Balić: Pravosudni sistem BiH šaptom je pao

Kao poznavalac krivično-procesnog prava, ovdje je sprega materijalnog i procesnog, smatram da ne postoji nijedan pravni razlog, svoju sudsku i profesorsku čast stavljam na vagu, za onoliku upotrebu sile, da se jedan čovjek liši slobode. To je bila predstava. Drugo, ne postoji nijedan opravdan razlog sa stanovišta zakona o krivičnom postupku BiH, zakona bilo kojeg nivoa, čitao sam i zakon Njemačke, pogotovo nijedan razlog iz protokola uz Evropsku konvenciju, koja sama za sebe ništa ne znači, da se odredi pritvor. Ne, nad Budimirom kao predsjednikom FBiH, već nad bilo kim u ovoj akciji, govori u intervjuu za Oslobođenje dr. Hasan Balić, profesor krivičnog prava i bivši sudija Vrhovnog suda BiH.

Oslobođenje

• Profesore, kako gledate na presudu Stanišiću i Simatoviću? Je li zaista sud u Haagu došao do toga da odgovornost svodi na lokalne vođe, a da se oni koji su rukovodili ratnim operacijama puštaju na slobodu?

– Ovo vaše pitanje je praktično i blagovremeno dobro jer je aktuelno. Presude Haškog tribunala razumljivo izazivaju interesovanje kod građana, ne samo u Bosni i Hercegovini već i u regionu i cijelom svijetu, jer narod koji živi u jednom haotičnom društvu, društvu nasilja, sa razlogom očekuje sudske presude i da će biti zadovoljena pravda. U autoritativnom sudu, kao što je Međunarodni ad hoc sud za bivšu Jugoslaviju, za Ruandu, Somaliju i sve zemlje gdje su počinjeni teški ratni zločini vlada specifična vrsta interesovanja jer su te presude i zločini počinjeni tokom rata u BiH potresli savjest čovječanstva. Razuman čovjek teško je mogao povjerovati da se u Evropi nakon holokausta, genocida nad Jevrejima, Srbima, tokom Drugog svjetskog rata u Krajini, o čemu svjedoči Jasenovac i druga stratišta, genocida nad muslimanima na cijelom prostoru na kojem su živjeli, teških stradanja hrvatskog naroda, nakon 50 godina opet može desiti takva kataklizma u čovjeku. Kad se zemljotres desi u čovjekovoj duši, kad prijatelj ubija prijatelja, komšija komšiju, kum kuma, samo zbog toga što je drugi i drugačiji po vjeri od njega, to je nešto što Evropa nije mogla da sanja. Pogotovo to nismo mogli mi da sanjamo sa prostora bivše Jugoslavije, jer imamo tradiciju da jedni druge čuvamo i najveća je zabluda priča da smo upućeni živjeti jedni pored drugih. To je fašistička, nacistička, četnička i ustaška teorija. Mi smo upućeni da živimo izmiješani, a ne jedni pored drugih. Uzmite sliku Vareša. Imate isto što imate u Sarajevu, crkvu, katedralu, džamiju. Svi naši gradovi su takvi. Niko nije mogao vjerovati da će jedan dio bosanskih Srba i jedan dio bosanskih Hrvata postati barbari XX stoljeća i da će ti barbari biti potpomognuti zločinačkim politikama iz Beograda i Zagreba.

Tuđmanove ideje

• Je li ova zadnja presuda amnestiranje Srbije, kao nagrada za sporazum sa Kosovom?

– Ja ne bih mogao reći da je to tako, jer sam isključivo pravnik i cijeli život sam služio zakonu.

• Ali, poznajete sudinicu Michèle Picard, koja je izdvojila mišljenje u spomenutoj presudi?

