Porast samoubistva u BiH: Svaki pokušaj suicida je apel za pomoć

Sarajevska policija još nije identifikovala čovjeka koji je početkom septembra prošle godine izvršio samoubistvo tako što se kod jednog od ulaza u olimpijsku dvoranu Zetra u Sarajevu posuo benzinom, a onda zapalio. On je bio jedna od 466 osoba u BiH koje su tokom protekle godine sebi prekratile život.

Oslobođenje

Skok s mosta

Podsjetimo, građani i zaštitatri Zetre pomoću kamera videonadzora uočili su muškarca sa ruksakom i kesom u ruci kako je ušao na ulaz F. Kad su vidjeli dim, zaštitari su pomislili da se desila nesreća te da je muškarac nastradao prilikom krađe kablova. Međutim, nakon što su došli i ugasili požar, vidjeli su ugljenisano tijelo, a uviđajem su pronađeni i ostaci kanistera u kojem je bio benzin.

Protekle godine samoubice su se vješale, skakale u rijeku ili sa zgrada, oduzimale sebi život pomoću nekog oružje i na druge način.

Istim tempom kao i prošle, samoubistva su se nastavila i u ovoj godini. Tako je u januaru 59-godišnji H. S. iz Lukavca oduzeo sebi pravo na život skokom sa petog sprata zgrade u Školskoj ulici u Lukavcu. Nije poznat razlog koji je ovog uposlenika Javnog preduzeća Rad Lukavac, naveo da se ubije nije poznat. No, i prije je pokušavao da se ubije.

Pet dana nakon ovog suicida K. G. iz Sarajeva se ubio na sličan način. Ovaj 39-godišnjak podlegao usljed povreda nakon što se bacio sa mosta Korija iznad Darive. Iako je brzo prebačen u KUM bolnice Koševo, živio je još sat.

Prema policijskim informacijama, u 2013. godini u FBiH registrovano je 239 samoubistava, što je za 56 samoubistava više nego u 2012. U 101 slučaju su bili muškarci, a u 40 slučajeva žene. Dok je u FBiH zabilježen porast, u istom periodu u RS-u je evidentirano 227 samoubistava, što je za šest slučajeva manje nego 2012. U RS-u je ruku na sebe podiglo 169 muškaraca i 58 žena, od toga najviše osoba starijih od 50 godina – 168.

Istraživanja pokazuju da na svako izvršeno samoubistvo dođe najmanje 20 pokušaja. Mnogi od tih pokušaja se ne evidentiraju jer počinilac ne zadobije teške povrede. Međutim, policija je evidentirala pokušaj samoubistva 64-godišnje P. Ž iz Bihaća koja se početkom oktobra 2013. bacila u Unu. Izvukli su je ljudi koji su gledali sportske pripreme za državno takmičenje kajakaša. Ona je prebačena u bolnicu i ranimirana.

Ljudi se ubijaju od kad je svijeta, no, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, u posljednjih 45 godina, samoubistva u nekim zemljama su povećana za 60 posto. Tako se u 2000. oko milion ljudi ubilo, što je predstavljalo globalnu stopu smrtnosti od 16 samoubistava na 100.000 ljudi, iz čega proizilazi da se te godine svakih 40 sekundi neko ubio.

Na čin samoubistva gledalo se drugačije u raznim vremenskim epohama, i u različitim zemljama. Stari Grci, Rimljani i Japanci su se sa poštovanjem odnosili prema samoubistvu. Sa stanovišta vjere, hrišćanstvo i islam ne odobravaju suicid i na njega gledaju kao na suprostavljanje Bogu koji jedini može dati ili uzeti život. U tim sredinama samoubice (su) se sahranjuju izvan groblja, a sveštenici ne dolaze na ukope. Neka istraživanja su pokazala da čin pokušaja ili izvršenog samoubistva žigoše ne samo počinioca nego i njegovu porodicu, jer okolina ima manje saosjećanja prema onima koji su pokušali samoubistvo, nego prema onima koji su bolesni ili nastradali.

Mentalni poremećaji (posebno depresije i zloupotrebe droga) povezani su s više od 90 posto svih slučajeva suicida, međutim, samoubistvo je rezultat i složenijih socio-kulturnih faktora i češće se javljaju u periodima socio-ekonomskih kriznih situacija u koje upadaju porodice ili pojedinci (gubitak voljene osobe, ostanak bez posla, gubljenje časti…).

Ekstremna autoagresija

Prema riječima Banjalučanina Aleksandra Milića, stalnog sudskog vještaka medicinske struke iz oblasti psihologije, samoubistvo je sociopatološka pojava koja predstavlja ekstremnu autoagresiju u uslovima kad osoba nema izlaza iz psihičkog ili nekog drugog tjesnaca (materijalnog, porodičnog, emocionalnog…).

