Amila Kahrovic Posavljak: I sultan sit i ovce na broju

Nije teško procijeniti da će jedan od glavnih aduta Bakira Izetbegovića biti drugovanje s Erdoganom. Moj prijatelj, a samim tim i prijatelj države BiH (država to sam ja) je Sultan. Spašeni smo.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak
tacno.net

Reccep Tayyip Erdogan ponovo je pobijedio na izborima u Turskoj. Na posljednjim izborima, postao je prvi direktno izabrani predsjednik Turske. Mnoge je iznenadilo da je baš on, nakon svih afera, na prvim izborima na kojima se predsjednik bira direktno osvojio petogodišnji predsjednički mandat. Erdogan je rekao da će nastaviti raditi najbolje za građane svoje zemlje, a kakav je njegov scenario najboljeg svjedoče prošlogodišnji događaji iz Gezi parka. Bilo kako bilo, Erdogan je novi predsjednik Turske što će bitno utjecati na cijeli bliskoistočni region, prije svega na Irak jer je glasnogovornik Erdoganove AK Partije rekao da će Turska ići na priznavanje iračkog Kurdistana. To je prvi korak u definitivnoj podjeli Iraka na sunnitski, šiitski i kurdski dio. Prema ocjenama analitičara, ako irački Kurdsitan bude priznat, šiitski dio Iraka će se pripojiti Iranu, a to će značiti svojevrsno legitimiranje IDIL-a i prepuštanje iračkih sunnita na milost i nemilost ovoj zločinačkoj grupaciji.

No, da će predizborna kampanja turskog premijera ujedno biti i pred-predizborna kampanja aktuelnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Bakira Izetbegovića, bilo je šašavo i pomisliti. Javljanje video-linkom na Erdoganov predizborni skup, i to posljednji, je bilo odlična marketinška podvala za oba kandidata. Erdogan, koji kod svojih glasača voli buditi sveislamski sentiment, je time svojim biračima demonstrirao brigu za muslimane širom svijeta. Izetbegović je svojim biračima pružio prvorazrednu prevaru, u maniru najtalentiranijih iluzionista. Budući da BiH stagnira na svim poljima i da joj njeni političari ne mogu ponuditi ništa bolje, Bakir je odlučio da stvari uzme u Erdoganove ruke. Umjesto da se pozabavi problemima svoje zemlje koji stoje nagomilani i da spasi BiH od daljnjeg propadanja, Izetbegović je odlučio da toj zemlji pokloni Mesiju i to ni manje ni više nego u liku turskog premijera, pardon, predsjednika. A, on će biti Mesijin PR za BiH.

Prilikom javljanja video-linkom, Izetbegović Jr. je iznio neke vrlo problematične tvrdnje:

“Vratili ste ponos, dignitet islamskom narodu. Zato ovdje u Visokom svi stojimo pred tobom iz poštovanja prema prvorazrednom muslimanskom lideru. Zato visoko dignite zastave za našeg lidera, za našeg predsjednika Tayipa Erdogana. On nosi našu zastavu, on nosi naš ponos, on nosi zastavu koju je nosio Alija Izetbegović u krvavom bosanskohercegovačkom ratu. Tvoja pobjeda je naša pobjeda. U Kairu, u BiH, diljem islamskog svijeta milijarde ljudi se moli za tvoje zdravlje i tvoj uspjeh. Pobjedit ćeš sutra i doći do konačne pobjede.”

Nakon što se u ime milijardi pomolio za zdravlje predsjednika Turske, Bakir je odlučio i da poruči građanima Turske da su napravili pravi izbor jer Erdogan nosi zastavu Alije Izetbegovića. Koja je to zastava Alije Izetbegovića nije poznato. Osim, ako Bakir nije privatizirao, odnosno dinastirao, i nekadašnju zastavu BiH.

Posebno besmislena je izjava da je pobjeda Reccepa Tayyipa Erdogana i “naša” pobjeda. Ko su ti “mi” i otkuda nekome pravo da govori u ime građana na ovaj način? Galantni Izetbegović, poklanjatelj državnih bolnica i državnog zemljišta, je odlučio da Reccepu Erdoganu alias Sultanu pokloni na pladnju i BiH. Kako drugačije objasniti da je to pobjeda svih nas? Baš lijepo. Privreda BiH je na koljenima, imamo više od pola miliona nezaposlenih, ratni zločinci su nam glavne zvijezde u državi, poplave su uništile i ono malo što su siromašni građani BiH imali, škole su nam ustrojene po sistemu segregacije, mjesečno se zadužujemo kod MMF-a, ali smo, somehow, pobijedili. Imamo sultana. Svjetski, a naš.

No, BiH kao poklon Erdoganu baš i ne treba. Turska mnogo više ulaže u okolne zemlje nego u BiH, i to najviše zahvaljujući činjenici da okolne zemlje pokušavaju svoj sistem urediti na mnogo ozbiljniji način od padanja ničice pred predsjednikom jedne strane zemlje, ma kako prijateljska ona bila. Nije li upravo ovakva vrsta podaničkog odnosa doprinijela tome da turski privrednici, koji zbilja jesu napravili svojevrsni ekonomski bum u toj zemlji, BiH shvataju neozbiljno. A, rezultat toga je da kod nas ne otvaraju tvornice niti ulažu u postrojenja. Umjesto toga nam dijele knjižice, male ideološko-religijske pamfletiće koji bi trebali da nam dokažu da smo dio velike muslimanske porodice o kojoj se brine babo Erdogan i da smo eo ipso najsretniji ljudi na svijetu. Još kad se tome dodaju Dodikove maštarije o sto miliona Turaka koji žive za dan kad će odbraniti Bosnu od podjele, sreći i osjećaju sigurnosti u Bošnjaka nema kraja.

Bilo kako bilo, Erdogan je pobijedio na predsjedničkim izborima. Njegovoj pobjedi kumovala je relativna pasivnost birača jer je prema procjenama na birališta u Turskoj izašlo tek nešto više od 20 posto glasača. Koliko će glasača izaći u BiH teško je procijeniti. No, nije teško procijeniti da će jedan od glavnih aduta Bakira Izetbegovića biti drugovanje s Erdoganom. Moj prijatelj, a samim tim i prijatelj države BiH (država to sam ja) je Sultan. Spašeni smo.

“Merhaba predsjednik. Imamo pare na računu za onu investiciju, ima donatorska konferencija za Bosnu biće i Bakir”, reći će jedan od Erdoganovih dvorskih savjetnika.

“Ne”, reći će Erdogan “To ćemo za Vučića, on je kofol malo ozbiljniji. Ako s Bakirom pijem kafu, ne moram mu ulagat milone. Ljubav je ljubav, a biznis je biznis. Za Bakira pošalji mevludske bombone i slikovnice Mehmed Fatih i nemoj mi u onim ciganskim kamiončićima. Lijepo pošalji. Tri aviona. Nemoj me sramotit.”