Kladimo se, kladimo se…

Piše: Borivoje SIMIĆ

“Kladimo se kladimo se,
Sutra zna se vadimo se…”

Sportske kladionice su u tolikoj mjeri postale sastavni dio života da su našle svoje mjesto i u popularnoj muzici.

No, kladionice su, čini se, u BiH i više od života sudeći po žestokoj svađi među SDA i HDZ, koja je dovela u kušnju koaliciono partnerstvo, kao i prijetnjama čelnicima SDA zbog insistiranja na izmjenama Zakona o igrama na sreću i Zakona o porezu na dohodak.
Mnogo toga je nenormalno kada su u pitanju kladionice.
Samo u Federaciji BiH ih je 2.523, što znači da ih u svakoj opštini prosječno ima po 32.
Dvije su bitne dimenzije ovih, kako su ih neki označili, najvećih fabrika novca – društvena/socijalna i ekonomska.
Iako se ova druga zbog aktulene rasprave čini mnogo važnijom, ova prva je mnogo interesantnija.
Nije nimalo čudo što su kladionice izrasle u jedan od najrazvijienijih biznisa i što je BiH evropski prvak po broju kladionica u odnosu na broj stanovnika.
Tržište za kladionice je tu: u zemlji je oko 60 posto nezaposlenih mladih ljudi, oko 40% je onih koji su nakačeni na neku socijalu, stotine je hiljada penzionera, a više od polovine stanovništva je u siromaštvu ili na njegovoj ivici.
Svi oni su armija autsajdera koji kroz klađenje sanjaju o boljem životu, a kao što je poznato, ima i onih koji su “profesionalni” kladioničari koji na taj način, u odsustvu druge perspektive, zarađuju da bi preživjeli.
Takođe, ovaj svojevsrni “opijum za narod” rađa i ovisnike, kojima je potrebno liječenje kao i u slučaju svih drugih bolesti ovisnosti.

Da li je vlast svjesno ili ne pustila ovaj socijalni ventil teško je reći, ali je više nego jasno da on igra svoju društvenu ulogu.
Mnogima je, naime, bitnije da li su “prošli” ili “pali” na Liverpulu ili Barceloni, nego da li će i šta danas jesti. Filozofija da se ima “za kafu i kladionicu” postala je opsesija mnogih građana.

Naravno, izrastanju kladioničarskog biznisa u velike tvornice novca prvenstveno je pomogla vlast koja je sve do prošlogodišnjeg donošenja zakona amnestirala privredne subjekte brojnih obaveza. Država je po osnovu igara na sreću prihodovala toliko mizerne svote po osnovu poreza da ih gotovo nije vrijedno pominjati.
Neke kladionice su, uprkos svemu, propale i ostale dužne državi desetine miliona KM obaveza, a porezne vlasti se bore za kakvo-takvo namirenje prodajom njihove prilično siromašne imovine.

Prosto je luksuz za državu koja kuburi sa fiskalnim deficitom da propušta oštrije oporezovati igre na sreću. Klađenje je nešto što se svugdje na svijetu oporezuje na različite načine. I dok Evropa nema PDV na igre na sreću, postoje brojni načini direktnog oporezivanja – na sve uplate ili na sve dobitke, ili samo na određene uplate i dobitke. U nekim zemljama procenti oporezivanja igara na sreću su izuzetno visoki.

Tamo gdje pršti od novca, ima i interesa, pa nije neobično što kladioničarski biznis ima svoje zaštitnike, a što smo zorno mogli vidjeti ovih dana, kroz stranačko zalaganje HDZ-a za interese kladioničara (koji su igrom slučaja svi smješteni u Hercegovini) i pojedine dužnosnike koji su našli za shodno da organizuju sastanke sa direktorima kladionica.
Sprega politike i biznisa u BiH, kao što je poznato, više je pravilo nego izuzetak.

Lobiranje nije sporno, ali bismo voljeli vidjeti više zalaganja politike oko nekih strateški zanačajnijih privrednih grana, kao što su recimo industrija bezalkoholnih pića i pivarska industrija, kojima vlast takođe želi nametnutni nove porezne obaveze i gurnuti ih u probleme.

Takođe, ono što želimo vidjeti od vlasti jeste i da osiguraju jednako konkurentsko polje za sve tržišne učesnike, uključujući i privatne i društvene priređivače igara na sreću.

Ne bi trebalo u insistiranju da se uvedu dodatni porezi na kladionice, prije svega na male dobitke koji su i najčešći, vidjeti ništa zlonamjerno nego kao jedan od načina da država ubere više prihoda kako bi bolje servisirala svoje obaveze.
Možda će armija autsajdera u tome vidjeti i udar na vlastiti džep, ali za one u zemlji koji žele živjeti kroz “sindrom klađenja” bilo bi dobro da traže druge životne prilike.
Vrijeme je da se kladionice iz jedne sfere nenormalnosti ipak vrate u okvire nekog normalnijeg poslovanja.
Toga bi i privredni subjekti koji organizuju igre klađenja trebali biti svjesni.

Indikator