“Ja sam Nikola i danas sam dobio posao u Berlinu”

“Sve ono što se trenutno dešava u zemlji, može biti jednako pripisano lokalnim ‘elitama’ (vlastodršcima) kao i čitavoj kohorti međunarodnih službenika i njihovog lokalnog popratnog personala”.

Ja sam Nikola Xaviereff, sin profesora muzičara rođen u Beogradu 1995. godine, te kroz par godina preselio u Sarajevo gdje sam mnogo lijepo živio kao dijete i tinejdžer, te manje ugodno kao mlad student.

Slučajem okolnosti, pišem ovaj tekst na prijatan poziv portala politicki.ba, u Berlinu, na dan kada sam zvanično dobio boravak u Njemačkoj, te formalno i konkretno napustio Bosnu i Hercegovinu. Bez namjere povratka, te sa mnogo razočarenja u ono u što su ljudi pretvorili Bosnu i u prazne floskule pokušaja zadržavanja mladih ljudi. 

Započeo sam studije međunarodnih odnosa i diplomatije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, te kao i mnogo predstavljenih kolega na ovom portalu, uz pomoć stipendije Erasmus+ studirao na Heidelberg Univerzitetu, Univerzitetu Salzburg te prestižnoj Francuskoj školi SciencesPo. Svaki boravak u inostranstvu sam shvatao kao priliku za usavršavanje i razvijanje, pa sam tako u Njemačkoj radio u kampu za izbjeglice, u Austriji u Misiji BiH pri OSCE-u i UN-u, pa onda u Francuskoj pri OECD-u.

Iako sam odrastao u Bosni, za sebe nakon više od 6 godina provedenih u zemljama Evropske Unije, često kažem da sam Evropljanin, svjestan fluidnosti identiteta, koji je svakako samo jedan socijalni konstrukt.

Pošto sam se akademski bavio teorijama političkih nauka, te fokusirao na međunarodne odnose i ekonomiju, EU studije i vanjsku politiku, prvo praktično iskustvo sam dobio kao trainee u Delegaciji Evropske Unije u BiH. Kao mlad student, bio sam počastvovan biti dio te prestižne institucije. Danas, kada analiziram faktore, činjenice i varijable EU aktivnosti na Balkanu, mnogo sam razočaran (ne)kritičkim djelovanjem te odsustvom dugoročne strategije. Svoj prvi master studij sam završio disertacijom koja se bavila vanjskom politikom Evropske unije u komparativnom slučaju BiH i Gruzija – tačnije istraživanje šta, kako i zašto ne funkcionira u politici proširenja EU u odnosu na susjedsku politiku. Zaključak – EU je mnogo iskrenija i otvorenija prema zemljama koje spadaju u susjede, bez cinizma i lažnih nada. U tom pogledu, treba svima biti jasno da je politika proširenja na zapadni Balkan trenutno klinički mrtva. Paket 9 milijardi Eura financijskih sredstava je prelijep poklon vlastodršcima (koji ‘posjeduju’ državni aparat) te se ta likvidna sredstva neće preslikati u nešto konkretno za obične ljude. Ergo, sipanje novca u bure koje je šuplje, bez reforme je stupidno.

U toku svog praktičnog usavršavanja svakako da sam sehtio odmaći od krute politike, te sam u svrhu toga radio u OECD-u u Parizu, South East Europe odjelu, gdje sam imao priliku da se detaljno upoznam sa ekonomskim indikatorima u pogledu razvojne ekonomije i usavršim svoje shvaćanje dobre vladavine (good governance), te analize i izgradnje sistema potrebnog za unaprijeđenje rada malih i srednjih preduzeća kao vodećeg sektora liberalnih ekonomija.

Kratko poslije toga, i usred početka pandemije, sam postao dobitnik prestižne stipendije njemačke vlade da kao praktikant provedem 5 mjeseci u njemačkom parlamentu, Bundestagu. Kako je pandemija to prekinula i otežala prvo zaposlenje odlučio sam se da upišem još jedan master, na najboljem univerzitetu u Belgiji, KU Leuven. Tamo sam se specijalizirao u studijama mira i konflikta, međunarodnih institucija te geopolitike (sa fokusom na Kinu). Kroz disertaciju, sam ovog puta pisao rad koji je imao namjeru da kritizira i odgovori na pitanje – kako je prijenos međunarodnog administrativnog poretka i kontrole nad BiH, na domaće aktere uticao na razvoj mira i države, sa fokusom na teorije liberalnog intervencionizma, izgradnje mira i lokalne emancipacije. Svakako da je odgovor negativan. Studije sam završio sa Magna Cum Laude kao jedan od 5 posto najboljih studenata.

