Kako je Arktik od mogućeg “teritorija mira” postao novo bojno polje Zapada i Ruske Federacije

Midhat Hajdarević 2015-04-23

U četvrtak 16. travnja je ministar obrane Ruske Federacije, general Sergej Shoigu, rekao „kako su SAD i njegovi najbliži saveznici željom da zauzmu Kijev prešli sve moguće granice“.

„NATO savez aktivno provodi napade u geopolitičkom prostoru i neprestano povećava vojnu moć u Istočnoj Europi i sve je bliže ruskim granicama. Jednako tako, područja u kojima provode svoje vojne vježbe, istočno krilo dio NATO saveza i arktička regija, gdje koncentriraju svoje snage, potvrđuju anti-rusku prirodu njihovih aktivnosti“, izjavio je general Sergej Shoigu, tijekom Međunarodne konferencije o sigurnosti u Moskvi, prenose RIA Novosti.

„Zapad također u svoju anti-rusku kampanju pokušava uvući zemlje Azije i Latinske Amerike, a odnosi Rusije s europskim zemljama prolaze kroz krizu koja sprečava stvaranje jedinstvenog sigurnosnog prostora. Raketne prijetnje iz Teherana su Sjedinjene Države zamislile kao blef NATO saveza. Nevjerojatno je da nakon događaja u Jugoslaviji, Iraku i Libiji oni kritiziraju rusku akciju na Krimu i sebi uzimaju moralno pravo da nas optužuju za kršenje međunarodnog prava“, naglasio je Shoigu.

Nakon toga je 20. travnja u rusko Ministarstvo obrane za lipanj ove godine najavilo održavanje foruma “Vojska 2015”, na kojem će se posebna pozornost posvetiti dvogodišnjoj prisutnosti ruskih vojnika u Arktiku.

„U okviru međunarodnog vojno-tehnološkog foruma “Vojska 2015” će se govoriti o jačanju poslovnih veza u razvoju oružja, vojne i posebne opreme za sve vrste postrojbi ruske vojske, a održat će se nekoliko okruglih stolova o pitanjima nacionalne sigurnosti na Arktiku, prenosiRT.

„U okviru ovog poglavlja ćemo razgovarati s kolegama koji dužnost obavljaju na Arktiku, te o iskustvima kojeg su stekle jedinice ruske vojske tijekom protekle dvije godine. To se prije svega odnosi na meteorološke aspekte, karakteristike organizacije života u ekstremno hladnim podnebljima i pitanjima zdravlja na Arktiku”,rekao je predsjednik Vojnog znanstvenog odbora ruske vojske, general-pukovnik Stanislav Suvorov.

Što se to dogodilo u više od protekle dvije godine da je Arktik, nekada poznat po isključivo po beskrajnim ledenim prostranstvima, postalo jedno od ključnih svjetskih geostrateških područja u kojem se isprepliću interesi velikih svjetskih sila: Rusije i Sjedinjenih Država, ali i Kine, te zemlja poput Norveške, Kanade i drugih koje vodi bespoštedni „rat“ za nadzor te zone i nadzor arktičkih energetskih resursa.

Prije nešto više od dvije godine, točnije 25. listopada 2012. direktor „Ruske federalne agencije za iskorištavanje rudnih bogatstava (Rosnedra)“ Aleksandar Popov najavljuje da će Rusija podnijeti zahtjev Ujedinjenim narodima, obzirom da je UN jedino međunarodno tijelo koje je ovlašteno Rusiji priznati pravo na proširenje platforme za eksploataciju nafte i plina u arktičkoj zoni.

Ekspedicijama geologa iz Moskve, koje su prisutne u zoni još od 2010., dozvolilo bi se proširenje ruskog dijela arktičke kontinentalne platforme, a time Rusija dobiva veća prava u iskorištavanju bogatih nalazišta nafte i plina,i to do udaljenosti 350 morskih milja od obale, umjesto dosadašnjih 200, kako predviđa „ekskluzivni gospodarski pojas“.