– To je tačno. Gospođa Picard je moja koleginica, zajedno smo bili sudije Doma za ljudska prava u BiH. Ona je iz Francuske i bila je neko vrijeme sudija, poslije, kada je trebalo birati novog predsjednika, međunarodna zajednica je nju izabrala za predsjednika Doma. Nikoga od nas sudija Doma za ljudska prava nije iznenadio takav njen stav. Ona je izvanredan poznavalac prava i prilika u BiH, jer je osam godina bila sudija ovdje s nama, rješavala naše sporove i probleme i moguće je da više i bolje razumije i shvata činjenice koje su se ovdje desile tokom rata upravo zahvaljujući tom iskustvu.

• Mislite da je bolje povezala dokazni materijal i izjave svjedoka na suđenju od drugih sudaca?

– Sigurno. To joj je pomoglo da bude objektivnija, teško je reći razumnija, ali pravilnija u ocjeni dokaza i činjenica i zbog toga mislim da je sasvim očekivano bilo da izdvoji mišljenje. Takvi karakteri, takve sudije kao što je ona uvijek izdvajaju mišljenja. To ne znači da ovi drugi nisu u pravu, ali oni su iz drugog ugla protumačili pravo. Imao sam priliku da izdvojim mišljenje u odnosu na Picard, kada smo raspravljali o nizu predmeta, recimo 13:1 bilo je da se crkva ne izmjesti sa temelja džamije u Diviču. Crkva je podignuta tokom rata. Ja sam jedini izdvojio mišljenje i glasao sam suprotno njima. Oni su smatrali da nije razumno da se crkva izmjesti kad je već sagrađena. Međutim, pošto tamo više nije bilo srpskog stanovništva, ja sam rekao da je jedino pravo rješenje da se crkva izmjesti i moje mišljenje se nalazi u Strasbourgu kao sastavni dio presude. Ipak, bez obzira što sam bio jedini protiv, dobio sam satisfakciju jer je crkva izmještena. Vlasti RS-a i predstavnici crkve vidjeli su da su bili u velikoj zabludi.

• U reakcijama na presudu grupi na čelu sa Jadrankom Prlićem otišlo se toliko daleko da je Hrvatska okarakterisana kao agresor na BiH, a Srbija ne. Hoće li žrtve imati mogućnost nadoknade štete?

– Ono što je istina i od čega se ne može pobjeći jeste da je ova grupa sa Prlićem optužena i u optužnici je navedeno da su članovi zločinačkog udruženog poduhvata. Svakome bih htio reći da pogleda knjigu “Zločin i kazna, procesuirani ratni zločini u BiH pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju”. Vidjećete tamo za ovu grupu kako se navodi da su bili dio zločinačkog poduhvata koji je provodio ideje predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana i drugih nosilaca visokih funkcija te zemlje u to vrijeme. Dakle, treba sačekati i vidjeti kad presuda bude pravosnažna. Nije bitna kazna, već krivnja.

• Bitna je namjera?

– Jeste, kada su u pitanju odnosi Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Krivična odgovornost je individualna. A građanska odgovornost je šira, osnov joj je krivična i ona povlači druge posljedice. Ako ova presuda ostane pravosnažna i onako kako je sud zaključio, da su oni zločinački poduhvat, a poduhvat te namjere i te vrste nisu mogli izvršiti bez pomoći Hrvatske, onda je nesumnjivo da je ta država odgovorna u građansko-pravnom smislu, da joj je podloga u ovoj krivičnoj presudi i da će biti dužna nadoknaditi štetu Bosni i Hercegovini, koju su počinili članovi zločinačkog poduhvata, te vojska i politika kojima su komandovali.

• Nadoknada štete bi se odnosila na porodice stradalih?

– Ta nadoknada štete je u prvom redu takozvana restorativna pravda, to je naknada štete žrtvama, a onda se to treba dalje proširiti i na imovinu države BiH koja je uništena. Pogrešan je stav da mi idemo i prosimo pomoć po svijetu, da se napravi Stari most, Srpska pravoslavna crkva, Ferhadija, Aladža. Osnovna obligacija je da onaj ko je počinio štetu, treba da je sanira. Ovdje će itekako debelu odgovornost povući Hrvatska.

• Napisali ste i knjigu o Međunarodnom sudu pravde?

