Zlostavljanje koje pretrpi žena, ovdje i ondje, onda i sada, prije nego što u krvi potopi pakao u kojem živi, oslobađa je krivice
Piše: Andrej Nikolaidis
Evo i jedna dobra vijest.
Francuski predsjednik Fransoa Oland pomilovao je ženu koja je bila osuđena na 10 godina zatvora jer je ubila supruga koji je decenijama zlostavljao nju i djecu.
Kako javljaju agencije, to je jedno od rijetkih pomilovanja koje je odobrio Oland.
Ime pomilovane žene je Žaklin Suvaž. Ona je proglašena krivom i osuđena na 10 godina zatvora u oktobru 2014. godine.
TRI HICA U LEĐA
Pomilovanje je, kaže vijest, uslijedilo nakon što se u petak Oland sastao sa tri ćerke Žaklin Suvaž i njenim advokatima.
Prije toga je više od 400.000 ljudi potpisalo peticiju zahtjevajući da Suvaž bude oslobođena.
Ona je 47 godina bila u braku sa nasilnim alkoholičarem koji je, kako je navela, silovao i tukao. Suprug je zlostavljao i tri ćerke i sina.
U septembru 2012. godine, na dan kada se njen sin objesio, Suvaž je ubila supruga, ispalivši mu tri hica u leđa.
Sličan se slučaj – ubistva, ne pomilovanja – u Crnoj Gori desio 2006, ili je to bila 2007… U jednoj od sivih stambenih zgrada koje liče na Transformersa ometenog u razvoju, u jednoj od nikšićkih zgrada koje u posmatraču koji nije cinik mogu izazvati jedino osjećaj jeze, jer mora pomisliti kako se tamo jedino nešto užasno može desiti, žena je ustrijelila muža.
U novinama je sve detaljno opisano. Muž se vratio kući. Razmijenili su, ili nisu, taj je detalj ostao van mog pamćenja, nekoliko riječi. On odlazi u kupatilo. Ona otvara vrata ormara u kojem on čuva revolver. Ona ulazi u kupatilo i ispali nekoliko metaka u njegova leđa. Kada je policija došla po nju, bila je mirna. Svjedoci su upotrijebili riječ: spokojna.
Tada sam mislio kako će sud dati odgovor na pitanje što se tog dana desilo između dvoje ljudi? Je li to bila mržnja, od one vrste koja se javlja jedino među supružnicima, mržnja kakvu samo brak može izroditi, pa se pitamo čemu još ta sveta zajednica, kada porađa djecu, nesretnu i nezahvalnu, i mržnju, sveprožimajuću i nekontrolisanu?
Ili se u ženinoj glavi toga dana svijet posložio u paranoičnu viziju, u čijem centru je stajao njen muž, najpodliji od svih neprijatelja? A niko nas ne ranjava tako bolno kao oni koje volimo… Ili žena, prosto, nije mogla podnijeti više: niti jedan udarac, niti jednu uvredu, niti jedno poniženje više. Mislio sam: odgovoriće sud, a onda slučaj ubistva supružnika u Nikšiću izgubio iz vida.
Što se tog dana desilo, dakle, ne znam. Ali znam da sam tada mislio, i da sada mislim, kako bih rado donio propis, odredbu, u ponekom slučaju moguće pogrešnu, ali generalno mudru i ispravnu – odredbu da se žene koje ubiju muža ne hapse. Da im na ruke ne stavljaju lisice i da ih ne vode u zatvor. Nego da im policajci koji vrše uviđaj skuvaju kafu pa sjednu i popričaju sa njima. Jer zlostavljanje koje pretrpi žena, ovdje i ondje, onda i sada, prije nego što u krvi potopi pakao u kojem živi, oslobađa je krivice.
A pakao se na njih spušta rano, kao jutarnja rosa po vrtnim kipovima djevica.
BRAK ZA LEGALNO ZLOSTAVLJANJE
Podaci o seksualnom nasilju nad djecom koje vladini uredi s vremena na vrijeme objave nisu drugo nego užas iskazan brojkama. Zapanjujući je broj ženske djece koju seksualno zlostavljaju očevi i najbliži rođaci. Nešto mi govori da zvanične brojke u ovom slučaju treba pomnožiti sa tri. Jer, koliko ljudi, kada odrastu, želi govoriti o tome? Brojke su tako visoke da nam govore kako incest i silovanje djece ovdje nije eksces, nego gotovo pa način života. Isto govore i brojke o silovanju odraslih žena, uključujući tu i silovanje u braku, za koje slijepi zakon i ne zna, zbog čega ono nije manje stvarno i bolno.
Da se ne lažemo – eno vam jugoslovenska kinematografija da vam prikaže kako se ovdje zamišlja seksualni čin i uloga žene. U tim scenama nema ničeg erotskog. To liči na snuff. On je zgrabi, pritisne, ostavi na podu kao prljavu krpu. To nisu filmske scene, to su video-uputstva za silovanje.
Najbolje čemu se žena u jugoslovenskom filmu mogla nadati bilo je da će je silovati Miki Manojlović, a ne Pavle Vujisić ili Čkalja.
Dok god je brak institucija za legalno zlostavljanje, najbolje čemu će se žena moći nadati biće da ona ubije muža, a ne on nju.
Ne znam kako je, i je li, završila priča o ženi iz Nikšića. Da li je nju pomilovao Filip Vujanović? Moguće, ali biće da bih čuo za to, kao što sam čuo i za pomilovanje koje je potpisao Oland.
Kod nas, napokon, po pravilu amnestiraju drugi tip ubica.
Plaćene.
(zurnal.info)