Tijekom 2012. se na Arktiku održavaju masovne vojne vježbe i susreti na najvišim razinama između predstavnika oružanih snaga Sjedinjenih Država, Rusije, Kanade, Norveške, Danske, Švedske, Islanda i Finske, kako bi se čelnici tih zemalja dogovorili oko podijele tog pojasa. To je jedan od najvažnijih događaja za budućnost Sjevernog pola, jer su nakon raspada Sovjetskog Saveza SAD u dogovoru s Ruskom Federacijom, Kanadom, Norveškom i Danskom oformili tri tijela za suradnju oko tog pitanja, od kojih je posljednji „Arktički savez“ koji je osnovan 1996.

Međutim, da neće ići sve tako glatko vidjelo se iz odluke Kanade, koja je kao saveznica SAD-a još u rujnu 2010. godine, dakle, paralelno s pregovorima s ostalim zemljama, donijela svoj zasebni plan o militarizaciji Arktika i vlastitih energetskih resursa.

To treba naglasiti iz razloga što je itekako važno tko je na Arktiku prvi počeo zveckati oružjem, a tko se u to vrijeme pozivao međunarodno pravo, te u okviru istoga pokušavao ostvariti svoje legitimne interese.

S otapanjem ledenjaka i otvaranjem novih komercijalnih i vojnih morskih puteva na Arktiku, pretenzije na posjed podvodne arktičke platforme za iskorištavanje nalazišta bogatih naftom, plinom i mineralima su privukle pažnju mnogih zemalja. Zemlje koje nisu arktičke, kao što su Francuska, Velika Britanija i Kina, također su počele tvrditi kako polažu pravo na raspolaganje bogatstvima. Sa svoje strane, Danska je 17 siječnja 2013. također uspostavila „Diplomatsko predstavništvo za Arktik“ i vlada u Kopenhagenu insistira na pravu u dijelu morskog dna Sjevernog pola. Glavni čovjek tog predstavništva, koje u stvari ima status veleposlanstva, Klavs Holm, dobio je zadaću da brani interese svoje zemlje i da „jamči danskoj zajednici (Danska, Grenland i Farski Otoci) ključnu ulogu u međunarodnoj raspravi o Arktiku“, izjavio je tadašnji ministar vanjskih poslova Danske, Villy Soevndal.

U službenom dokumentu „Strategija za Arktik“, objavljenom u kolovozu 2012. godine, Danska je priopćila da od 2014. proglašava svoje pravo na arktičko podmorje i na resurse koji se tamo nalaze, a ostale četiri države koji imaju obalu na Arktiku (Rusija, SAD, Kanada i Norveška) potražuju svoj dio. Već tada se vidjelo da se najjače zemlje svijeta pripremaju za neku vrst „Hladnog rata“ za Sjeverni Pol.

Istovremeno se primjećuju ubrzane vojne aktivnosti u arktičkoj zoni, a analitičari predviđaju da će taj trend tendencija biti u stalnom porastu slijedećih godina. To je bilo jasno iz vojne vježbe kojoj je od 12. do 21. ožujka 2012. domaćin bila Norveška, a koja je bila jedna od najvažnijih vježbi ikada u tom dijelu svijeta.

Pod imenom „Exercise Cold Response“ u vježbi je sudjelovalo 16 300 vojnika iz 14 različitih zemalja, obučavajući se za borbu u ekstremnim uvjetima, uz upotrebu helikoptera, zrakoplova i oklopnih vozila, a sve kako bi bili spremni za obranu, bilo u slučaju rata visokog intenziteta, bilo da se radi o terorističkoj prijetnji.

Teški klimatski uvjeti u kojima su se vježbe održale su zbog havarije na borbenom zrakoplovu Hercules C-130 uzrokovale smrt pet norveških vojnika, koji su se srušili blizu najvišeg švedskog planinskog vrha Kebnekaise.

SAD, Francuska , Velika Britanija, Nizozemska, Kanada, Švedska i, naravno, Norveška su zemlje koje su sudjelovale s najvećim brojem ljudstva i tehnike, a bile su i organizatori cijele vježbe.

