Amila Kahrović Posavljak: Hitlerove sablasti

Svi oni koji su karijeru izgradili na zazivanjima raznih Hitlera, poglavnika i sličnih su konačno dobili svoju priliku. Svi oni koji u kritici Izraela vide priliku za pomodnu kvazi-borbu protiv antisemitizma su dobili svoju priliku. A svi se oni skupa zapravo rugaju žrtvama u Gazi. I to, rugaju im se više nego američka administracija koja zažali zbog žrtava u Gazi i onda odobri pola miljarde dolara i isporuku 120 milimetarskih granata Izraelu. Jer, žrtve Gaze i žrtve Holokausta su bratske žrtve. To su žrtve fašizma.

Piše: Amila Kahrović Posavljak
tacno.net

Jacques Derrida, jedan od najpoznatijih francuskih mislilaca svih vremena je napisao studiju koja se u prevodu na naš(e) jezik(e) zove Marksove sablasti. U tom iznimnom eseju Derrida analizira prisustvo (a prisustvo je jedna od njegovih opsesija) marksizma u Europi koja je u doba nastanka knjige sebe svrstavala u zapadni, a to je tada značilo kapitalistički svijet.

Derrida, alžirski Jevrej koji je kao dijete skupa s ostalom jevrejskom djecom bio isključen iz škole baš zbog svoje etničke i religijske pripadnosti život je proveo u dvostrukom egzilu: egzilu iz Alžira i egzilu iz vlastite jevrejske kulture. Pri tome vjerovatno nije ni sanjao da će se par decenija kasnije pojaviti druga sablast koja će zaprijetiti cijelom svijetu. Hitlerova sablast. I, čisto da ne bude zabune, Derrida je sablast mislio onako kako djeca zamišljaju duhove, kao nevidljivu sveprisutnost.

Ništa na svijetu nije oživjelo Hitlerov duh jače od izraelskih brutalnih napada na Gazu. Zlokobni je duh postao trojako prisutan na svjetskoj sceni.

Prvo uprisutnjenje ovog duha predstavlja vlada Benjamina Natanyahua koja nema nimalo milosti prema Palestincima u pojasu Gaze i koja oholo i bahato gazi sve međunarodne norme naprosto zbog toga što joj svjetske sile to dozvoljavaju. I da, ovdje će se vjerovatno javiti poneko s argumentom da se ova vlada bori protiv terorista. To je, međutim argument koji više ne pije vode. Borba protiv terorizma nije ubijanje djece i nevinih ljudi. Borba protiv terorizma nije ubijanje trudnica. Borba protiv terorizma nije izazivanje humanitarne katastrofe. Borba protiv terorizma je vladi Benjamina Natanyahua isprika za istrebljenje ljudi iz pojasa Gaze. Upravo to je njegova dodirna tačka s Hitlerom. I Hitler je imao ispriku za to da ubija nevine Jevreje tokom Drugog svjetskog rata. Zločinački umovi, očito, imaju jedinstven kod djelovanja. Svjedoče to i riječi zastupnice u izraelskom Knesetu, Ayelet Shaked, koja je pozvala na ubijanje palestinskih trudnica jer to znači “jednim metkom dvije glave”. Najstrahovitija sablast, ona djelatnoga fašizma, je oživjela u punoj snazi.

Drugi način kako se Hitler uprisutnjuje se vidi u problematiziranju antisemitizma. I ovaj se način uprisutnjivanja realizira dvostruko u javnom prostoru. Prvi oblik uprisutnjenja su oni koji, najčešće na društvenim mrežama, zazivaju Hitlera, dakle oni koji na izraelski fašizam odgovaraju svojim potencijalnim mikrofašizmom. Tako se na društvenim mrežama mogu naći pisanije da je Hitler bio upravu, da je bio ‘’najpametnij’’ ili idiotluci tipa “Hitlere, fališ nam’’. Osim što pokazuju mentalno stanje svojih autora, ovakvi stavovi pokazuju i koliko BiH u nekim suštinskim stvarima nije država. Nekoliko dana nakon što Milorad Dodik zanegira genocid u Srebrenici, pojedinci po društvenim mrežama zazivaju Hitlera. Niko ih zakonski ne sankcionira zbog toga jer ne postoji zakon koji bi kažnjavao veličanje fašizma .I koliko god ti pojedinci možda bili druge nacionalnosti od Mileta Referenduma, očito je da imaju sličan kod u glavi. A, to dovodi do jednog važnog zaključka.