– Prof. dr. Ismet Alija, ja i pravnik Avdija Kovačević napisali smo knjigu Međunarodni sud pravde –  BiH protiv Srbije i Crne Gore. Izdata je ovih dana u 600 primjeraka. Nismo govorili o odnosu BiH i Hrvatske u ratu, već smo se držali presude koju je donio sud u predmetu BiH i Srbija i Crna Gora i koja kaže, a što samo slijepac ne može pročitati a nerazuman čovjek ne može razumjeti, da su Srbija i Crna Gora prekršile odredbe konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida u ratu 1992-1995. Govori se da nisu spriječile bosanske Srbe da učine genocid protiv Bošnjaka. Štaviše, sud je izdao i privremenu mjeru, kojom je zabranio Srbiji i Crnoj Gori da pomažu bosanske Srbe u izvršenju ratnih zločina.

• Izgovor za to je da nisu znali da li neka formacija pripada vojsci ili se sama organizovala?

– Ovdje je suština u tome da su Srbija i Crna Gora proglašene odgovornim, krivim za kršenje konvencije o genocidu. To je velika sramota za jednu državu. To čak intelektualci, profesori sa univerziteta iz Srbije, koji predaju međunarodno pravo ne spore. Prof. dr. Stojanović, koji je bio veliki pravni autoritet, šef zastupničkog tima Srbije i Crne Gore u ovom predmetu, na predstavljanju presude u Beogradu, koju je organizovao Fond za otvoreno društvo, rekao je: “Stidim se kao čovjek, stidim se kao Srbin, kao profesor univerziteta, zločina koje su bosanski Srbi počinili u BiH nad Bošnjacima. Kao čovjek, profesor univerziteta i šef tima ponosan sam što sam uspio odbraniti tezu da moja zemlja Srbija u BiH nije izvršila genocid. Ja se izvinjavam, ako imam pravo, za ono što su učinili bosanski Srbi.” Nije sporno i niko u Srbiji ne spori da je ona pomagala materijalno, moralno, vojno i na koji god hoćete drugi način agresiju na BiH. Niko ne spori da je suučesnik u ratu i da je suučesnik u teškim patnjama i zločinima nanešenim BiH i njenim građanima, ali je sud prihvatio jedno tumačenje prava da BiH nije uspjela dokazati namjeru i to je problem kod genocida. To je teško dokazivati, namjera je psihički odnos čovjeka prema krivičnom djelu. Beograd ne spori da je slao oružje bosanskim Srbima, ali kaže kako nije znao da će ga oni upotrijebiti za genocid. Na nama je sada veliki teret da BiH dokaže da su Srbija i Crna Gora tada znale i htjele da bosanski Srbi izvrše genocid kako bi lakše pripojile dio BiH sebi.

• Uz našu pravnu pamet, hoćemo li to uspjeti dokazati?

– U članu 61. Statuta Međunarodnog suda pravde data je mogućnost državi koja nije zadovoljna djelomično ili u cijelosti presudom da u roku od deset godina od dana donošenja presude može podnijeti zahtjev za reviziju. U tom članu je rečeno: zahtjev za reviziju može se podnijeti samo iz jednog osnova, a to je kad se utvrdi da postoje činjenice koje su postojale u vrijeme donošenja presude, a za njih sud i ona strana koja se poziva na njih nisu znali i da se to neznanje ne može pripisati nemaru strane koja pokreće postupak revizije. Drugi osnov je da činjenice tada uopšte nisu postojale, a da su kasnije otkrivene i da su toliko kvalifikovane, da same za sebe ili povezane sa onim prethodnim, daju cjelovitu sliku o događajima u BiH te time utiču da sud drugačije odluči. Presuda je donesena 26. februara 2007. godine. Deset godina nakon ovog datuma ne može se podnijeti nikakav zahtjev za reviziju, da se ne znam kakve činjenice otkriju. U članu 61. Statuta postoje dva roka za podnošenje revizije, subjektivni i objektivni. Subjektivni je šest mjeseci od dana saznanja za novu činjenicu. Taj nijedan rok BiH nije iskoristila.