Na ruski ruski odgovor nije trebalo dugo čekati. Ruska vojska od 9. do 15. travnja 2012. provodi vježbu pod imenom „Ladoga 2012“, blizu vojne baze u okrugu Besovets/Karelia. U operacijama je isprobano najbolje rusko naoružanje, među kojim zrakoplovi Suhojev, MiG, oklopna vozila, tenkovi, itd., a sudjelovale su motorizirane oklopne brigade, kao i dijelovi Sjeverne flote ruske mornarice. Isprobavalo se koja su oružja i sredstva adekvatna za takve klimatske uvjete

Vježbe zemalja članica NATO saveza i one Ruske Federacije su stara strategija korištena nekada za vrijeme blokovske podijele, kojima se htjela pokazati želja i mogućnost kontrole određenog teritorija, ali u današnjim uvjetima, gdje veliki dio analitičara smatra da smo došli na sam rub otvorenog sukoba, jer se za vježbe na Arktiku često ne zna jesu li „uz neprijateljsku granicu“ li „na samom neprijateljskom teritoriju“.

12. i 13. travnja 2012. vojni zapovjednici osam zemalja (Kanade, Sjedinjenih Država, Rusije, Islanda, Danske, Švedske, Norveške i Finske) imali su radni sastanak u kanadskoj vojnoj bazi Goose Bay, da bi razgovarali o sigurnosti u regiji.

„Nijedna od zemalja nema namjeru ratovati za Arktik. Međutim, obzirom na ogromni porast radne snage i brodova koji rade na eksploataciji nafte i plina, potrebno je nadgledati granice, a u najgorem slučaju je potrebno vojno prisustvo kako bi se branili svoji interesi, ako bi bili ugroženi, složili su se vojni zapovjednici, koji su naglasili potrebu podijele interesnih zona, te da se definiraju trgovački koridori i podijele ogromni energetski resursi. No, ispostavilo se da će taj dogovor, prema svemu sudeći, biti vrlo teško postići.

Kako stvari stoje, najveći dio Arktika će razdijeliti međusobno Rusija, Kanada i SAD. Ali i Norveška, Danska i Kanada, a s druge Francuska, pojačavaju vojnu prisutnost u regiji, te se nadaju da će za sebe osigurati što veći dio bogatog područja.

Iako tijekom 2012. s još uvijek nedovoljno opremljenom i obučenom vojskom, Ruska Federacija je odlučila da neće biti troma, jer se zbog topljenja leda sada već može pristupiti eksploataciji resursa, ali i zbog pomorskih putova koji se otvaraju i koji su plovni tijekom cijele godine. Ne želeći se naći pred svršenim činom, Rusija pojačava vojne aktivnosti kako bi istim ili većim omjerom snaga bila u poziciji da diktira uvjete u pregovorima. Tada je Kremlj odlučio na Arktiku postaviti 20 graničnih kontrolnih punktova, što je mjera previđena programom „Državne granice Ruske Federacije za period 2012. – 2020.“ Na svakoj graničnoj postaji će biti 15 – 20 čuvara koji će nadgledati situaciju u regiji, ne želeći da netko u njihovoj zoni vrši bilo što bez dozvole ruskih vlasti.

Dakle, već tada je budnom promatraču bilo jasno da će jedna zona, koja ranije nije budila nikakvu pozornost javnosti, postati kritično žarište i to isključivo zbog prisutnosti vojnih snaga zemalja čiji se interesi isprepliću u regiji. Arktik se pretvorio u jednu od ključnih točaka s geostrateške točke gledišta, za moćne države kao što su Rusija i SAD, kao i one u silovitom ekonomskom i vojnom usponu.

Bankari “štite eko-sustav” na Arktiku i bore se protiv Rusije

No, tada su se „bitke“ za prevlast na Arktiku vodile još uvijek diplomatskim putem, a zanimljivo je da su se počeli koristiti svi argumenti, pa i oni ekološki, kako bi se Rusiju spriječilo da u tom dijelu svijeta uđe u posjed 1 200 000 km2 teritorija. Nakon službenog zahtjeva kojeg je Kremlj podnio Ujedinjenim narodima u kojem stoji “kako Rusija ima pravo na najveći dio tog dijela Euroazije”, Međunarodna financijska organizacija (International Finance Organization/IFO), koja je povezana sa Svjetskom bankom, predložila je „alternativno rješenje nafti i plinu“. Oni tvrde kako ruski dio Arktika posjeduje i druge oblike energije, ali u ovom slučaju ekološke i sa slabim utjecajem na okoliš, a koji bi jamčili zadovoljavanje potreba za energijom na Starom kontinentu. To je po njihovim procjenama bio – vjetar.

