Piknik

Element koji razlikuje aktivizam od terorizma je prostor borbe. Dok se teroristički um zatvara sam u sebe, a uništava živote, građanski aktivizam želi sačuvati živote vodeći borbu na području ideja. Aktivističke akcije su upravo zato simbolične

Autor: Stipe Odak

Na današnji dan, prije skoro 50 godina, u proljeće burne 1968., jedno paljenje papira ostavilo je duboki trag na povijesti proturatnih prosvjeda u SAD-u. Grupa koja će kasnije postati poznatija kao Katonsvilska devetorka, sačinjena od dvije dame i sedam muškaraca, od trojice svećenika i dvoje učitelja, od jednog veterana i jednog stolara, jednog umjetnika te jedne babice krenula je u Catonsville s ciljem da unište dokumente za novačenje američkih vojnika za rat u Vijetnamu. George Mische, student jednog od braće Berrigan koji su postali svojevrsni simboli protesta prisjećao se kako su na putu prema vojnim arhivima govorili jedni drugima da jednostavno idu na piknik jer, to što rade je jednostavno nešto što bi ionako trebali radi, nešto potpuno prirodno.

U situaciji u kojoj se svijet nalazio u jeku Hladnog rata bilo je pak vrlo teško dokučiti što je prirodno i što bi trebao biti pravi poredak svijeta, a što njegova iskrivljena verzija. Normalno je bilo očekivati, primjerice, da bi svakoga trenutka mogao izbiti nuklearni rat i da će njegove posljedice uništiti civilizaciju kakvu znamo. Normalno je bilo dijeliti svijet u dva bloka po imaginarnoj liniji nacrtanoj politikom međusobne prijetnje i nade da je druga strana barem naučila gramatiku jezike sile i da se njime već suvereno služi. S druge strane, govoriti o pacifizmu bilo je ništa manje “nenormalno” nego danas; bila je to u očima mnogih jedna čudna verzija idealizma i zakašnjele naivnosti, mentalni atavizam iz neke nekonfliktne faze djetinjstva.

Dakle, u toj fazi normalnosti bacanja napalm-bombi na vijetnamske civile, Katonsvilska devetorka napravila je nešto potpuno nenormalno: mješavinom praška za pranje i benzina, takozvanim “napalmom iz kućne pripreme”, polila je dokumente za novačenje i zapalila ih na parkiralištu. Okupljeni oko vatre izmolili su Očenaš za prestanak ratnih intervencija u Vijetnamu smatrajući da to tako moraju činiti jer nitko drugi nije htio.

Ono što je uslijedilo bila je mješavina šekspirijanske drame, špijunskog trilera i brechtovskog teatra apsurda. Neki su odmah uhićeni, a neki su se odlučili skrivati jedno vrijeme. Daniel Berrigan, nedavno preminuli isusovac, aktivist i pjesnik jedan je od rijetkih koji je uspio svoju sliku vidjeti i na naslovnici Times-a i na FBI-ovoj listi “Most Wanted” kriminalaca. Suđenje Devetorki jedna je od prekretnica u povijesti civilne borbe protiv rata, ujedno i veliki početak kraja jedne ere u kojoj “isusovac, aktivist i pjesnik” nije zvučalo toliko neobično. Suđenje je bio veliki upitnik ne samo nad tada aktualnim međunarodnim poretkom, već i nad moralnom imaginacijom nacije, nad strukturama normalnosti koje su postale neupitne. Sam Berrigan doživio je vlastitu transformaciju u podrumima Hanoi-a bježeći od granata. Nakon tog trenutka rat za njega više nije mogao biti mirna apstrakcija čistoga uma, već jedino prljava stvarnost skrivenih stradanja koja možeš držat u rukama, o čemu govori njegova pjesma “Djeca u skrovištu”: “Uzeo sam najmanjeg dječaka, /njegovo lice bilo je zamazano rižom / (sestra ga je hranila dok smo silazili) / Posvojen u mojim rukama / u trenutku milosti stajao je / Mesija svih mojih suza / nosio sam, preporođeno / dijete iz pakla Hiroshime.” U svojoj kasnijoj predstavi koja tematizira suđenje Devetorki, Berrigan je dodao slavnu ispriku: “Naše isprike, dragi prijatelji, što smo narušili poredak tako što smo palili papire, a ne djecu.”

Element koji razlikuje aktivizam od terorizma je prostor borbe. Dok se teroristički um zatvara sam u sebe, a uništava živote, građanski aktivizam želi sačuvati živote vodeći borbu na području ideja. Aktivističke akcije su upravo zato simbolične – zapaljeni papiri bili su simbol jedne ere i politike koja u očima Devetorke nije bila ništa drugo nego turistički itinerarij za samouništenje svijeta, all-inclusive. Umjesto na fizičkom, borba se odvijala na duhovnom planu, planu imaginacije i svjetonazora. Borbe, prijetnje, ratovi i akcije koje ih održavaju nisu ništa drugo nego simptom bolesti koja predugo traje. A stvari se teško mijenjaju. Nije li neobično da je danas moguće zamisliti život na Marsu, ali ne i miran život na Zemlji? Stvarna rana svijeta tako je duhovna bolest izazvana zarazom “normalnosti” i mirnog poretka, apatije i rezignacije, skrštenih ruku i stisnutih zubiju. Zanimljivo, Devetorku su često opisivali kao pripadnike “katoličkog radikalizma” koji je čak toliko radikalan da se usudio boriti protiv rata i nuklearnog naoružanja. Braća Berrigan ujedno su bili osnivači “Pokreta plugova”, inspirirani Izaijinim viđenjem “On će biti sudac narodima, mnogim će sudit’ plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat’ mača protiv naroda nit’ se više učit’ ratovanju.” (Iz 2,4-5) U svojoj “radikalnosti” ulazili su u nuklearna postrojenja i oštećivali dijelove za bojeve glave te prolijevali krv po papirima za njihovu pripremu.

Otac Berrigan nedavno je preminuo. Iza njega su ostala svjedočanstva civilne hrabrosti, tekstovi poetske i duhovne ljepote te uvijek otvoreno pitanje: “Što ćete raditi kada odete na piknik?”

Tekst prenosimo uz dopuštenje autora s bloga VJETAR