Kultura

Enver Kazaz: Kokošija pamet i vlastodržački organ

(Odgovor na jadikovku Sanjina Kodrića Bosansko-bošnjačke vještice i sveta inkvizicija ‘anacionalizma’, Stav, 3.11.2016.)

U tekstu Lažov i partija razobličio sam laž esdeaovskog moćnika u nastajanju i ideološkog spletkaroša Sanjina Kodrića, pokazujući način na koji ju je postavio i kako je njome obmanuo institucije sistema, prije svega Ministarstvo za nauku i obrazovanje Sarajevskog kantona i ministra Elvira Kazazovića, Bošnjačku akademiju nauka, Savjet za nauku i obrazovanje SDA i nanio ogromnu štetu školskom sistemu u Kantonu Sarajevo. Podsjećanja radi, slagao je Sanjin Kodrić da su revizijom nastavnog plana i programa za BHS jezik iz lektira za osnovne i srednje škole izbačeni klasici bošnjačke književnosti. Tom laži on je onemogućio ozbiljnu naučnu raspravu o vrijednosti provedene revizije i ciljevima proučavanja književnosti u obrazovnom procesu. Namjesto naučne, Kodrić je društvenom prostoru nametnuo ideološku raspravu o lektirama i njome prisilio ministra Kazazovića da donese odluku kojom se ukida provedena revizija. Pišući o tom skandalu, zanimalo me kako jedna laž može blokirati čitav sistem i ukinuti svaku mogućnost da se epistemološki valorizira postojeći kvantitativni model lektire i eventualno uvede onaj kvalitativni zasnovan na interkulturnoj povijesti književnosti. Takav model bi otvorio šansu da se proučavanje književnosti emancipira od nacionalističke funkcionalizacije u kojoj je ona svedena na sluškinju ideologije. Također, takav model lektire mogao bi na najbolji način odraziti povijesne interkulturne odnose između književnosti u BiH i one na južnoslavenskom prostoru, ali i u znatno širim kontekstima, prije svega evropskom i orijentalno-islamskom.

Uhvaćen u toj laži, Kodrić je u tekstu Bosansko-bošnjačke vještice i sveta inkvizicija ‘anacionalizma’, (Stav, 3.11.2016.) osmislio novu laž. Postoji, po njemu, nekakva dobro organizirana anacionalistička grupa „reviziobranitelja“ kojom tobože iz sjene rukovodi Nenad Veličković. Elem, ta grupa rovari po bošnjačkoj književnosti bez Kodrićeve fetve i zavodi naivne Bošnjake anacionalističkom ideologijom. Grupa je veoma opasna i podla, što dokazuje njen sastav: Nenad Veličković, Sabina Ćudić, Damir Šabotić, Namir Ibrahimović i Enver Kazaz. Sastaje se u tajnosti i podriva vlast, a jedini to vidi nacionalno zabrinuti Kodrić i dojavljuje u SDA, a Bakiru Izetbegoviću kao nacionalnom vođi – lično. Zato je Izetbegović, kako je objavljeno u Službenom listu BiH, nagradio redakciju Stava s osam tisuća konvertibilnih hedija. Na osnovu kojih kriterija nacionalni lider dodjeljuje narodni novac za književnu nagradu koju pokreće Stav kao njegov lični organ, možda ćemo saznati iz neke naredne Kodrićeve laži. Jer, on kao kolumnist s tim organom ima vrlo bliske odnose. O takvim odnosima mediokriteta i vlastodržačkih organa napisane su čitave biblioteke, a Kodrić u tom pogledu nije ništa novo ni originalno na javnoj sceni, već običan kliše.

U svojoj logoreičnoj jadikovci Kodrić naglašava: „Izostanak bošnjačkih pisaca (iz lektira, op. E. K.) jeste, međutim, vrlo simptomatičan, posebno s obzirom na ono što je naročita ‘doktrina’ Nenada Veličkovića o djelima koja (ne) udovoljavaju ‘bošnjačkom nacionalizmu’.“Stav i njegov kolumnist Sanjin Kodrić već nekoliko mjeseci progone Nenada Veličkovića. Razlog za to može se pronaći u Veličkovićevom tekstu Standardi naučne izvrsnosti (Bosna Franciscana, br. 43, Sarajevo, 2015). U njemu je veoma upečatljivo i argumentirano Veličković razorio Kodrićevu pseudonauku, dokazujući koliko je ona, kao i sve drugo što taj lik radi, lišeno svake argumentacijske logike, čak zdravog razuma. Na sličan način povod za stavovsku nacionalističku hajku na profesora Veličkovića može se pronaći i u tekstu Bezglasno glasanje (dostupan na internet adresi: penbih.ba, 6.11.2016), u kojem Veličković neoborivim argumentima pokazuje kako i koliko je muljao Sanjin Kodrić dok je šefovao Odsjekom za književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Optužbom da je Veličković stvorio ideološku platformu za reviziju nastavnih planova i programa, Kodrić svoju mržnju zaogrće najmračnijom ideološkom propagandom, nastojeći prikriti istinu o sebi kao kvazinaučniku i odsječkom šefu koji je zloupotrebljavao moć pri donošenju odluka. A kad mržnju udruži s ideologijom, on se zapetljava u lažima kao pile u kučinama i valja besmislice optužujući „anacionaliste“ za nacionalnu izdaju ni manje ni više nego u lektiri.