Tada IFO predstavlja projekt „Rustec“, koji predviđa izgradnju na desetine vjetroelektrana u regiji Murmansk, koje bi bile u stanju proizvoditi i preko Norveške i Finske isporučivati eleketričnu energiju u Europsku uniju. The Moscow Times tada piše „kako je to ambiciozan projekt ,stoga što je u Rusiji korištenje obnovljivih izvora energije još u embrionalnoj fazi“.

Murmanska regija tada nema niti jednu vjetroelektranu, a nizozemska tvrtka Willems se ponudila kao izvođač radova na tom projektu. Prema mišljenju te tvrtke, koja se bavi proizvodnjom i postavljanjem vjetroelektrana, na mjestima kao što je Murmanska regija bi se moglo proizvesti više električne energije nego na bilo kojoj drugoj lokaciji u EU, a stručnjaci Willensa tvrde kako je EU, da bi ostvarila svoje ambiciozne projekte, spremna izdašno nagraditi Rusiju za eventualnu dozvolu za realizaciju tog projekta.

EU radi na tome da smanji emisiju štetnih plinova i to ulaganjem u obnovljive izvore energije, koji bi do 2020. godine trebali činiti 20% proizvodnje električne energije,a Njemačka je odlučila da do 2050. dosegne stopu od 80% proizvodnje na taj način.

U tom smislu, iskorištavanje vjetra na Arktiku predstavlja zanimljivu hipotezu, ali stručnjaci drže kako je Rusija u ovom trenutku, kad su obnovljivi izvori u pitanju, još jako daleko od toga da sama realizira projekte, bez strane tehnologije i kapitala, ali i za Moskvu je to potpuno nepotrebno, obzirom na enormne količine prirodnog plina.

Ovaj potez IFO-a (ili „produžene ruke“ Svjetske banke) je stoga bio samo taktika kako bi se Rusija,pozivajući se na ovako plemenit cilj kao što je očuvanje planete, odrekla Arktika. Pozadina je sasvim druga: izbaciti Rusiju iz energetskih ugovora s Europskom unijom oko eksploatacije nafte i plina na Sjevernom polu, a sve prepustiti anglo-američkim naftnim i plinskim kompanijama.

U cijeloj Ruskoj Federaciji je trenutno samo nekoliko lokacija koje za proizvodnju energije koriste vjetar. Najveće postrojenje ima kapacitet 5,1 MW i nalazi se u blizini Kaliningrada, no proizvodi 4,7 MW el. energ., izjavio je Anatoly Kopylov, dopredsjednik organizacije „Wind Energy Association“ u Rusiji, koja predstavlja i ruske i interese stranih kompanija u ovom projektu. Kapacitet drugog velikog postrojenja u regiji Chukotka je 2 MW, ali mon nije bio u pogonu. Problem je nastao kada su ova postrojenja morala konkurirati tradicionalnim elektranama na plin, koje istovremeno služe i kao toplane. Bez obzira na probleme, ruska vlada je zacrtala sebi za cilj kako do 2020. mora imati 4,5% energije proizvedene iz obnovljivih izvora. To je objektiv kojega ruska vlada želi ispuniti, i sigurno neće nagliti, jer ovakav način proizvodnje iziskuje ogromna ulaganja. Svima je jasno da Rusija trenutno ima druge prioritete. Ova epizoda je znakovita po tome što je već tada bilo jasno da međunarodne institucije iza kojih stoje Sjedinjene Države (kada je u pitanju Svjetska banka , to je nesporno) žele osujetiti sve što Rusija u energetskom sektoru čini na zbližavanju i suradnji s Europskom unijom. Svjetska banka i njena podružnici International Finance Organization su dali do znanja da su strahovali od stvaranja euro-azijskog saveza koji bi doveo u pitanje prevlast Sjedinjenih Država nad Europom.

Arktik od „teritorija dijaloga“ do bojnog polja Zapada i Rusije

Nakon svega je Arktik postao poprište sukoba glavnih svjetskih gospodarskih velesila okupljenih u dva bloka, a na militarizaciju Arktika je Moskva odgovorila trajnom pomorskom bazom na Novosibirskim otocima i nuklearnom raketnom krstaricom Petar Veliki, no sve se odigralo nakon što je postalo jasno da je dijalog gotovo nemoguć.

