Programom reformi Dodik je dobio dosad najjači alat za blokadu bh. članstva u NATO-u
Milorad Dodik je pokleknuo i potpisao ANP koji se samo drukčije zove i značajno je kraći od stvarnog ANP-a, tako da BiH konačno može krenuti nezaustavljivim koracima ka NATO putu – vjeruju građani BiH svih etnija u svim kantonima i entitetima. U to vjeruje čak i opozicija kako ona u FBiH, tako ona u RS. U Republici Srpskoj i protestiraju zbog toga.
Iz dijelova ANP-a, koji se ne zove tako, nego Program reformi, vidljivo je da prejudiciranja članstva u NATO nema te da će za članstvo biti potrebna dodatna odluka Predsjedništva BiH i Parlamentarne skupštine BiH. Nejasno je u čemu je onda Dodik pokleknuo kad se sve vrijeme borio da NATO prestane biti strateški cilj i obaveza BiH. Ukratko, borio se protiv Zakona o obrani BiH i Programom reformi se izborio.
Evo kako u Zakonu stoji:
Član 84, Aktivnosti za prijem u NATO: “Parlamentarna skupština, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Predsjedništvo, te svi subjekti obrane, u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provest će potrebne aktivnosti za prijem Bosne i Hercegovine u članstvo NATO-a.”
Zakon ne da prejudicira, nego naređuje ulazak u NATO.
No, da li je Program reformi iznad zakona? S obzirom na to da su ga potpisala trojica članova Predsjedništva BiH te da je nastao u suradnji s ambasadama kvinte, moglo bi se reći da jeste.
To znači da će kada dođe do glasovanja o članstvu u NATO savezu parlamentarci iz RS-a kao i član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda glasovati onako kako im kaže Narodna skupština RS-a, a teško je zamisliti da to može biti u korist članstva.
Ako Program nije iznad Zakona i ako Dodikovi federalni partneri nastave inzistirati na imperativu članstva kojeg Zakon propisuje, iz Programa Dodik može crpiti legitimitet za izmjenama Zakona i njegovo usklađivanje s Programom. Naravno, za takvo što nikad neće imati potrebnu većinu, na to neće pristati njegovi federalni partneri, bar ne oni koji uporište imaju u dominantno bošnjačkom biračkom tijelu, ali njihovo nepristajanje daje izgovor Miloradu Dodiku da te svoje partnere optuži za neiskren pristup Programu reformi i da se iz njega povuče. To, jasno, neće značiti samo njegovo povlačenje, nego povlačenje i srpskog puka Oružanih snaga BiH iz bilo kakve suradnje s NATO-om čime se otvara prostor za ispunjenje njegovoga političkoga sna – dezintegracije Oružanih snaga BiH i njihovo vraćanje pod entitetsku nadležnost. Tada će nam, uistinu, samo NATO moći pomoći da se to spriječi.
Ukratko, Programom reformi Dodik je dobio dosad najjači alat za blokadu bh. članstva u NATO-u. Začuđuje naivnost onih koji vjeruju drukčije. Pogotovo začuđuje političko sljepilo Željka Komšića koji na pitanje novinara Senada Hadžifejzovića kako je Dodik pristao da potpiše ANP, odgovara njegovo čuveno: Ne znam.
Svi imaju utisak da se to desilo nepredvidivo, naglo te da ni sam Dodik ne zna ni zašto je ni što je potpisao.
Da li je Dodik ikad bio toliko politički bunovan? Ma hajte, molim vas!
Postavlja se i pitanje zašto je opozicija u RS-u protiv Dodikovog potpisa ako je već istina ono što on priča te da ulaska u NATO neće biti. Pošto je neupućenost javnosti u suštinu dokumenta i odnosa s NATO savezom velika, gotovo pa stoprocentna, tumačenje tog odnosa od strane opozicije može izgledati sasma legitimno, a može se svesti na sljedeću, sada već njihovu općepoznatu krilaticu: Dodik je najveći izdajnik srpskog naroda. Opozicija vjeruje da ima snagu da tom krilaticom i pričom o NATO-u uvjeri narod da sruši Dodika s vlasti, ako ne na ulici, a ono na izborima sigurno.
Lijepo bi bilo da se to desi. Iako je opozicija izričito protiv bilo kakve suradnje s NATO-om, u borbi za taj cilj ne doima se inteligentnijom od Dodika te, kakva je god, imala bi u tom manje uspjeha. Samim tim njeno djelovanje manje bi bilo štetno za BiH.
Vedran Filipović, Prometej.ba