Kakve besmislice iznosi kolumnist u Izetbegovićevom organu, najbolje svjedoči njegovo tumačenje anacionalizma kao nekakve antibosanske ideologije. Po njemu, anacionalizam je opasan zato što: „Bosnu demontira i obesmišljava iznutra, sve dok istina ne postanu vicevi o glupom Muji, još glupljem Sulji i budalastoj Fati. A onda s Bosnom svako može činiti šta god hoće.“ Od Kodrića smo doznali da su vicevi moćni kao čitave divizije i jači od separatizma, npr. Mileta Dodika, a Miloševićev režim u odnosu na njih je običan mačiji kašalj. Druge ideologije u rušenju država koriste oružje, ratnike, vojne udare, a anacionalizam – viceve. Ponekad, doduše, izbacuje bošnjačke pisce iz lektire, koje Kodrić naziva i bosanskim, poručujući da su bošnjaštvo i bosanstvo jedno te isto. Naravno, iza toga se nalazi teza o Bošnjacima kao temeljnom narodu Bosne, pri čemu anacionalizam ugrožava i jedno i drugo vicevima, pa je Kodrić je prisiljen da ih brani – lažima. I u ovoj jadikovci voli trpati atribut bosanski uz bošnjački, čime hoće poručiti: nisam ja nacionalist, već ideološki ostrašćen profesor koji izjednačava bosanstvo i bošnjaštvo kako bi pokazao da Bošnjaci imaju više prava na BiH od drugih naroda.

Sudeći po Kodrićevom naslovu, anacionalizam nije samo ideološki bauk, kao npr., gluho i daleko bilo, kako bi to na bosanskom rekli stavovci, komunizam, već je i „sveta inkvizicija“. Eto ga: velikosrpska komunističko-vatikanska zavjera u Kodrićevoj izvedbi. Pri tom ga je bacilo i u srednji vijek pa je umislio da je, narodski rečeno, jadni Bogumil, a anacionalisti su inkvizitori koji njega kao pravednika i proroka muče ničim drugim do vicevima. Time je Kodrićev anacionalizam dobio i mračnu kršćansku podlogu.

U svojoj jadikovci Kodrić tvrdi: „Kazaz je, dakle, taj koji u svemu i o svemu govori neistinu i samo neistinu, i ništa osim neistine, i baš je on taj koji nastupa s partijskih pozicija, tj. s pozicija ideološkog mišljenja, a ne s akademskih pozicija, odnosno pozicija nauke i struke.“ Oponašajući kur'anski ton, Kodrić nepismeno trpa puno ovih pozicija jednu do druge, a ne dokazuje, iako je kur'anskim tonom nagovijestio, nikakvu moju neistinu. A kako se laž pretvara u običnu kokošiju pamet, najbolje ilustrira Kodrićev jadni pokušaj da dokaže kako je netačna moja tvrdnja da je revizijom predviđena njena podjela na obavezni (oko 70%) i izborni dio (oko 30%). Evo šta ta pamet piše: „ Ne postoje uopće ‘obavezni’ i ‘izborni’ dijelovi lektire, a procenti koje navodi Kazaz u revidiranim nastavnim planovima i programima spominju se u sasvim drugom kontekstu, tj. onda kad se govori ne o lektiri već o tome kako se prepušta ‘svakom nastavniku pojedinačno da iz važećeg dokumenta sami biraju 70-75% sadržaja koji će planirati u svojim godišnjim planovima’, čime su, inače, autori revizije bezuspješno pokušali razriješiti očiti logički (ali i formalno-pravni) paradoks da revidirani nastavni planovi i programi ‘nisu’ promijenjeni u odnosu na ranije važeće (iz 2003. godine) iako su revidirani, tj. upravo izmijenjeni i dopunjeni.“

Kad se ovaj logički kalambur prevede u zdravorazumske stavove ispada da su revidirani oni planovi i programi koji su upravo revidirani. E, takvim logoreičnim galimatijasom Kodrić i zbunjuje političare i ministre, a pogotovu članove Bošnjačke akademije nauke pa ih može lagati do stadija da oni povjeruju kako fakti nisu fakti, nego su to Kodrićeve laži. Kad se čitatelj probije kroz njegov logički kalambur i nacionalističku propagandu može samo reći: nije koza, već je rog. Jednostavnim jezikom rečeno, komisija za reviziju nastavnih planova i programa pod važećim dokumentom smatra nastavani plan iz 2003. U njemu je sadržan i obavezni dio lektire. Revizijom je predviđen njen izborni dio, zato i nosi u naslovu ono:prijedlozi. Komisija je, dakle, revizijom donijela samo popis djela iz kojeg nastavnici mogu birati šta će sa učenicima obrađivati u nastavnom procesu.

Zaključak je na koncu sasvim jednostavan: Kodrić opet laže. A laže jer pojma nema o tome kako bi trebalo izvršiti epistemološku valorizaciju lektire i umjesto kvantitativnog modela u bosanskohercegovačko obrazovanje uvesti kvalitativni. Lažov koji se oglašava iz Bakirovog organa raspravu o lektiri izvrće u ideološku propagandu koju garnira kafanskim argumentima prebrajajući krvna zrnca mrtvih pisaca. To su njegove pozicije iza kojih stoji 8.000 konvertibilnih argumenata. Uzgred budi rečeno, OSCE će uskoro finansirati potpunu reformu nastavnih planova i programa. Možda u tome Kodrić vidi šansu za vlastitu naučnu afirmaciju, zato što u igri nije više tričavih osam hiljada konvertibilnih hedija, nego ozbiljna, milionska novčana svota. Samo, njome ne upravlja Bakir i ne može je darovati svom ličnom organu.

(Enver Kazaz, Prometej.ba)

Povezano: Damir Šabotić: O Kodrićevoj maratonskoj tužbalici

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close