Naime, na krajnjem sjeveru Ruske Federacije je u 24. rujna 2013. u gradu Salehardu pod imenom „Arktik – teritorij dijaloga“ otvoren „Treći međunarodni arktički forum“ , a teme su bile donošenje zakonske regulative o ekološkoj sigurnosti, kao i problemi 45 autohtonih naroda koji žive na Arktiku, klimatske promjene i naravno – korištenje energetskih resursa.

Na radu foruma je sudjelovao i ruski predsjednik Vladimir Putin, koji je, umjesto da se bavi dnevnim redom, tada morao komentirati nasilni pokušaj zauzimanja platforme Gazproma od strane aktivista Greenpeacea. Međunarodnoj udruzi Greenpeace to nije bilo prvi put da pod krinkom očuvanja okoliša ili zaštite autohtonog stanovništva pokušava spriječiti Rusiju da vrši eksploataciju nafte i plina na Arktiku. Ruski predsjednik Vladimir Putin je kritizirao metode Greenpeacea i opravdao pregled njihova broda „Arctic Sunrise“ i postupak ruskog pravosuđa nakon njihove akcije usmjerene na naftnu platformu Gazproma, prenosi Reuters.

„Ti su ljudi prekršili međunarodno pravo i jasno je da to nisu pirati, ali oni su pokušali zauzeti platformu. Greenpeace smatra kako naftne bušotine na Arktiku predstavlja opasnost za okoliš, ali mi nećemo odustati od njihove eksploatacije“, rekao je Vladimir Putin na forumu u Salehardu.

Zanimljivo je kako se „interesi“ Greenpeacea podudaraju s onima koje promovira Svjetska banka i International Finance Organization, koji su od Rusije tražili da odustane od naftnih i plinskih projekata na Arktiku i okrene se proizvodnji električne energije vjetro-elektranama u Murmansku. Tako su „nevini aktivisti“ još jednom ispali žrtve, a Vladimir Putin „okrutni diktator“.

Međutim, Rusija je nešto ranije donijela strateški plan o razvoju Arktika do 2020. godine i mala je vjerojatnost kako će se pretjerano obazirati na tumačenje medija o sankcijama za kršenje međunarodnog prava od strane ekoloških aktivista pristiglih sa Zapada, iako treba priznati da su od njih 30 četvero bili Rusi.

Od egzibicionizma takozvanih aktivista je puno važnija činjenica da, bez obzira što su se trebala uvesti pravila igre i kompanije primorati da poštuju neke od međunarodnih normi, forum „Arktik – teritorij dijaloga“ teško može opravdati to ime.

Arktička regija je je u to vrijeme već toliko privukla pozornost svjetskih sila, kao i zemalja koje na nju polažu pravo i na putu je da postane bojno polje na kojem će „ratovati“ u prvom redu Rusija i Amerika, potom Kanada, Norveška, Danska, Finska, Švedska i Island, preko kojega je u Arktičko vijeće, kao zemlja sa statusom promatrača, ušla i Kina. U stvari, može se reći da je su rat za Arktik jedni drugima objavili nakon sastanka vojnih zapovjednika osam zemalja (Rusije, Kanade, SAD-a, Islanda, Danske, Švedske, Norveške i Finske) 2012. godine u kanadskoj vojnoj bazi Goose Bay, jer je tada pojačano vojno prisustvo u Arktičkoj regiji.

SAD na Arktiku stvara anti-ruski savez i Moskva je prisiljena odgovoriti

Nakon što je tijekom 2012. godine tadašnja američka državna tajnica Hillary Clinton najavila „kako u novi sastav Arktičkog vijeća neće biti uključena Rusija“, predsjednik ruske Akademije za geopolitička pitanja general-pukovnik Leonid Ivashov izjavljuje: „Amerikanci stvaraju anti-ruski savez u polarnoj regiji i Moskva s druge strane, kako bi zaštitila svoje interese, hitno treba okupiti sve svoje saveznike, ponajprije Kinu i Indiju, te u ovom slučaju, ako je moguće, Njemačku“. Naravno, Njemačka se kasnije zbog situacije u Ukrajini priklonila Washingtonu i taj je plan definitivno otpao.

