Kako funkcionira smjena nepodobnih vlasti u 3 faze, bez obzira na sredstva i uz rastuću razinu brutalnosti

Održavanje globalne hegemonije i izvoz modernih revolucija: Kako funkcionira smjena nepodobnih vlasti u 3 faze, bez obzira na sredstva i uz rastuću razinu brutalnosti

Za vrijeme Hladnog rata SSSR je bio sila koja se intenzivno bavila “izvozom revolucija”, drugim riječima utjecaj se širio na način da bi se podupirali (često i novcem i oružjem) svi oni pokreti koji su bili u stanju, ili za koje se procijenilo da bi mogli biti u stanju, svrgnuti postojeću vlast te je zamijeniti novom, odanoj Moskvi, dakako.

Do koje je mjere ta praksa ukaljala imidž socijalizma te mu dala jedno sasvim drugačije, pogrešno, značenje, ne treba posebno ni spominjati. No, kada govorimo o sovjetskom izvozu revolucija zanimljivo je spomenuti kako se na to pitanje osvrnuo upravo aktualni ruski predsjednik Vladimir Putin za vrijeme govora pred UN Generalnom Skupštinom. Zapravo je podsjetio na ono što je SSSR radio nekoć te povukao paralelu s onim što SAD radi danas.

Paralela svakako stoji jer SAD, kao i SSSR nekoć, intenzivno radi na izvozu revolucija. Svaka zemlja koja nije podosta ili apsolutno orijentirana prema SAD-u može, a vjerojatno i hoće, postati meta tog izvoza. SAD pak ne vole odveć termin “izvoz revolucija” pa će za sebe reći da izvoze demokraciju. Ne vole odveć ni tu riječ “izvoz”, zvuči kao nešto nametnuto, pa će stvar još i dodatno uljepšati tvrdeći kako oni samo “promiču demokraciju”.

Lijepe riječi na stranu, u suštinu proces je ostao gotovo isti kao u sovjetsko doba – revolucije se izvoze svim raspoloživim sredstvima, a sredstva se često ne biraju. Ako se “demokratska” revolucija može izvesti mirnim putem, tim bolje. Ako je dovoljno samo novcem potaknuti nekolicinu istaknutih aktivista, odlično – manje gužve, manje krvi i postojan imidž.

Dakako, ako stvar zapne onda se pribjegava drugim sredstvima. Prva stepenica je naoružavanje dojučerašnjih mirnih prosvjednika, onih koji nažalost nisu uspjeli posao odraditi bez sile. Ako pak čak ni to ne uspije, onda uvijek preostaje američka vojska koja će stvar odraditi ogromnom silom.

Što iz toga možemo naučiti? Uviđamo kako postoje tri metode, ili tri faze izvoza moderne revolucije.

1) Izvoz revolucije mirnim putem

Ovo je tipična tzv. “narančasta revolucija”. Izvoznik, SAD ili SAD zajedno sa Zapadnim saveznicima, ne mora biti pretjerano ni prisutan. Sve je moguće odraditi kroz nekoliko utjecajnih kanala. Prvi korak uključuje selekciju, odnosno biranje pojedinaca, lokalnih pojedinaca, koji će na sebe preuzeti većinu posla.

Oni će biti organizatori, oni će iskoristiti sav svoj potencijal da mobiliziraju ljude i usmjere ih prema tranziciji. Idealno je da ti ljudi ne budu samo plaćenici, mada će morati dobiti novac za izvedbu cijele operacije, već da ih pogoni i nekakva ideološka vodilja. Ti ljudi možda zaista vjeruju da će njihova zemlja, po implementaciji Zapadnih demokratskih promjena, zaista postati prosperitetna, napredna, zaposlena i bogata. To su idealni ljudi i u strateškom smislu često ih se naziva “korisnim idiotima”.