Po završetku toga, sam paralelno radio kao stažista u OSCE-u, High Commissioner on National Minorities u Hagu (odjelu za Centralnu i Jugoistočnu Evropu) – osvrt na zapadni Balkan. Tu sam stekao dodatne vještine u vidu pravnog stanja nacionalnim manjina, te supstantivno poboljšao svoje shvaćanje ideje nacionalnih država Evropske unije i njihovoj pravnoj bazi koja na raznolike načine osigurava državne usluge za sve ljude (građane), na inkluzivan, jednak, pravedan i solidaran način. Ovdje naglašavam da je ‘konstitutivnost naroda’ jedna apstraktna kreacija iz jednog radikalno drugačijeg političkog poretka – koji danas služi za održavanje mizernog i apatičnog režima, zasnovanog na trostrukom nacionalizmu, upakovanog u etno-partijske klerikalno-klijentističke kartele.

Kroz sve ove prilike boravka u zapadnim zemljama EU, sa Holandijom kao mojom najsjevernijom destinacijom, i kontakte sa ljudima i strukturama ne smatram da smijem kritizirati mlade ljude u BiH, jer je njihov život i status apsolutno i fundamentalno drugačiji od onog u tzv. high-income zemljama, koje uživaju benefite post-modernog političkog uredjenja (čitaj težnja ka supra-nacionalnom tehnokratskom federalnom sistemu) i zaštitu konsolidirane, konstitucionalne liberalne demokratije (i npr. dioba vlasti koja je kategorično opstruirana na Balkanu). Često putujem, i svaki put kad sam u zemljama Balkana – agenda razgovora, diskurs, norme i poteškoće koje vidim i čujem, me šokiraju. Ponekad se osjećam kao da sam u drugom svijetu.

Ono što mogu potpisati i zamjeriti, jeste nedostatak obrazovnog fundamentuma za izgradnju mladih ljudi, a usavršavanje ljudi srednje životne dobi. Ljudi žive pod uslovima koji su im dati, a njihovo okruženje koje stvara njihovo episteme (sklop znanja i iskustava) ne mogu se promjeniti preko noći ili sa jednim izborom, npr. 2022. godine. Moj savjet, više čitanja, manje tračanja, žaljenja i kahvenisanja. Stručni članci, tematske knjige, poznate novine i podcasti su sine qua non za napredak u BiH.

Na kraju, kao što su kolege Adnan Topalović i Elma Oručevic pojasnili – ne treba jedan život trošiti u BiH ako nisi primoran. Stanje negativnog mira i jednog od najslabijih državnih aparatusa i zdravstvenog sistema na kontinentu se neće promijeniti u narednih 10, 20, 30 godina. Kao što se ni odliv mozgova ni priključenje EU neće desiti u istom tom periodu. Novi problemi, kao digitalna zaostalost, nepripremljenost ka razarajućim efektima klimatskih promjena, ekonomska izoliranost će početi zadavati još veće probleme (pored manjka kvalitetnog zraka).

Nakon završetka studija i praktičnih usavršavanja u inostranstvu, 6 mjeseci sam uporno i sa emocijama aplicirao na razna diplomatske i druge pozicije u BiH, te svaki put dobio negativan odgovor. Sada imam privilegiju da to ponižavanje sebi više ne moram priuštiti. Naime, počinjem raditi na Hertie School, najprestižnijem privatnom univerzitetu za međunarodne odnose i menadžment javnih politika u Berlinu.

Naposljetku, smatram da sve ono što se trenutno dešava u zemlji, može biti jednako pripisano lokalnim ‘elitama’ (vlastodršcima) kao i čitavoj kohorti međunarodnih službenika i njihovog lokalnog popratnog personala. Ne moraju se krivci tražiti u drugim dijelovima multipolarnog, fragmentiranog svjetskog poretka. Molim čitaoce da ne zaborave da iza svake korupcije (nedostatka pravnog sistema) ne stoji samo institucija ili Dejton, već 50 posto sugrađana koji rade u javnoj administraciji te su kao službenici, pored političara možda i vise zaslužni za raspad države).

Stoga dakle, ću kao i moje kolege predstavljene na ovom portalu, sretno graditi svoj život ponovo od početka, tamo gdje sa znanjem i iskustvom mogu živjeti i napredovati. Tamo gdje se umjetnost, znanost i demokratija živi i njeguje iz dana u dan.  

 (Ova priča je dio serijala #PonosBiH, o uspješnim mladim ljudima iz Bosne i Hercegovine. Serijal predstavlja politicki.ba uz podršku kompanije BH Telecom.)

Politicki.ba