Ako se prihvati da vrijednosti – kao objektivne – u javnosti ne mogu postojati, stoga što ih demokratska procedura svagda iznova većinski „izmišlja“, normira se većinski zasnovana vlast. Zbiva se to nerijetko sa zbunjujućim moralnim posljedicama
Razmatranje općenazočnoga fundamentalnog političkog problema počinje jednostavnim stavom koji glasi: demokracija je u svojoj biti – forma. Dakle: bit je forma. To je ono što ne-hegelovska filozofija teško može progutati. Onoga časa kada se forma izjednačuje s biti, čitav niz tradicionalnih misaonih postava se više ne može održati (jer im je ova razlika u nosivim pretpostavkama), ali u teoriji demokracije to je općeprihvaćeno.
Upravo stoga valja s puno skepse gledati na stoljećima repetirane pokušaje „osiguravanja“ političke sfere njezinim vezivanjem za teorijsko-filozofijski kategorijalni arsenal. Takva nastojanja uglavnom promašuju praktičku narav političkoga polja, zvala se ona „ontologijom demokracije“ ili „političkom epistemologijom“. Ono što postižu je zapravo nadomještanje realnosti političkoga života/procesa/borbe dogmatskom slikom politike – ili njezinim kvazimakijavelističkim tehniciranjem.
Iz naizgled posve apstraktnih pretpostavki slijede, međutim, jasne životne konsekvencije; od zagovornik(c)a demokracije se, naime, i u političkome i u moralnom postavu, očekuje lojalnost formi, ni više niti manje. To jest iskaz koji, na prvi pogled barem, zvuči posve isprazno, nedostatno za praksu, no bez toga demokracija jednostavno ne može funkcionirati. Demokratska kvalifikacija predmnijeva pripravnost na odustajanje od vlastitih moralnih intuicija, svjetonazorskih obrazaca, prihvaćajući – u nekim unaprijed (npr. ustavom) zadanim granicama – većinsko stajalište kao legitimno. Jer, kako je (u drugome kontekstu, doduše) jasno rečeno već u Lukinu Evanđelju (6, 24), ne može se služiti dva gospodara.
Sa stajališta tradicionalnih moralnih vrijednosti, utemeljenih u nekoj od znanih koncepcija moralne filozofije, to je moguće jedino uz uvjet neke vrsti moralne skepse u onome smislu, u kojemu je to, vjerojatno još uvijek najjasnije, formulirano u „Etici“ Johna Mackiea, knjizi s indikativnim podnaslovom: „Izmišljajući ispravno i neispravno“ (pa, u daljnjim konsekvencijama, i: dobro i zlo). Polazi se, dakle, od toga da „nema objektivnih vrijednosti“ kako to instruktivno izriče glasovita prva rečenica rečene knjige, budući da ih – izmišljamo.
To je mogući opis demokratske proizvodnje vrijednosti, sagledane s moralnoga stajališta individue. Ishod je dalekosežan; valja, sa svim posljedicama, prihvatiti da je (demokratski ustrojena) većina ovlašteni zastupnik uokolo važećih vrijednosti. Jedini je način da se, uz zadržavanje ireduktibilnoga minimuma vlastite moralne autonomije, pritom istrpi demokracija jasna cezura javnoga prostora i privatnosti (unutar koje, uglavnom, vrijednosti ne dobivaju autoritet većinom).
Ako se pak prihvati da vrijednosti – kao objektivne – u javnosti ne mogu postojati, stoga što ih demokratska procedura svagda iznova većinski „izmišlja“, normira se većinski zasnovana vlast. Zbiva se to nerijetko sa zbunjujućim moralnim posljedicama; prije stotinjak godina, primjerice, u velikome dijelu svijeta nasilje u obitelji nije smatrano ni približno toliko ozbiljnim moralnim, političkim – i pravnim – prekršajem kao homoseksualnost, danas je situacija naširoko (premda nikako svugdje) posve obrnuta.
Drukčije ovaj problem demonstriraju različita svjetonazorska do-imenovanja demokracije: islamska, kršćanska ili socijalistička demokracija uvijek znači manje, a ne više demokracije, jer se neke vrijednosti preliminarno privilegiraju, a druge eliminiraju iz javne domene. Naravno, sve ovo ne znači zahtjev da ljudi suspendiraju svoja osobna uvjerenja, nego da usvoje počela demokratske kulture, kako je to formulirano u Rousseauovu „Društvenome ugovoru“. Tamo su određeni egzistencijski uvjeti odlikovanoga demokratskog subjekta – citoyena. To se biće određuje kao moralno ex definitione, neovisno o svim svojim formativnim uvjetima; društvenome statusu, podrijetlu, naobrazbi, vjeroispovijesti, rodu ili spolu.
