“Nemoj prestati da gledaš očima djeteta (a to su oči genija) ono što ne znamo”, napisao je pionir istraživačkog novinarstva Lincoln Steffens u prelijepom pismu iz 1926. god. u kojem je svom novorođenom sinu dao savjete za život.
Pa ipak, mana ljudskog roda je upravo to što ne možemo znati ono što ne znamo — kako je to E.F. Schumacher elegantno napisao u svom vodiču za zbunjene, “sve se može vidjeti neposredno, osim oka kroz koje gledamo”. Ono što nam zaklanja pogled na to „transformativno nepoznato“ jeste nesvjesna pristrasnost kojoj podliježu čak i oni od nas koji imaju najbolje namjere.
U knjizi Namjerno sljepilo: Zašto ignorišemo očigledno na vlastitu štetu, preduzetnica i pisac Margaret Heffernan propituje intrigantne, tvrdokorne kognitivne i emocionalne mehanizme pomoću kojih biramo ponekad svjesno, ali uglavnom nesvjesno, da ne vidimo situacije u kojima „bismo mogli znati i trebali znati, ali ne znamo, zato što se bolje osjećamo kad ne znamo.” To radimo, tvrdi Heffernan, i ilustruje na mnogobrojnim studijama slučaja od diktatorskih režima do tragičnih ljubavnih romansi, zato što „ što se uže fokusiramo, više izostavljamo” — ili, kako je kognitivna naučnica Alexandra Horowitz kazala u svom genijalnom istraživanju onoga što izostavljamo u svojim svakodnevnim životima, “zato što je pažnja namjerni, neumoljivi diskriminator”.
Koncept “namjernog sljepila“, objašnjava Heffernan, potiče iz zakona iz 19. vijeka — i znači da ste sami odgovorni „ako ste mogli znati, trebali znati nešto, a vi ste se potrudili da ne vidite.” I nije važno da li je izgbjegavanje istine svjesno. Ovaj osnovni mehanizam pomoću kojeg držimo sebe u neznanju, tvrdi Heffernan, prisutan je u skoro svim aspektima života, ali postoje stvari koje kao pojedinci, organizacije, nacije, možemo učiniti da bismo podignuli zastore prije nego što zakoračimo u pogubne situacije nakon kojih slijedi neizbježno pitanje: Kako sam mogao biti tako slijep?
Heffernan istražuje alibije koje izmišljamo za vlastitu inerciju — iste one koji doprinose negativnom povratnom efektu koji objašnjava zašto je tako teško promijeniti način razmišljanja. Ona u svojoj knjizi piše:
Bez obzira da li se radi o pojedincu ili kolektivu, namjerno sljepilo nema jedan uzrok, već mnoge. U pitanju je ljudski fenomen kojem svi odreda podliježemo, bilo da se radi o manje ili više bitnim stvarima. Ne možemo primijetiti i znati baš sve: kognitivna ograničenja našeg mozga nam jednostavno ne dopuštaju. To znači da moramo filtrirati ono što unosimo. Šta biramo da primimo, a šta da izostavimo je ključno. Uglavnom prihvatamo informacije koje čine da se osjećamo dobro, dok filtriramo sve što uznemirava naš osjetljivi ego i naša temeljna uvjerenja. Istina je da je ljubav slijepa: ono što je manje očigledno jeste koliko činjenica ona može ignorisati. Ideologija uspješno maskira ono što je nezaokupljenom umu očigledno, opasno ili apsurdno i od toga kako, pa čak i gdje živimo umnogome zavisi koliko ćemo ostati u neznanju.
Strah od sukoba, strah od promjena nas drži u takvom stanju. Nesvjesni (i dosta poricani) impuls da budemo poslušni i da se uklopimo štiti nas od konfrontacije i biti dio gomile nam pruža alibije za našu inerciju. I novac ima moć da nas zaslijepi, čak u toj mjeri da ne možemo vidjeti ni bolju verziju sebe.
Jedna od najsuptilnijih, ali i najučestalijih manifestacija našeg namjernog sljepila jeste izbor partnera. Podaci iz 25 miliona upitnika sa web stranica za pronalaženje partnera otkrivaju da se „uglavnom vjenčavamo i živimo sa ljudima koji su veoma nalik nama samima” — to je nalaz koji, kako ističe Heffernan, uvijek nervira ljude:
Svi želimo da se osjećamo da smo napravili vlastite izbore, da oni nisu bili predvidljivi, da nismo toliko tašti da izaberemo sami sebe, da je naš duh slobodan, sa širim, raznovrsnijim spektrom ukusa nego što pokazuju podaci. Ne volimo kada se osjećamo da smo slijepi za ljepotu onih koji nisu poput nas; ne želimo da vidimo kako smo zarobljeni unutar vlastitog identiteta.