• Ko bi trebao podnijeti zahtjev za reviziju presude?

– U spomenutoj knjizi mi smo do u detalje razradili postupak. Nama se prigovara da nemamo državu, da nemamo pravnu državu, pravnike i struku, ali jedine strane u postupku pred Međunarodnim sudom pravde mogu biti države. Zahtjev je stvar države. BiH mora pokrenuti zahtjev za reviziju. Pitanje da li će to uraditi.

Nekvalifikovani tužioci

• Može li biti dogovora o tome?

– Ne može. Mi smo se namučili i proučili dosta literature, uradili korake revizije. Gledano sa političke strane, država to neće uraditi, jer smo skloni trpjeti batine, skloni da prihvatimo izvinjenje. Nikolić kaže da će kleknuti pred žrtvama, a bio je jedan od šarafa u mehanizmu smrti. Kakvo izvinjenje? To je čin kurtoazije. On dolazi nakon niza radnji kojima se istinski dokazuje da ono dolazi iz duše ne jednog čovjeka već naroda. Postoje pravni i moralni razlozi koji obavezuju BiH da podnese zahtjev za reviziju u zakonskom roku. Kada je najveći svjetski autoritet pravde utvrdio da su Srbija i Crna Gora krive što su prekršile odredbe konvencije, i da protiv te odluke niko nema pravo žalbe, jedino da mogu podnijeti zahtjev za reviziju i one ako su nezadovoljne, mi moramo ići dalje. Taj dio presude nećemo osporavati, osporavaćemo one dijelove u kojima smo odbijeni sa zahtjevom. To je suština. BiH je član Ujedinjenih naroda, prva je u svijetu koja se obratila Međunarodnom sudu pravde i on je prihvatio njenu tužbu, iako su Srbija i Crna Gora to osporavale. Zamislite kakva bi bila neozbiljnost BiH, ako ne bude išla do kraja, da se pravni proces završi. Oči pravnika uprte su u BiH i zato smo pozvali sve pravnike u državi, regiji i svijetu, apelom u knjizi za pravnu pomoć. Tu šansu BiH ne smije propustiti.

• Dosta Vaših kolega žali se na pravosudni sistem Bosne i Hercegovine, da u toj piramidi nedostaje vrh. Šta Vi mislite o tome?

– Posljednji sam čovjek koji bi trebao reći na bilo kojeg nosioca pravosudnih funkcija, ja sam čovjek pravosuđa i bez obzira što sam i univerzitetski profesor, ono nikad nije bilo u težoj situaciji. U prvom redu dio krivice za takvo stanje snosi međunarodna zajednica, a sa druge strane dio krivice snosi politička elita BiH i od toga nisu amnestirani ni sudije i tužioci. Sve je to u jednom paketu, koji ne funkcioniše i ne daje željeni rezultat.

• Kako do reforme pravosuđa u BiH?