“Zbog energetskih resursa je Arktik danas postao poprište žestokog sukoba između svjetskih velesila. Procjenjuje se da se tamo nalazi skoro četvrtina svjetskih rezervi nafte i topljenje ledene površine je otvorilo put ka njenoj eksploataciji. Međutim, nije riječ samo o nafti. Sada je moguć izlov ribe, rakova i vađenje algi, a da ne govorimo o skraćenoj morskoj ruti koja preko Sjevernog ledenog mora koje je oslobođeno od leda za tisuće kilometara smanjuje put od Dalekog istoka do Europe i drugih odredišta. Sve te tri komponente su Arktik učinile regijom izuzetnog geopolitičkog značaja“, rekao je Leonid Ivashov.

„Znamo da Sjedinjene Američke Države, koje imaju manje prava na Arktik od nas, sudjeluju u projektima u regiji. Hillary Clinton je najavila novi sastav Arktičkog vijeća u koji nije uključena Rusija. To znači da SAD ne priznaje naše pravo na cijelom području Arktika, a njihovom stavu su se pridružili Kanada i Norveška. Posljednjih desetljeća u Arktiku postoji velika koncentracija vojnih snaga, posebno pomorskih. Svoju prisutnost pojačavaju upravo Norveška, Sjedinjene Američke Države i Kanada, koji gotovo svake godine provode velike i ambiciozne vojne vježbe u regiji. Međutim, protiv koga? Jasno je da ovim vježbama, koje uključuju i strateško zrakoplovstvo, ne žele pokazati vojnu silu morskim lavovima i fokama, nego nama“, izjavljuje tada general Ivashov.

„Mi smo u dvadeset godina na Arktiku oslabili našu vojnu nazočnost, dok, primjerice, platforme Gazproma moraju biti zaštićene, to je valjda svakom jasno. Vraćanjem pomorskim snaga na Novosibirske otoke smo pokazali kako ćemo odlučno braniti naše nacionalne interese. Naravno, to nije dovoljno, jer ako su Amerikanci formirali anti-ruski savez, prije bih rekao – blok, mi moramo učiniti isto i to s Kinom, Indijom, a možda i Njemačkom. To mora biti učinjeno kako bi naši projekti dobili međunarodni status, a tako bi zaštitili naše resurse i plovnu rutu u Sjevernom ledenom moru. Mi za te projekte ne možemo zvati američke kompanije koje su naša konkurencija, a moramo izglasati i niz političkih mjera kako bi zaštitili naše interese“, ovim je riječima završio svoje viđenje aktualne situacije na Arktiku doktor povijesnih znanosti i general-pukovnik Leonid Ivashov.

Kina je kao ruski saveznik u kolovozu kroz Sjeverno more poslala trgovački brod kako bi istražila sjeverni plovni put koji se pokazao puno kraćim od onoga koji je dosad korišten. Brod kineske državne kompanije COSCO, Yong Sheng, isplovio je iz kineske luke Dalian i za nešto manje od 30 dana i prijeđenih 5 400 km uplovio u nizozemsku luku u Rotterdamu, čime će, kako prenosi Business Insider, “promijeniti dosadašnji način svjetske trgovine, umanjiti značaj Sueskog kanala i uvećati važnost arktičke regije”.

Nakon pokušaja da se Arktik proglasi “zonom mira” Rusija na militarizaciju od strane Kanade i SAD-a odgovara bazom na Novosibirskim otocima i snažnom Sjevernom flotom.

Vladimir Putin je ranije od međunarodne zajednice oštro zahtijevao da se Arktik proglasi „zonom mira“ i možda je zbog toga htio da se „Treći međunarodni arktički forum“ u Salehardu vodi pod imenom „Arktik – teritorij dijaloga“. Međutim, kada je Kanada sredinom kolovoza 2013. ove godine na arktičkom otoku Cornwallis znatno ojačala vojnu bazu „Resolute Bay“, Rusija je postala svjesna kako se bez jake vojne nazočnosti na Arktiku neće moći suprotstaviti suprotnom bloku kojeg predvode SAD.

