prinudno organiziranog kaosa, koji iznutra nipošto ne pobjeđuje. Treći izlaz, jedino poželjan, okrenut je ka ljudskoj slobodi. On ne može biti rezultat fatalne nužnosti. U prvom i drugom izlazu, kao i u njihovoj mješavini, čovjek izgleda kao da je aktivan, ali iznutra je on pasivan. Pri tome, ne može biti riječi ni o kakvoj hijerarhiji vrijednosti. Duhovne vrijednosti jednostavno ne postoje. To je potpuno stropoštavanja duhovnih vrijednosti u bezdan. Može se biti podjednako pesimist u prvom, i optimist u drugom slučaju. Potpuno je besmisleno zahtijevati da budu dokazani postojanje duhovnih vrijednosti i njihova velika uzvišenost u poređenju sa tzv. vitalnim vrijednostima. Duhovne vrijednosti se prije svega utvrđuju aktom moje slobode. Nije najvažnija sama vrijednost. Uzvišene duhovne vrijednosti iščezavaju kada sloboda nije usmjerena ka njihovom utvrđivanju. Čovjek je slobodan da kao realan prizna tek veoma mali, veoma površinski svijet, on je slobodan da negira svoju slobodu. Pitanje o realnosti je vrlo složeno i ono izgleda jednostavno samo nefilozofskoj svijesti. Život dobija dubinu i značaj tek pri njegovom shvaćanju u duhu simboličkog realizma gdje je vidljivi svijet simbol nevidljivog. Vidljivi svijet nije nametnuta nam i prinudna realnost, on je okrenut ka slobodi duha. Pri tome je najrealnije ono što stvara slobodni duh.

 

Iz knjige Carstvo duha i carstvo cezara (Царство духа и царство ћесара) Nikolaja Berdjajeva, БРИМО, Београд, 2002., iz poglavlja V, str. 49-58. (Original objavljen u Parisu 1951.)

 

| Odabir, latinična i narječna prilagodba: Prometej.ba, 05/2013 |