– Potpuno je pogrešno shvatanje da će sami sudije, tužioci, Nezavisno sudsko i tužilačko vijeće reorganizirati pravosudni sistem. Neće i ne mogu, objektivno. Onaj ko je uništio pravosudni sistem BiH, nisu to agresori, oni nisu mogli uništiti ni državu, iznutra je krenulo njegovo rušenje. Ne pitajući nikoga, preko noći, šapatom je pao pravosudni sistem BiH. To su učinili SDS, HDZ BiH, a SDA se tome nije oduprla. Te tri stranke su krive za urušavanje pravosudnog sistema, one su tada bile na vlasti. Ja sam bio sudija Vrhovnog suda BiH. Mi smo u ratu funkcionisali savršeno, kako se tada moglo funkcionisati. Kao sudije Doma za ljudska prava pozvani smo u Ameriku. I tamo smo išli. Bili smo i gosti Haškog tribunala, mi iz krivičnog odjela, a ja sam bio predsjednik tog vijeća. Komentarisali smo saradnju našeg Vrhovnog suda sa njima, a već smo bili donijeli nekoliko odluka o ekstradicionom pritvoru, izručenjima, da kada se vratimo u BiH više neće biti ni Vrhovnog suda, oni su rekli da nije moguće da će BiH uraditi takvu glupost. Kazali smo da postoji grupa intelektualaca koji su bili u Daytonu, a nisu bili dostojni struke ni etike. Oni su kazali da je Dayton htio da postoje samo entitetski sudovi, što nije tačno. Našli smo profesore koji su pisali Dejtonski ustav i iz američke ambasade su nam rekli da se nikad nije ni razmišljalo o ukidanju Vrhovnog suda BiH. Onda su tri stranke sjele i šapatom donijele odluku da se predmeti Vrhovnog suda prenose na entitetske. To je takva glupost, pravna sramota, ali najgore je što su u tome učestvovali pravnici. Nekako mogu razumjeti da su učestvovali pravnici iz RS-a ili hrvatskog naroda, ali da su to podržali i stručnjaci iz reda Bošnjaka, to je pravna sramota. Kad je nastao haos, vidjelo se da po nekom uzoru, nešto što je plagijat ne može uspjeti. Ni državni Sud ni državno Tužilaštvo neće uspjeti. Oni jednostavno nemaju  šansu za to. Znate zašto? Ne može niko na sebe uzeti toliki grijeh da su sve sudije i tužioci korumpirani. Ja mislim da nisu. Suština je da su nekvalifikovani, nedovoljno obrazovani i obučeni ljudi za ovakav sistem rada. Pred našim očima raspada se efikasan ljudski i znanstveno utemeljen pravni sistem kakav je bio onaj u BiH, samo je trebalo zadržati strukturu sudova koju smo već imali. To su bili sudovi za primjer u Jugoslaviji i sada, da bude nesreća veća, došli su iz međunarodne zajednice i uzeli naše kompromitovane, dovoljno neobrazovane, patriotski nenastrojene, nezaljubljene u pravo sudije i izabrali ih. Napravljena je negativna selekcija. To se naročito desilo u redovima Bošnjaka.

Slučaj Budimir: Nijednog razloga za pritvor

• Kako gledate na cijeli slučaj oko predsjednika FBiH? Mnogi očekuju određivanje novog pritvora za gospodina Budimira. Je li to realno?

– Vratiću se na struku. Kao poznavalac krivično-procesnog prava, ovdje je sprega materijalnog i procesnog, smatram da ne postoji nijedan pravni razlog, svoju sudsku i profesorsku čast stavljam na vagu, za onoliku upotrebu sile, da se jedan čovjek liši slobode. To je bila predstava. Drugo, ne postoji nijedan opravdan razlog sa stanovišta zakona o krivičnom postupku BiH, zakona bilo kojeg nivoa, čitao sam i zakon Njemačke, pogotovo nijedan razlog iz protokola uz Evropsku konvenciju, koja sama za sebe ništa ne znači, da se odredi pritvor. Ne, nad Budimirom kao predsjednikom FBiH, već nad bilo kim u ovoj akciji. Tačno se zna koji su razlozi za pritvor: težina djela koja mu se stavlja na teret, ranije ponašanje, da li je vršio krivična djela, da li je sklon bjekstvu, da li će to djelo ponoviti, uticati na svjedoke, da li može sakriti tragove. Nijedan od tih razloga ne postoji. Ako postoji razlog  što je on dvojni državljanin, zar mu se ne može oduzeti pasoš ili putovnica i ograničiti sloboda kretanja, da ne napusti BiH? Sloboda je nešto što se osvaja. Svako od nas od rođenja osvaja slobodu za sebe, svoju državu, ali ne vršeći torturu nad drugima, jer sam slobodan onoliko koliko sam sposoban da zaštitim sebe od sebe i sebe od drugih, ali i druge od sebe. Ovdje nikada više nije bilo samovlašća, a ono je skoncentrisano u rukama agencija za provođenje zakona i u rukama Tužilaštva BiH.