Dakako, izvoznik ih i smatra idiotima, ali će napraviti sve da se ovi ne osjećaju tako. Bolje je da se osjećaju važni, da djelomično i ljudski ego odradi posao.

Idealno vrijeme za pokretanje “narančastih” (naziv dolazi od ukrajinske Narančaste Revolucije iz 2004. godine) revolucija je u vrijeme spornih izbora ili u trenutku kada se stvori dovoljni medijski pritisak na aktualnu vlast, često je nazivajući autoritarnom i kršiteljem ljudskim prava (bez obzira do koje mjere ona stvarno to jest).

Neki od primjera uspješnih narančastih revolucija su Gruzija 2003., Ukrajina 2004., Libanon 2005. itd.

Svaka narančasta revolucija završava isto, dolaskom nove vlasti koja će biti politički podobna i orijentirana prema izvozniku (naručitelju). Prije nekoliko desetljeća to je bila Moskva, danas je to, gotovo ekskluzivno, Washington.

Imajući u vidu da je Washington danas jedini izvoznik/naručitelj revolucija u svijetu možemo donijeti neke zanimljive zaključke. Ukoliko svjedočimo velikom organiziranom pokretu koji ima za cilj srušiti aktualnu vlast – bez obzira bila ona lijeva ili desna, demokratska ili autoritarna, ili nešto sasvim treće – iza tog pokreta gotovo sigurno stoji SAD. Ljudi na ulici to ne znaju, dakako, ali njihovi organizatori znaju, jer znaju od kuda stiže novac. Naravno, o tome neće javno.

No, zar se ne može desiti nekakva autentična revolucija? Istinsko buđenje naroda protiv nepravedne vlasti? Može, svakako, ali tome nismo u ovom dijelu svijeta svjedočili već dugo vremena. Nepravednih vlasti je pregršt, ali se nitko ne buni jer ih nitko ni ne organizira. Dakako, ako bi te iste vlasti jednog dana odlučile na bilo koji način okrenuti leđa SAD-u, masovne ulične demonstracije bi, za čudo, vrlo brzo buknule.

Pobuna će daleko brže buknuti ako je “podmazana” izvana, u suprotnome će trebati proći jako puno vremena i situacija će zaista morati postati neizdržljiva da bi se narod pokrenuo sam od sebe.

SAD ne izvozi “demokraciju”, SAD izvozi promjenu vlasti tamo gdje im se vlast ne dopada. Da zaista izvoze demokraciju već bi je izvezli u Saudijsku Arabiju gdje ljudima svakodnevno odrubljuju glave, ali neće, Saudijska Arabija je američki saveznik i time je sigurna od prevrata. Dakako, ako ikad odluči igrati po svome (što bi se u slučaju ove zemlje čak i moglo desiti), brzo će se naći na udaru.

Što se Europe tiče, zemljama je bitno samo da ne surađuju odveć s Rusijom i biti će sigurne.

2) Izvoz revolucije oružjem putem posrednika

Ako se prevrat ne uspije izvesti mirnim putem, odnosno ako vlast ne ustukne i umjesto toga krene silom gušiti prosvjede, dojučerašnji mirni prosvjednici odjednom će pronaći oružje u svojim rukama. Kako? Od kuda? Ima načina, ima bezbroj načina.

Ove slučajeve smo zadnjih godina vidjeli u Libiji i Siriji. Čim je postalo jasno da se na mirne prosvjede samo gubi vrijeme, jer je vlast autoritarna i žilava, odnosno neće se libiti upotrijebiti silu, prosvjednici se militariziraju i zemlja brzo tone u pakao građanskog rata.

Ovaj primjer imali smo i u Afganistanu 80-ih godina. Točno je da tamo nije bilo prosvjedničke faze, ali je zato bilo oružane putem posrednika. SAD je tada ratovao protiv SSSR (koji je ušao u Afganistan vojskom da bi spasio sebi lojalnu ljevičarsku vlast u Kabulu) putem posrednika, a posrednici su im bili Mudžahedini. Naoružali su ih do zuba i danas radije ne bi pričali o tome, ali povijest se ne može sakriti.