Jednom je prilikom Boris Dežulović napisao da je slobodan čovjek slobodan uvijek i svugdje ili nikad i nigdje. Isto bi se moglo reći i za antifašizam. Ne može se biti malo antifašist. Ne može se biti selektivni antifašist. Čovjek je antifašist uvijek i svugdje ili nikad i nigdje.

Sve navedeno je posebno vidljivo kod analitičara koji su u svakoj kritici izraelske politike, a posebno u onoj oštrijoj, našli antisemitizam. Osim što predstavlja konačno sužavanje pojma antisemitizma (jer nisu samo Jevreji semitski narod, već i Arapi i mnogi drugi), ovakva praksa predstavlja i svođenje antisemitizma na kritiku Izraela. Vrijedi i obrnuto, kritiku Izraela se ovime svodi na antisemitizam što predstavlja vrlo opasnu praksu. Naime, svi oni koji u kritici izraelske politike vide antisemitizam sve Jevreje izjednačavaju sa zločinima izraelskog režima i čine upravo ono što je radio Hitler u svitanje nacizma. Proizvode kolektivnu krivicu Jevrejskog naroda. Koliko su u krivu najbolje svjedoče Jevreji koji protestiraju protiv izraelskih ratnih zločina u Gazi. Izjednačavanje o kom je u tekstu riječ se predstavlja kao odbrana Jevreja, dok je istina potpuno suprotna. Izjednačavanje kritike izraelske politike sa antisemitizmom, znači izjednačavanje Jevreja s ovom politikom. A, to dalje nužno znači (i)zazivanje najstrašnijih oblika antisemitizma. Stoga, su ovakvi kvazi-odbrambeni zahtjevi opasni i po same Jevreje koji su, treba to opet ponoviti, na demonstracijama jasno pokazali šta misle o izraelskoj politici i pokazali da ideolgija “svi su oni isti” ne može opstati. Ovakva tobožnja zabrinutost zbog antisemitizma pri kritiziranju Izraela zanemaruje činjenicu da su Jevreji kao i svi narodi na svijetu pluralan fenomen. I da kod Jevreja, kao i drugdje, ima desničara i ljevičara, radikala i umjerenih, liberala, zločinaca, humanista, ovih, onih…Poistovjećivanje kritike Izraela sa antisemitizmom šalje opasnu poruku da su svi oni isti i da su svi oni saglasni sa izraelskim zločinima što, dakako, nije istina. Kritiku jednog režima i njegovih zločina nazvati antisemitizmom znači sve pripadnike jevrejskog naroda na svijetu izjednačiti sa izraelskom politikom. A, nije zgoreg napomenuti da se niko nije ni počešao pri antisemitskim ispadima Geerta Wildersa ili Marine Le Pen. Dvostruki standardi su očito duboko ukorijenjeni u našim kulturama.

Ovo je posebno zabrinjavajuće kada dolazi od analitičara koji su u svojim sredinama prepoznati kao kritičari nacionalizma, kao oni koji sa podozrenjem gledaju na pojavu po kojoj je svaka kritika bošnjačke politike islamofobija i svesvjetska antibošnjačka urota, kritika hrvatske politike antihrvatska urota i kritika srpske politike antisrpska urota. A, isto to što kritiziraju u vlastitoj zemlji sami rade na primjeru Izraela. Selektivni antifašizam i nije antifašizam nego obračunavanje s neistomišljenicima u kom se tobožnji antifašizam koristi kao retorički štit.