Mi volimo sebe i zato što smo poznati i bliski sami sebi. Tako da volimo i ljude slične nama – ili sa kojima mislimo da bismo mogli imati neke zajedničke osobine. I oni nam djeluju blisko, i bezbjedno. I ta osjećanja bliskosti i bezbjednosti čine da sebe volimo još više jer nismo anksiozni. Pripadamo negdje. Naše samopouzdanje raste. Osjećamo se sretni. Ljudska bića žele da se dobro osjećaju u vezi sa samima sobom i da se osjećaju bezbjedno, a kada smo okruženi stvarima koje su nam poznate i slične, te potrebe su veoma uspješno zadovoljene.
Pa ipak, naš um radi umnogome poput algoritmova na web stranicama za pronalaženje partnera – skeniramo život da bismo pronašli podudarnosti i kada pronađemo jednu, osjećamo se dobro. To je samo jedna manifestacija naše slabosti prema “filter mjehurićima” koje eksploatišu svi od algoritama za preporuku knjiga na Amazonu do sofisticiranih alata za ciljanje publike modernih medija. (Heffernan takođe govori o praksi medija da sužavaju naše vidike radi vlastitog profita, umjesto da ih proširuju radi interesa javnosti: “Mediji znaju da kada kupujemo novine ili časopis ne tražimo svađu. Potraga za nečim što je poznato i ugodno je u pozadini naših navika konzumiranja medija na isti način kao što osjetimo potrebu za maminom kuhinjom.“)
Problem je što sve van tog toplog, bezbjednog kruga čini našu slijepu pjegu.
Zanimljivo je da ove slijepe pjege imaju fizičku podlogu u mozgu. Heffernan citira neurologa Roberta Burtona, koji je proučavao biološku osnovu za pristrasnost i zašto naš mozak ima tendenciju da odbija informacije koje proširuju naše vidike:
Neuronske veze ne daju direktan prohod bljesku svjetlosti ravno u vašu svijest. Postoje razne vrste odbora koji glasaju duž tog puta, da li svjetlost treba da ide ravno u vašu svijest ili ne. I ako ima dovoljno glasova za, vidjećete je. Ako nema, mogli biste je propustiti.
Ali evo u čemu je stvar: Šta se vašem mozgu sviđa? Šta dobija glasove „za“? Mozak voli stvari koje već prepoznaje. Voli ono što mu je poznato. Tako da ćete poznate stvari odmah spaziti. Za druge stvari može biti potrebno duže vremena, ili se može desiti da nikada ne dopru do vaše svijesti. Jednostavno ih nećete vidjeti.
Burton ovo ilustruje prelijepom, ali uznemirujućom metaforom:
Zamislite postepeno formiranje korita rijeke. Početni priliv vode može biti u potpunosti nasumičan — nema preferiranih putanja u početku. Ali kada se formira potok, voda će birati ovaj novoformirani put manjeg otpora. Kako voda nastavlja da dolazi, potok se produbljuje i nastaje rijeka.
Tokom našeg života, akumulacija naših iskustava, odnosa, ideja oblikuje riječno korito u našem umu, a voda počinje da teče sa sve manje otpora, što zauzvrat proizvodi osjećaj izvjesnosti i lakoće koja samo produbljuje riječno korito. Heffernan razmišlja o posljedicama:
Naše sljepilo raste iz malih, svakodnevnih odluka koje donosimo, koje nas još udobnije smještaju u naše afirmišuće misli i vrijednosti. A ono što najviše plaši u vezi sa ovim procesom jeste da što manje vidimo, to se osjećamo ugodnije i sigurnije. Mislimo da vidimo više – čak i kada se vidik smanjuje.
