Drago Bojić: Raspudićevo „ukazanje“ u Međugorju
Osvrt na nastup dr. Nine Raspudića u emisiji Radiopostaje Mir Međugorje. Autor: dr. fra Drago Bojić
Hercegovačko marijansko svetište u Međugorju planetarno je postalo poznato po navodnim „Gospinim ukazanjima“ međugorskoj djeci. O „međugorskom fenomenu“ postoje različita mišljenja: na jednoj strani su oni koji apsolutno podržavaju i vjeruju u viđenja kao „dogmu“ (međugorski vidioci, većina hercegovačkih franjevaca, mnogi vjernici, svećenici) i na drugoj, oni koji smatraju da je sve nastalo i održava se na manipulaciji. Između ovih dviju skupina postoji i treća, koja s onu stranu rasprava o istinitosti viđenja i Gospinih poruka, iz svojih egzistencijalnih potreba i patnji, svetište u Međugorju doživljava kao mjesto molitve i utjehe.
Međugorsko svetište posjeduje i svoje medije preko kojih odašilje Gospine poruke. Te poruke navodno svakodnevno dobivaju pojedini vidioci prema mjestu gdje se oni nađu. A to su jednolične, teološki oskudne upute, odnosno kratki emfatični pozivi „dragoj dječici“ za neprestanu molitvu. Među međugorskim medijima svakako je najvažniji Radio „Mir“ Međugorje, čiji je cijeli program u duhu „međugorske pobožnosti“ koja po mišljenju teologa s jedne strane estradizira vjeru i sveto kao takvo, a s druge, zahvaća društveno-političke teme, promatrajući ih iz uske nacionalizirane hrvatske perspektive kao i da nije duhovni medij. Tako površnu, emocionaliziranu i pojeftinjenu pobožnost koja čini većinu programa, kao povratak u „stvarnost“, prati političko desničarenje nekih urednika i voditelja. Oni svojim emisijama dokazuju jasnu dnevnopolitičku i stranačku opredijeljenost. Slušatelji su većinom obični ljudi, stariji i nemoćni, ili oni koje je životno stradanje toliko slomilo da im je osnovni stav izručenje, „predanje“ pobožnim valovima i nabožnim glasovima ovoga radija. U taj duhovni kontekst tako podatno naliježe klerikalni nacionalizam koji skrnavi kršćansku poruku i biblijsku sliku i značenje Blažene Djevice Marije.
Nedavno se tako u emisiji Agape na Radio Mir Međugorje „ukazao“ hercegovački intelektualac Nino Raspudić i odaslao slušateljima toga medija mnoštvo političkih poruka, među njima i one koje se odnose na provinciju Bosnu Srebrenu, Ahdnamu, svećeničko Udruženje Dobri pastir i na bosanske franjevce – „daidže“. Gostovao je kod fra Marija Knezovića, hercegovačkog franjevca, bivšeg đaka Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, u kojoj su se školovali i drugi hercegovački franjevci, od kojih su mnogi studirali i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.
Uz angažman na Radio Mir Međugorje, urednik emisije „Agape“ fra Mario Knezović piše i u mjesečniku hercegovačkih franjevaca Našim ognjištima, u mjesečniku koji posljednjih godina uređuje eksponirani „proizvođač hercegovačkih monografija“, fra Robert Jolić, sljedbenik pseudohistoriografske ideologije povjesničara poput Franje Tuđmana, Ive Lučića i Jure Krište, koji je svojevremeno u sarajevskom Katoličkom tjedniku objavljivao uvredljive tekstove o Bosni Srebrenoj i njezinim najzaslužnijim franjevcima. I u svojim radijskim emisijama i u tekstovima u Našim ognjištima fra Mario Knezović se dotiče mnogih tema, i teoloških i društveno-političkih, kao i onih iz „kulture“, primjerice pišući o Severini i njezinim grudima, o kojima on sve zna i onda kad su čedno prekrivene majicom s likom Blažene Djevice Marije.