U novijem slučaju Libije 2011. SAD je blagoslovio naoružanje islamističkih militanata na istoku zemlje kako bi se silom srušila vlast na čijem je čelu bio dugogodišnji predsjednik Muammar Gaddafi. No, ni to nije uspjelo, jer je vlast imala adekvatnu vojsku, pa se krenulo s idućom, trećom fazom.

3) Izvoz revolucije putem vojne intervencije

Kada je SAD-u postalo jasno da njihovi posrednici u Libiji neće dobiti rat, uključili su se i oni, vojno i direktno. Američki vojni zrakoplovi pokrenuli su veliki napad na libijsku vojsku te je u nekoliko mjeseci posve slomili. Nakon toga je islamističkim militantima preostalo još samo da zauzmu gradove, brutalno likvidiraju libijskog predsjednika, promjene zastavu i proglase pobjedu.

Dakako, stvari se nakon toga nisu baš idealno odvijale po SAD koji je htio da Libija odmah postane njihova nova marioneta na sjeveru Afrike. Naime, zemlja je potonula u kaos i u tom kaosu nalazi se i danas. No, cilj je djelomično ipak ispunjen – vlast kritična prema Washingtonu je srušena, mada je bilo u ovom slučaju potrebno proći sve tri faze.

Devijacije

Naravno, ne ide uvijek sve po planu. Ponekad se tako faze jednostavno preskaču i kreće se odmah s vojnom agresijom (jer je jasno da prve dvije faze ne bi imale učinka) primjerice u Iraku i Afganistanu.

To su namjerne devijacije od pravila, no ponekad se devijacije dese i neželjeno, primjerice u Siriji. SAD nije, bar ne još, stigao do treće faze jer im se na put ispriječila Rusija. Bilo je blizu, naročito u kolovozu 2013. kada je SAD bio na korak početka bombardiranja Damaska zbog navodne uporabe kemijskog oružja od strane sirijske vojske (uporaba nikada nije dokazana te postoje snažne indicije da su kemijsko oružje zapravo koristili teroristi da bi namjerno optužili vojsku). No i tada se već Rusija postavila na način da je SAD-u poslana poruka tipa “uđite u Siriju, ali tko zna što će se onda desiti”.

Zaključak

To su tri klasične faze rušenja nepodobnih vlasti diljem svijeta. Samo ponekad, eventualno, interesi se nastoje ostvariti diplomacijom – u najnovijim slučajevima Kube i Irana. No, čak i ta diplomacija mogla bi biti samo uvertira u jednu od faza, vjerojatno prvu ili drugu.

Dakako, faze ovdje navodimo strogo znanstveno bez moralne osude, no nju ipak treba dati. Američki izvoz demokracije zvuči dobro samo u nazivu, u stvarnosti riječ je – bez nekog velikog pretjerivanja, jer milijuni mrtvih (Irak, Afganistan, Libija, Koreja, Kamdbodža, Vijetnam, Panama, Somalija, Jemen itd.) daju nam to za pravo – o genocidnom imperijalizmu.

Dakako, američki stratezi ne gledaju to na takav način već svijet promatraju na karti svijeta. Zemlje koje još uvijek nisu orijentirane SAD-u ekonomski i politički označene su crvenom bojom i mora ih se podrediti na bilo koji način.

Ovaj proces sada može zaustaviti jedino preokret koji će oduzeti SAD-u toliku količinu moći – taj preokret bio bi multipolaran poredak u kojem bi više svjetskih sila jedna drugu kontrolirale. Drugim riječima, kao što su neke zemlje autoritarne i moraju se mijenjati, tako se i svijet mora mijenjati jer njime dominira jedna sila. Rješenje za postojeće probleme, i za sprječavanje novih genocida, jest demokratizacija svijeta.

advance.hr

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close