Ne može se biti antifašist tako da se kritiziraju srpski zločini, ali da se u kritici izraelskih vidi antisemitizam. Ne mogu se kritizirati, primjerice, hrvatski zločini a da se kritika brutalnog saudijskog režima koji sve ateiste naziva teroristima naziva islamofobijom.

Čini se zapravo da su izraelski napadi na Gazu u javnom prostoru polučili dva krajnje opasna trenda. In je napadati Jevreje, a jednako je in u kritiziranju izraelske politike vidjeti antisemitizam. Obje su ove pojave jednako strašne. Jer, činovi tobožnje odbrane Jevreja od antisemitizma pri kritiziranju vlade Benjamina Natanyahua, predstavljaju najplodniju podlogu za buđenje ovog najstrašnijeg oblika rasizma koji je svijet ikada vidio. Time se pruža najozbiljniji mentalni i medijski background za zazivanje Hitlera. Zapravo, izjednačavanje kritke Izraela s antisemitizmom djeluje u sinergiji sa fašistoidnim umovima koji zazivaju Hitlera, po sistemu spojenih posuda.

Sve ovo nas dovodi do bitnog zaključka. Danas se na Bliskom istoku ne događa rat između Jevreja i muslimana, ili je barem to u drugom planu. Dovoljno je pogledati nekoliko činjenica i shvatiti da se tamo događa rat fašizma i antifašizma. Egipatski general Sisi, diktator pored kojeg i Hosni Mubarak izgleda kao dijete koje se zaigralo s oružjem, je potpuno zatvorio sve ulaze humanitarne pomoći za Gazu. Saudijski kralj koji sebe titulira kao čuvara dva najsvetija mjesta islama daje punu podršku Izraelu i Sisiju, i kurvinski šuti na IDIL-ovo divljanje jer zna da IDIL, novo Mossadovo čedo, neće dirati njega niti Izrael. Istovremeno, režimska ulema kojom elite misle kupiti i nebesa izdaje fetve tipa da se najstrožije zabranjuje bilo kakva podrška Gazi (glavni saudijski muftija), da je opravdana smrtna kazna za više od 1000 ljudi (egipatski muftija). Treba li napominjati da pripadnici vehabijskog pokreta kritiku ovih fašista nazivaju islamofobijom? Zvuči poznato?

Takve se stvari događaju kada iz nebeskih religija nastanu nebeski narodi, svaki nebeskiji i odabraniji od drugih. A, ovo se isto događa kada nosioci retorika o nebeskim narodima zasjednu za vlast. Fašizam je nadnacionalnan fenomen i kritiku nekog fašizma izjednačiti s antisemitizmom, islamofobijom ili bilo kojim drugim terminom koji je osmišljen za odbranu prava manjina je žestoka zamjena teza. Oni koji u kritici izraelskog režima vide antisemitizam su isti kao oni koji u kritici arapskih režima vide islamofobiju.

Na pitanju Gaze se očito lome najopasnija ideološka koplja u posljednjjh par decenija. Svi oni koji su karijeru izgradili na zazivanjima raznih Hitlera, poglavnika i sličnih su konačno dobili svoju priliku. Svi oni koji u kritici Izraela vide priliku za pomodnu kvazi-borbu protiv antisemitizma su dobili svoju priliku. A svi se oni skupa zapravo rugaju žrtvama u Gazi. I to, rugaju im se više nego američka administracija koja zažali zbog žrtava u Gazi i onda odobri pola miljarde dolara i isporuku 120 milimetarskih granata Izraelu. Jer, žrtve Gaze i žrtve Holokausta su bratske žrtve. To su žrtve fašizma.

Zato svi oni koji zazivaju Hitlera otvoreno i oni koji tobože štiteći Jevreje od antisemitizma taj narod izjednačavaju sa izraelskim zločinačkim režimom predstavljaju najveću opasnost u javnom prostoru. Ne zazivajte Hitlera, imamo ih i previše. Zar ne vidite kako haraju svijetom i kako prijete da naprave konačno rješenje? Samo što bi ovaj put to konačno rješenje moglo biti namijenjeno svima nama.