AUTOR: SLOBODAN ŠOJA
Koliko vremena u jednoj državi treba proteći da ljudi na čelu države shvate da je njihova dužnost raditi na ujedinjenju, a ne razjedinjenju zemlje?
U mnogim zemljama se to podrazumijeva, ali u Bosni i Hercegovini u posljednje tri decenije državno jedinstvo (koje i dalje sanjamo i na javi i u snu) podjednako ubijaju oni koji o njemu zaneseno govore i glorificiraju ga, kao i oni koji za jedinstvom nikad nisu ni marili.
U tom vrtlogu u kojem se sudaraju previše i premalo ljubavi prema zemlji, kao i prema onom drugom ili trećem, došli smo u stanje da trideset godina poslije prvih izbora u BiH tri naroda nikad nisu bili udaljeniji jedni od drugih.
A valjalo je ove godine proslaviti trideset godina postojanja nezavisne države. Zemlje rođene u krvi koja je prve postratne korake pravila po živom pijesku, a odrastala kao siroče sa starateljem koji se pretvara da je voli. Zato nam država više liči na dom za nezbrinutu djecu neizvjesne budućnosti. A djeca instinktivno osjećaju da je jedino rješenje u bijegu iz doma.
Ko pokuša analizirati zašto je to tako, pronaći će više razloga, poznatih i nepoznatih, racionalnih i iracionalnih, ali malo ko je dosad ukazao na činjenicu da bi, između ostalih, neki od ključnih uzroka gubitka vjere u državu i zajednički život mogli biti: 1) višak ekskluzivnog i agresivnog ”patriotizma”; 2) neprestano traženje i pravljenje neprijatelja od ljudi s kojim se dijeli hljeb i sudbina te 3) prizivanje rata, onog koji je minuo i onog koji se najavljuje.
1. Utrkivanje u dokazivanju na sve tri strane ko je veći ”patriota” odveć dugo traje i postaje sve degutantnije, ali i opasnije, naročito kad se zna da je svaki ”patriotizam” verbalan i lažan. I bošnjački i srpski i hrvatski, a svaki se međusobno isključuje. On se lako prepoznaje jer takvi ”patrioti” kad govore o narodu ili državi jednu ruku drže na svom srcu, a drugu u tuđem džepu.
Državni, bosanskohercegovački, patriotizam gdje se razmišlja samo o sreći i harmoniji države, skoro da i ne postoji, u istinskom smislu te riječi. On je, takođe, često neiskren i verbalan, prerijetko konkretan.
Pretvaranje Bosne i Hercegovine u koloniju prevarenih i osiromašenih najbolje o svemu svjedoči.
2. Dodatni i sve veći problem nastaje kad najbrojniji ”patriotizam” sebe nazove ekskluzivnim i jedinim ispravnim, državotvornim i spasilačkim, a druga dva proglasi antidržavnim, izdajničkim, neprijateljskim, fašističkim… lista je duga, a razmjena ružnih epiteta postaje omiljena igra u našoj patriotskoj džungli.
Svakom ”patriotizmu” – koji to zapravo nije već je posrijedi obični krimogeni nacionalizam – veoma je stalo da značajno istakne sebe i da stekne neupitno i slijepo povjerenje vlastitog stada.
U toj igri patetike, laži i zlonamjernosti, omiljeni pojam koji se svakodnevno koristi u javnoj (zlo)upotrebi je ”neprijatelj”. Neprijatelji su oni koji ne misle kao mi, a ima ih svuda oko nas. Neprijatelji nas žele oslabiti i uništiti, dramatično upozoravaju nekoliko puta dnevno dežurni ”patrioti” i mediji u njihovoj službi, a horski i graktavim glasom ponavljaju zabludjele mase.
3. Rat je sveprisutan u našoj svakodnevici pa se čini da još nismo iz njega ni izašli. Kad se pod zlonamjernim uticajem ”patriota” mase raspale, ta se vatra održava s dvije do tri doze rata dnevno kako ne bi opala temperatura i kako mase ne bi počele živjeti mirno i normalno.
Kulturu sjećanja pretvorili smo u nekulturu sjećanja i poziv na osvetu. Iza svakog ugla, iza svake riječi, iza bilo kog događaja vidimo samo jedno: nove opasnosti, sukobe i nove ratove i upozoravamo mase na njih. Kakvo bolesno i kriminalno iživljavanje nad nesrećnicima!