Sredinom rujna 2013. je ruski predsjednik zapovijedio da se u Sjeverno ledeno more pošalje impresivna skupina brodova iz Sjeverne flote i obnovi stara ruska baza na Novosibirskim otocima. Na zapadu su se svi počeli pitati „Što to znači?”, a najjednostavniji odgovor na ovo pitanje dao je CS Monitor koji je Zapad upozorio člankom: „Ruska flota se zauvijek vraća na Arktik“.

Arctic-Info početkom 2014. Piše kako je ministar obrane Sergej Shoigu jačanje obrane Ruske Federacije u arktičkom području proglasio jednim od ključnih prioriteta u modernizaciji ruske vojske i mornarice.

Rusija je bazu na Novosibirskim otocima napustila 1993. i kada je u rusku ratnu luku je uplovila nuklearna raketna krstarica “Petar Veliki“, na zapadu su postali svjesni kako će ruska vojna prisutnost na Arktiku doista biti trajna.

Rusko širenje na Arktiku za razdoblje do 2020. jasno je definirano strateškim planom, a njega se može vidjeti i na službenim stranicama ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije, te u dokumentu “Strategija razvoja ruskog Arktika i nacionalne sigurnosti” u kojem se ne govori samo o eksploataciji nafte i plina , nego o svim segmentima razvoja ruskog Arktika do 2020.

Do u detalje je razrađen plan za razvoj morskog plovnog puta, cestovne i željezničke infrastrukture, kao i zračne mreže. Potom elektrifikacija krajnjeg sjevera Rusije, demografski i gospodarski razvojni plan, itd.

„Po prvi put u povijesti su svi ruski nuklearni površinski brodovi, teška nuklearna raketna krstarica Petar Veliki i nuklearni ledolomci Yamal, Vaigach, Tajmirski i 50 Let Pobedy plovili zajedno u obavljanju zajedničke zadaće”, tijekom tih vježbi je izjavio izjavio admiral Viktor Chirkov.

„Mi smo došli i zauvijek se vratili tamo gdje nam je mjesto, jer je to izvorno ruska zemlja. Na Arktiku moramo uspostaviti pomorsku, zračnu i kopnenu infrastrukturu; kako na kopnu tako i na otocima “, dodao je armijski general Arkadij Bahin i razbio svaku iluziju o popuštanju ruske strane u prijeporima oko arktičkog područja.

Posljednje izvanredne vojne vježbe je ruska vojska na Arktiku održala u ožujku ove godine, a ministar obrane Sergej Shoigu je izvjestio predsjednika Putina da je po njegovoj zapovjedi u vježbama sudjelovalo gotovo 40 000 vojnika i da su postrojbe u punoj pripravnosti.

“Novi izazovi i vojno-sigurnosne prijetnje zahtijevaju od oružanih snaga da dodatno pojačaju svoje vojne sposobnosti”, rekao je Shoigu i dodo kako “posebnu pozornost treba obratiti na strateške postrojbe na sjeveru”.

Ruski ministar obrane, general Sergej Shoigu, rekao je da izvanrednim vježbama u ožujku ove godine na Arktiku sudjelovalo skoro 40 000 vojnika, više od 50 ratnih brodova i podmornica, kao i 110 zrakoplova.

Arktik je poseban dio i novog programa naoružanja kojeg ruska vojska mora provesti do 2020. godine, a riječ je o vrlo ambicioznom programu i mnogi se pitaju do koje će mjere planovi biti ostvareni. Zamjenik predsjednika ruske vlade i voditelj programa, Dmitrij Rogozin, ostaje vjeran svojim planovima usavršavanja nuklearnih podmornica i taj se program se očito pokazao uspješnim. Ruska ratna mornarica je postala važan dio oružanih snaga i pokriva nekoliko neuralgičnih točaka diljem svijeta, a tu spadaju upravo Arktik, kao i Istočni Mediteran, ali se mora gledati i na Daleki istok koji sklapanjem saveza s Kinom po svemu sudeći postaje i ruski problem, piše Russian Military Reform.

Sve ovo ne bi bilo nužno da su se ostale zemlje složile s ruskim prijedlogom o „Arktiku–teritoriju mira“. Možda, barem za sada, tješi činjenica da nije postao bojno polje u pravom smislu riječi.No, kako god bilo, Rusija je pokazala da ima ozbiljne namjere, te kako pred ozbiljnim rivalima ne misli samo mahati zastavom i čekati što će se dogoditi.