Drukčije rečeno, demokratska kultura počiva na sustavnome zabašurivanju egzistencijalnih odrednica individue, na njihovu marginaliziranju kada je o demokratskome odlučivanju riječ. I zato, valja ponoviti nasuprot popularnim frazama, demokracije nema u društvu; ne postoji demokratsko društvo, nego, eventualno, demokratska zajednica. U društvu ne može biti demokracije, jer u društvu prema definiciji ljudi nisu jednaki niti ono tomu teži; demokracija pak živi od apstraktne jednakosti sudionik(c)a (i njihova sukoba). Dakle, u demokratskoj zajednici, mogućoj samo uz uvjet apstraktne jednakosti, apstrahira se nužno od (nekih) uvjerenja državljana (što je, vjerojatno, bolji prijevod riječi citoyen), a u skladu s (promjenjivim) interesima ili navadama većine.
Ukratko, demokracija (pukovlast) – u novovjekome (predstavničkom) modelu – nije drugo do način vladanja zajednicom koji je legitimiran voljom većine formalno utvrđivanom unaprijed zadanim postupima; sve ostalo su ideologemi, jer ne postoje „genuine demokratske vrijednosti“ (osim korektnoga zbrajanja i njegova obnarodovanja). A to, opet, znači da, po sebi, demokracija restaurira staro načelo: „pobjedniku sve!“ (u Brenovu, formalno obrnutome, originalu: „vae victis!“).
S vremenom je ova forma postala – gotovo općeprihvaćena – norma, a demokratska je praksa mukotrpno popravljana. Ponajprije, smjena vlasti bez nasilja već dugo pripada osnovama demokracije, što dovodi do spuštanja razine ritualno dopuštenoga političkog nasilja, do proširenja izborne baze, do prihvaćanja demokratske legitimacije i u tradicionalno autoritarnim institucijama, itd. Pritom se, zapravo polazi od jedne verzije Paretova optimuma, koja, u političkim terminima, znači da nikakvo dobro (velike) većine ne može biti kompenzirano dovođenjem (ma koliko male manjine) u lošiji položaj.
Vrludajući povijesni razvoj sredinom dvadesetoga stoljeća dospijeva do postupne realizacije liberalne demokracije koja, uz vladavinu većine, pretpostavlja i zaštitu manjine (uključujući individuu kao elementarnu manjinu) – pod (ustavnim) uvjetima prihvatljivima za sve. U moralnome legitimiranju ovakva poimanja demokracije svakako pomaže ono što Amartya Sen naziva pozicijskom objektivnošću, a to je moralno stajalište koje bi zauzela svaka razumna osoba u nekoj danoj situaciji (“Positional Objectivity“).
No, i taj model, u kojemu se, vladavinom prava samoograničava politička većina, nailazi posljednjih desetljeća sve jasnije na barem tri ozbiljne poteškoće: na nesposobnost da političko izjednačavanje građana iole efikasno prenese na smanjivanje socijalnih razlika među njima (jer one uglavnom rastu i u državama „funkcionirajuće demokracije“), na upitnost nosive sustavske pretpostavke da demokratski subjekt, narod/puk, sačinjavaju razumne osobe sposobne donositi odluke bez utjecaja izvanjskih čimbenika (što je u mnogome poništeno rastućim utecajima suvremenih mehanizama manipulacije), te na globalizacijsko slabljene funkcije nacionalnih država (unutar kojih, za sada barem, demokracija koliko-toliko funkcionira).
Iz ovoga se sklopa teorijski pokušava izići promjenama koje polaze od neposredno-demokratskih obrazaca, a, u novije vrijeme, i praksom deliberativne (raspravne) demokracije. No, to su, još uvijek, pretežito marginalne pojave. Ključni problem demokratske norme jest u zaštiti individualnoga opstanka, dakle: u priznanju da postoje i više norme od one demokratske – zvali ljudskim pravima ili kako drukčije. Ne uzme li se ovaj imperativ ozbiljno u (politički) rad pokazat će se, na užas nevježa, da je toliko propagiranoj izvornoj (dakle: i-liberalnoj) demokraciji ipak bliža zloglasna demokratura no, svemu unatoč, i dalje najmanje sporna liberalna demokracija.
Žarko Puhovski
Tekst je objavljen u Vox Academiae, posebnom prilogu Novog lista za visoko obrazovanje, znanost i umjetnost, br. 67, kolovoz 2023. Prometej ga objavljuje u suradnji s autorom
Prometej.ba
