Autocenzura je sigurno jedan od najvećih problema ne samo novinarske profesije, nego i bh. društa u cjelini
Autor: Adis Šušnjar. Foto: pixabay.com
fairpress.eu
Autocenzura u bh. medijima je sve prisutnija i vidljivija, a razlozi takve situacije su prije svega ekonomski i politički pritisci, kršenje radnih prava novinara i nepostojanje programa podrške novinarima kojima prijeti otkaz zbog nepristajanja na autocenzuru i cenzuru. Također, nekažnjavanje svih vrsta napada na novinare i ne poduzimanje adekvatnih mjera u zaštiti novinara, veliki broj tužbi za klevetu i uskraćivanje marketinških ugovora zbog kritičkih natpisa utiče na sve izraženiju autocenzuru kod novinara, odnosno izbjegavanje određenih tema i osoba.
Milkica Milojević, predsjednicaUdruženja/udruge BH novinari, za fairepress kaže da je autocenzura, gledano sa stanovišta profesionalizma i društvene odgovornosti, najveći problem koji urušava integritet bh. novinarstva.
Ona u samom korjenu sasjeca profesionalnu i građansku radoznalost i hrabrost potencijalnog novinara/rke, kažem potencijalnog, jer bez hrabrosti i radoznalosti nema ni novinara ni novinarstva. Ako već unaprijed novinari odustaju od pojedinih pitanja ili tema jer “znaju” ili vjeruju da ta tema “neće proći”, onda je unaprijed izgubljena i svaka mogućnost osvajanja slobode, kaže Milojević.
Dodaje da zbog toga moćnici koji imaju šta da kriju, kroz perfidne ekonomske i političke pritiske i uz podršku neadekvatnog obrazovnog sistema, predano gaje autocenzuru, jer je ona najefikasniji “herbicid” koji sa medijske scene iskorjenjuje slobodne i kompetentne novinare, bez kojih nema istinske slobode javne reči i kvalitetnog informisanja.
S druge strane, autocenzuru ponekad gaje i sami novinari kroz svjesno pristajanje na autocenzuru i prihvatanje određene uredničke politike bez propitivanja i kritike. Za neke medije u BiH izvještavanje na jednostran i navijački način nije problem cenzure i autocenzure, nego je postalo „legitiman i opravdan“ način rada.Faruk Kajtaz, dugogodišnji novinar i urednik portala starmo, ističe da su za autocenzuru u BiH najodgovorniji upravo sami novinari koji pristaju na autocenzuru. Po njegovim riječima u BiH radi mnogo lažnih novinara koji ne samo da provode cenzuru nego se i potpisuju lažnim imenom i pristaju da budu iskorišteni.
Postoje dvije vrste autocenzure, kao posljedica političkih i ekonomskih pritisaka i ona kada novinar sam pristaje na autocenzuru. Novinar treba sam sa sobom da razriješi da li će biti podoban ili će biti dosljedan svojoj profesiji. Veliko je pitanje da li su svi novinari u BiH stvarno novinari, kaže Kajtaz.
Upozorava da situacija neće biti bolja jer nedostaje novinarske hrabrosti da se izbori sa autocenzurom, a fakulteti proizvode nove kadrove koji su neiskusni i lako potpadaju pod političke pritiske.
Novinarska profesija je degradirana. Novinari koji svoju autocenzuru pravdaju ucjenama i radnim mjestom, ustvari traže izgovor za svoju potčinjenost. Takvi ljudi ne bi trebali da se nazivaju novinarima, ističe Kajtaz.
Na izraženu autocenzuru u bh. medijima upozorava i Ermin Zatega, novinar Centra za istraživačko novinarstvo (CIN). On smatra da autocenzura izaziva manji otpor jer se o njoj ne priča mnogo.
Mislim da je autocenzura prisutna u velikoj mjeri kod nas jer sam često od kolega čuo da se u nekoj redakciji ne piše o nečemu ili nekome, te se neke teme ne diraju. Autocenzura je jedna od najštetnijih vrsta cenzura, jer se nameće latentno pa lakše postaje opšteprihvaćena, kaže Zatega.
Politički i ekonomski lobiji u svijetu pa i u BiH su davno shvatili koliko moćno i uticajno oružje može biti medij pretvoren u vlastitu PR mašinu. Pa su tako „nepodobni i neposlušni“ mediji širom svijeta uništavani ili ucjenjivani.
Neki političkim sredstvima, poput mađarskog Origo-a, a neki političko-ekonomskim pritiskom, odnosno rastjerivanjem oglašivača koji su izvor finansiranja tog medija, kao što se desilo sa Feralom u Hrvatskoj. Ta finansijska nezavisnost nije jedini preduslov uređivačke nezavisnosti, ali jeste ključni preduslov za obezbjeđivanje uređivačke nezavisnosti medija na duge staze, kaže Zatega.