Nigdje to namjerno sljepilo nije tvrdokornije nego u ljubavi. Ispostavlja se da stara izreka da je ljubav slijepa, ima snažne psihološke korijene:
Kada volimo nekoga, vidimo ih kao pametnije, duhovitije, ljepše, jače nego što ih bilo ko drugi vidi. Nama voljeni roditelj, partner ili dijete ima beskrajno mnogo više talenta, potencijala i vrlina nego što neki stranac može i da pomisli. Biti voljen, kada se rodimo, jeste ono što nas održava u životu; bez ljubavi prema djetetu, kako bi bilo koja nova majka ili dijete mogli preživjeti? A ako odrastemo okruženi ljubavlju, osjećamo se sigurnim u znanje da drugi vjeruju u nas, da će nas podržavati i braniti. To uvjerenje – da smo voljeni i da nas je moguće voljeti — jeste osnovni element u našem identitetu i samopouzdanju. Mi vjerujemo u sebe, barem dijelom, zato što drugi vjeruju u nas i mi umnogome zavisimo od njihove vjere. Kao ljudska bića, imamo snažnu potrebu da nađemo i zaštitimo odnose koji čine da se osjećamo dobro u vezi sa samima sobom i zbog kojih se osjećamo bezbjedno. Ta ogledala potvrđuju naš osjećaj vrijednosti. Ljubav čini isto to i čini se da je to podjednako istinito čak i kada je naša ljubav zasnovana na iluziji. Zaista postoje određeni dokazi ne samo da je ljubav zasnovana na iluziji, već da je za ljubav potrebna iluzija da bi ona istrajala.
Zbog toga što je ljubav neizostavna u našem osjećaju identiteta — ne smijemo zaboraviti: “Ko smo i ko postajemo zavisi, dijelom, od toga koga volimo” — nevjerovatno je koliko imamo averziju prema svemu što vidimo, a što predstavlja prijetnju tom osjećaju zato što dovodi u pitanje vrline naših voljenih.
Najstrašniji primjer ovog sljepila, ističe Heffernan, jeste u porodicama u kojima se dešava zlostavljanje djece. Oko 700,000 slučajeva zlostavljanja djece se prijavi godišnje – a to je jedan od vidova nasilja u društvu koji se najrjeđe prijavljuje iz niza razloga — zbog čega je nevjerovatno da je toliko porodica slijepo za tragediju koja se dešava unutar nje. Pa ipak, kaže Heffernan, zamisliti i priznati tako razarajuću pomisao zahtijeva od roditelja i staratelja koji nisu počinioci nasilja da preispitaju svoju realnost do te mjere da mnogi pronađu bijeg u svom „namjernom sljepilu”.
Ona se vraća na širi fenomen:
Nacije, institucije, pojedinci mogu svi biti zaslijepljeni ljubavlju, potrebom da vjeruju da su dobri i vrijedni i cijenjeni. Jednostavno, ne bismo mogli funkcionisati da vjerujemo drugačije. Ali kada smo slijepi za mane i nedostatke onoga koga volimo, nismo učinkoviti. Kada se pretvaramo da ne znamo, sami sebe činimo nemoćnim. To je paradoks sljepila: Mislimo da će nas to učiniti bezbjednim čak i kada nas dovodi u opasnost.
Pa ipak, namjerno sljepilo, tvrdi Heffernan, nije fatalna dijagnoza ljudskog stanja – to bi mogla biti naša prirodna, evolucijom stečena tendencija, ali naša je sposobnost da je ublažimo pravom kombinacijom namjere i pažnje. Ona nudi ohrabrujuće nalaze različitih studija:
Najvažnije saznanje do kojeg je nauka došla jeste da mi nastavljamo da se mijenjamo do trenutka kada umremo. Svako iskustvo i poznanstvo, svako novo saznanje, svaki odnos, svako preispitivanje mijenja način na koji razmišljamo. Dva iskustva nikada nisu ista. U svom radu o ljudskom genetskom materijalu, nobelovac Sydney Brenner podsjeća nas da će čak i identični blizanci imati različita iskustva u različitim okruženjima i da ih to čini fundamentalno različitim bićima. Identični blizanci razvijaju različite imune sisteme. Mentalna praksa može promijeniti način na koji naš mozak radi. Plastičnost i prijemčljivost našeg uma je ono što čini svakog od nas posebnim… Mi nismo automati koji opslužuju glavni kompjuter u našim glavama, a naš kapacitet za promjene se nikada ne smije podcijeniti.
Mi sebe činimo nemoćnima kada odlučimo da ne znamo. Ali dajemo sebi nadu kada insistiramo na gledanju. Sama činjenica da je namjerno sljepilo voljno, da je proizvod bogatog miksa iskustava, znanja, razmišljanja, neurona i neuroza, jeste ono što nam daje kapacitet da to promijenimo. Poput Leara, možemo naučiti da vidimo bolje, ne samo zato što se naš mozak mijenja, već zato što se mi sami mijenjamo. Kao i sva mudrost, gledanje počinje jednostavnim pitanjem: Šta sam mogao znati, trebao znati, a ne znam? Šta je to što mi promiče?
Prevela i prilagodila Milica Plavšić
Izvor: Brainpickings.org