“Prije suicida javljaju se određeni simptomi pada emocionalnih, vitalnih snaga, asocijalnosti, izolovanosti, povlačenja u samoću i nemogućnosti razrješavanja problema, odnosno, zadovoljenja potreba. To se svakako povezuje sa spoljnim faktorima tako da interni nesklad prelazi i u eksterni, koji je usmjeren ka okolini kojom osoba nije zadovoljna (prema bližnjima, širem okruženju, pa i društveno-političkom uređenju). Sklonost ka autoagresiji nije izolovana od zbivanja u zajednici jer je čovjek upućen na druge osobe iz svoje okoline. Kod samoubica, u nemogućnosti nalaženja izlaza javlja se apel-signal okolini. Nakon faze samoće, beznađa, nemoći, neaktivnosti, potpunog povlačenja u sebe samoubica počinje da mašta o satisfakciji u vidu sahrane na kojoj će ga svi oplakivati kada će ga svi razumjeti. Dakle radi se o izazivanju postmortalnog sažaljenja prema njemu. Međutim, i to je apel da mu se pomogne”, pojašnjava Milić.

On dodaje da je svako pokušano samoubistvo, u stvari, apel za pomoć. Suicidant u najvećem broju slučajeva ne želi da umre nego da živi i da mu bude bolje. Kad okolina kasno uoči njegov apel ili ako on izabere poguban način suicida, cijela drama završava smrću.

Naš sagovornik ističe da naše društvo nema prevencije suicida te da je malo znanja o prepoznavanje određenih simptoma koji prethode samoubistvu. Mi, kaže, ne sagledavamo razloge i posljedice sve do samog čina samoubistva i ne intervenišemo na primarnom nivou, tamo gdje treba otklanjati uzroke.

“Nekad suicidant ne želi da bude spašen i onda bira način ili sredstvo koje je nemoguće prekinuti i spasiti ga. Osjeća se odbačenim i onda to kompenzuje ekstremnim načinom samoubistva čime želi skrenuti pažnju na sebe. Upravo ova pojava povezana je sa padom mentalnog zdravlja, a opet to je povezano sa lošom egzistencijom. Pogledajte kakva je nezaposlenost pogotovo mladih ljudi koji su formirali porodice. Usljed neimaštine se naruše i emocionalni odnosi i zato je u mojoj praksi vidljivo sve više ljudi koji traže pomoć, istina ne javno jer se boje da će biti stigmatizovani. Ogroman je broj ljudi koji upotrebljavaju medikamente za smanjenje depresije”, kaže Milić

Prema njegovim riječima, na ovom primjeru se vidi da društvo ne radi mnogo na podršci potencijalnim samoubicama na savladavanju životnih poteškoća.

Poistovjećivanje

Milić pojašnjava da u medijima ima značajan broj emisija i sadržaja koji su zasićeni patologijom, patnjom, mržnjom, beznađem, plačom, tugom, a to inficira određene ljude koji to gledaju i poistovjećuju se.

“Nekim ljudima pada raspoloženje kad prate takve medijske sadržaje. Pored toga, ljudi gledaju ili čitaju o načinima samoubistava i razmišljaju o njima. Događalo se da nakon jednog – dva samoubistva, uslijedi serija oglašenih samoubistava. Dakle, nije opravdano prikazivati i pričati o traumatskim detaljima, pričati o načinima samoubistava o nečemu patološkom, jer onda to podsvjesno postaje model. Sve što kod ljudi izaziva patnje i neugode, to treba da ostane u okviru stručnih institucija, a da mediji više forsiraju vedre stvari.
Jer to beznađe koje se sad osjeća, ti stalni nacionalni i politički konflikti, silna korupcija, krađe, uništavanja imovine kod ljudi stvaraju beznađe. Stalno izvještavanje o tome kod građana utiče na osjećaj bezizlaznosti, bezperspektivnosti i osjećaj ugroženosti životne egzistencije”, veli Milić.

Podsjetimo, jedna od najranije poznatih veza između medija i samoubistava potiče iz Geteovog roman priče Jadi mladog Werthera, objavljene 1774. godine. U njoj se glavni junak ubija zbog nesrećne ljubavi, i ubrzo poslije objavljivanja vijesti o tome pojavljuje se i mnogo izvještaja o mladićima koji su koristili isti metod da izvrše samoubistvo. Nakon toga, ova knjiga je bila zabranjena u nekoliko zemalja. Otuda termin “Wetherov efekt”, kojim se u stručnoj literaturi označava oponašanje suicida. Ponavljano i dugoročno izvještavanje o samoubistvima ima tendenciju izazivanja i promovisanja samoubilačkih preokupacija, naročito među adolescentima i mladim odraslim osobama.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close