Autocenzura je sigurno jedan od najvećih problema ne samo novinarske profesije, nego i bh. društa u cjelini. Pronalaženje pravnih i profesionalnih metoda za smanjivanje političkog uticaja na medije trebalo bi biti prioritet za smanjenje cenzure i autocenzure. Udruženje BH novinariposljednjih nekoliko godina zagovara donošenje posebnog zakona o transparentnosti medijskog vlasništva i pluralizmu informacija i medijskih sadržaja. Neophodno je i osigurati transparentno finansiranje medija iz javnih fondova i praćenje tokova novca kroz marketinške usluge.
Jedan od načina osiguranja finansijske neovisnosti za medije je i „preseljavanje“ medija u nevladin, neprofitni sektor među organizacije civilnog društva. Model kojeg je preuzeo CIN.
To se pokazalo kao vrlo uspješan princip. Partnerski fondovi, koji finansiraju projekte osmišljene u redakciji CIN-a, (nabrojani su na internet stranici CIN-a) nikad nisu pokazali ni najmanju namjeru da utiču na uređivačku politiku, ističe Zatega.
Međutim, suštinsko pitanje je kako ohrabriti same novinare da se bore protiv cenzure. Kako stvoriti i ojačati medijske sindikate i putem vlastitog aktivizma očuvati vrijednosti novinarske profesije. Kako naglašava Milkica Milojević, protiv autocenzure se mora boriti i unapređenjem svojih znanja i kompetencija, društvenom promocijom novinarskih dostignuća i jačanjem sindikata i novinarskih udruženja, kao i profesionalne solidarnosti.
Moramo konačno shvatiti da smo mi, novinari, ako svoj posao radimo valjano, u službi javnosti i na strani slabijih, a to znači da moramo da se borimo protiv moćnijih od sebe. Na njihovoj strani su sila, novac i politička moć, na našoj čestitost, znanje i solidarnost, istakla je Milkica Milojević.
Novinar Amer Tikveša ističe da je za borbu protiv autocenzure neophodno i medijski opismenjavati ljude od njihove najranije dobi kroz obrazovne institucije. Učiti ih šta je informacija, kako prepoznati za njih bitnu informaciju, kako utvrditi njenu pouzdanost.
Sintagma „medijska pismenost“ tek je ušla u naš javni prostor. Medijske analize i kritike pretežno ostaju na čitanje i razmatranje struci. Najveći problem je što su takve stvari neprofitne i što iziskuju pomoć donatora, a toga u sve manjoj mjeri ima za medije. Ako je zaista cilj mijenjati društvo, moraju se prvo mediji vratiti unutar granica svoje misije koja je svima ista – objektivno, nezavisno, nepristrano informisanje javnosti, kaže Tikveša.
Autocenzura je prisutna i u mnogo razvijenim zemljama od Bosne i Hercegovine. Irski dugogodišnji novinar i ekspert Vijeća EvropeRonan Brady kaže da Irska ima tradiciju direktne cenzure još od sticanja nezavisnosti 1922. sve do 80-tih godina. Prema njegovim riječima za autocenzuru najodgovorniji je strah (direktna prijetnja novinarima, njihovim porodicama), direktna cenzura, grupno razmišljanje – nedostatak kritičkog razmišljanja i kao najčešći faktor pritisak komercijalnog reklamiranja.On naglašava da cenzura ima dvije greške na koje se zaboravlja. Prije svega, novinari gube povjerenje kod publike. Druga stvar je duboko nepoštivanje informiranosti i znanja javnosti.
Kao posljednji konkretan primjer autocenzure Brady navodi prešućivanja mogućnosti bankarskog kolapsa u Irskoj 2007. i 2008. godine.
Irska štampa je komentarisala inflaciju cijena nekretnina, ali je ubijedila sebe da to ne može prouzrokovati ozbiljne posljedice. Mediji su investirali u nekretnine. Ulagali su u kompanije koje su se bavile nekretninama i odbijali su da prihvataju nepoželjne vijesti i predviđanja novinara koji su ukazivali na činjenice i trenutno stanje, kaže Brady.
On tvrdi da do bankrota ne bi došlo da su novinari u Irskoj više istraživali i detaljnije “izazivali i osporavali” ekonomske politike u zemlji.
Teško je za političare da razumiju da je uloga novinarstva ustvari da postavlja teška pitanja, izaziva i da “provocira” prihvaćene teorije. Patriotizam na najvišem nivou koju novinar može da demonstrira je upravo da izazove ono što se i smatra “patriotizmom“, kazao je Brady.