Ninu Raspudića su zagrebački mediji, slabo upućene ali politički poslušne urednice i urednici HRT-a, proizveli u eksperta „o svemu i svačemu“, pa onda i za najkompleksnije hrvatsko pitanje – nacionalno pitanje bosansko-hercegovačkih Hrvata. On ne propušta ni jednu priliku da se „ukaže“, te kao iz kakvog presušenog hercegovačkog mlina melje po svemu i svačemu. A omiljeno mu je žrvnjanje i iživljavanje nad Bosnom i bosanskim Hrvatima, njihovom ratnom i poratnom sudbinom. Posve u skladu s medijskom propagandom nekih zagrebačkih i hrvatskih medija i dominantnom herceg-bosanskom (velikosrpskom) politikom u Bosni i Hercegovini, vrlo često se iskaljuje i nad bosanskim franjevcima – onim franjevcima, koje se po hercegovačkim medijima, uredima i samostanima islamizira imenom „daidže“. Ozbiljnost sveučilišnog profesora, Raspudić umješno prekriva smrknutošću uma od kojeg se u zanosu bujice riječi i sofisterije ledi srce. Njegove su teme sve već elaborirane, ali nisu potrošene jer je „hrvatska ugroženost“ povijesna konstanta i nepresušni rezervoar psuedointelektualnim i tajkunskim hrvatskim huljama. Pri tome se Raspudić služi populističkim žargonom, jeftinom terminologijom i amoralnim metaforama, onim riječima i usporedbama u kojima nema spomena milosrđa, praštanja, solidarnosti, respekta prema drugima i različitima, nijedne evanđeoske riječi, nijedne riječi ili metafore – primjerice – iz Marijine molitve „Veliča“.
Foto: opusteno.rs
Raspudić ne uživa samo reputaciju u zagrebačkim i hercegovačkim medijima, njega prenose i republičkosrpski, ali i neki sarajevski mediji, koji ozbiljnim društveno-političkim i drugim temama pristupaju senzacionalistički pa u tom duhu, s onu stranu kompetencije, odabiru i svoje sugovornike. Predstavlja se kao stručnjak za sva pitanja, od društveno-političkih do povijesnih. Zna sve i o Udruženju svećenika Dobri pastir, pa tvrdi kako su bosanski franjevci preko tog Udruženja „izdali svoj narod“ u ondašnjem komunističkom režimu, prešućujući da su članovi Udruženja bili i dijecezanski svećenici ali i hercegovački franjevci. Raspudić najznačajnije, pa i „najsvetije“ bosanske franjevce u povijesti ove provincije naziva kvislinzima (fra Anđela Zvizdovića i fra Josipa Markušića). Etiketira ih i drugim pogrdnim epitetima. „Mostarski Bruce Lee“, Raspudić, estradno popularizira najgoru vrstu revizionističke povijesti i svoje slušatelje i navijače, mahom hercegovačke ili hercegovinizirane Hrvate, vraća u mrak nacionalne isključivosti i izolacije. Popularnost i slušanost političkih logoreja profesora Raspudića proporcionalna je popularnosti trgovaca svetinjama čiji je govor prepun đavla i zlih demona. A ti će govori trajati do svršetka svijeta.
Bilo bi posve nevažno što izjavljuje Nino Raspudić da te riječi nije izgovorio na Radio „Mir“ Međugorje, na mediju u vlasništvu Hercegovačke franjevačke provincije i uredniku koji je član te zajednice, koja cijelu povijest dijeli s Bosnom Srebrenom od koje je i potekla, i čiji su članovi također bili sastavni dio te provincije a kasnije i angažirani članovi u Dobrom pastiru. Znaju to dobro hercegovački franjevci, pogotovo oni koji su skupa s bosanskim u vrijeme komunizma pokušavali voditi dijalog s tadašnjim vlastima, na čemu je uostalom inzistirala i Katolička crkva, a svoju otvorenost za dijalog potvrdila Drugim vatikanskim koncilom. Bez Zvizdovića i Ahdname ili Markušića i Dobrog pastira, Bosna Srebrena bi ostala bez Hercegove zemlje i hercegovačke franjevačke provincije, neovisno o tuđmanovsko-bobanovskoj politici, neovisno o odnosu suvremenih hercegovačkih franjevaca prema svojoj vlastitoj povijesti i nijekanju najvažnijih njezinih povijenih epizoda. I Raspudić, kao i slični njemu, pokušavaju uteći odakle ne mogu, pa im ne preostaje drugo nego da unesrećuju svoje podrijetlo i svoj blagoslov.
Raspudićevo gostovanje na Radio „Mir“ Međugorje i riječi koje je tom zgodom izrekao još su jedna u nizu potvrda da se međugorsko svetište i njegovi mediji nerijetko zloupotrebljavaju u dnevno-političke interese s najprizemnijim razračunavanjem s neistomišljenicima, što bi i najvećim pobornicima Međugorja moralo biti neprihvatljivo. Tako je emisija, s izrazitim kršćanskim imenom, „Agape“ (grčka riječ za bezinteresnu ljubav, te kao memorijal na Isusovu posljednju gozbu s učenicima) pretvorena u svoju suprotnost – u demoniziranje svojih sunarodnjaka, izdaju vlastitoga identiteta i praznu samopromociju.
Autor: Drago Bojić
*Tekst je objavljen u bh. Danima, br. 847., 06. 09. 2013.
prometej