Pričom o ratu ljudi se pripremaju za novi i neizbježni rat. Otkako je počela invazija na Ukrajinu u svim medijima namjerno se ponavlja pitanje hoće li biti rata i u BiH? Pitanje nije nelogično i mora se postaviti, ali u našem slučaju ono je tendenciozno.
Niko ne razmišlja o ekonomskom globalnom tektonskom poremećaju koji će naročito pogoditi siromašne zemlje. Tako je to kod nas, što više razmišljamo i govorimo o ratu, a nimalo o svakodnevici, sve smo siromašniji i ranjiviji.
Sve o čemu sam upravo napisao nekoliko riječi, sadržano je u govorima koje smo čuli 1. marta na prijemu u sarajevskoj Vijećnici povodom Dana nezavisnosti BiH.
Svaki ozbiljan šef države u svečarskim trenucima govorio bi o vrijednostima i bogatstvima vlastite zemlje te naročito istakao snagu jedinstva. Oko njegovih riječi jedinstva i sloge trebali bi se okupiti svi narodi, građani i sve snage naše države. Govor bi trebao biti svečarski, optimističan i ujedinjujući, govor koji naglašava čvrstu vjeru u zajedničku budućnost.
Nažalost, ono što su izgovorili članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović bilo je potpuno suprotno. Dok je Milorad Dodik sve dublje tonuo u svojoj bahatoj iracionalnosti primitivno i iznova vrijeđajući svoju državu u svečanim trenucima, njegove kolege u Predsjedništvu otišle su u drugu krajnost.
Komšićev govor bio je prepun patetike, okrenut prošlosti, borbi, krvarenju, a ne budućnosti i zajedništvu. Bio je zagledan neprestano u neke ”naše države” odnosno ”nasilnike za koje ne vrijede nikakva pravila… niti išta što pripada civilizacijskom krugu”.
Tvrdeći da smo ”okruženi nepoštenim i zlonamjernim susjedima” i da smo proživjeli ”trideset godina napada na našu državu, kako onih iznutra, tako i izvana” obećava da ćemo se ”boriti opet, ako budemo morali” i poentira: ”Neka znaju i neprijatelji i prijatelji; časna borba za slobodu, demokratiju i ljudska prava za nas je ideal važniji od nedostojanstvenijeg mira. Bolje je živjeti jedan dan u svojoj državi i u slobodi, nego proživjeti vječnost u tuđoj ili u poniženju.”
Komšićev kolega i politički brat blizanac Šefik Džaferović na istom mjestu održao je u suštini isti govor. Ni on nije znao iskoristiti priliku i izdići se iznad svega i svojim riječima pružiti ruku i dati nadu svim građanima BiH.
Džaferović u svom govoru faktički nije izlazio iz prošlosti. Nije koristio riječ ”neprijatelji”, ali je govorio ”oni koji” praveći jasnu razliku između nas dobrih i njih loših koji će, uvjeren je, ”završiti pred sudovima i na smetljištu historije”.
Teško je racionalno objasniti otkud ovolika potreba da se cijeli svečarski govor pretvori u borbeni poklič protiv značajnog dijela vlastitih građana? Još je teže objasniti zašto ovakvi govori griju srca stotina hiljada ljudi? Njima je zapravo i ciljano namijenjen. Najteže je, međutim, objasniti zašto mase više vole mrziti nego poštovati druge? To je tema za sebe.
Vrijeme nam prolazi u režanju jednih neprijatelja na druge, a svi zdravorazumski ljudi svih vjera i nacija se u čudu i s nestrpljenjem pitaju kad će to svjesno pravljenje neprijatelja prestati i kad će sve paklene kavgadžije shvatiti da imamo samo jednu zemlju. Zemlju u kojoj svi možemo drugačije dijeliti hljeb i sudbinu, samo kad bi nas naši dušebrižnici prestali huškati jedni na druge.
Poslije još jedne proslave nezavisnosti u nejedinstvu ostaje da lebdi pitanje kad će s vrha države krenuti nove poruke, poruke zajedništva i poziva za zajedničku borbu za dobro svih, odnosno kad će jedan član Predsjedništva BiH održati govor koji bi mogao biti prihvatljiv za svakog građanina BiH. Vara se svako ko misli da je to nemoguće.
Očigledno je da nam politički dirigenti daju pogrešnu intonaciju pa mnogo falširamo. Valja nam ili promijeniti dirigente ili naučiti bolje i drugačije pjevati.
autograf.hr
