LifestyleShowbiz

Amer Tikveša: SFF je film Sarajeva o sebi samom

Posjeta De Nira neće promijeniti ništa, ona Sarajevu jednostavno ne daje neku dodatnu težinu i vrijednost

Boravci svjetski poznatih i uticajnih ljudi u Sarajevu daju jednom dijelu Sarajlija, i Bosanaca i Hercegovaca generalno, osjećaj planetarne važnosti, veličine i bitnosti tog grada, a posredno i njih samih. Gostovanje Roberta De Nira nam to po ko zna koji put pokazuje. Povodom SFF-a, ali i drugim povodima, svake godine dođe neko planetarno poznat. Susrećući se iz godine u godinu s njima, kao da se susrećemo s nekim drugačijim nama: važnim, moćnim, humanim…

Ljudi na društvenim mrežama kao sumanuti ovih dana dijele vijesti da će De Niro doći, da je došao, otišao, gdje je bio, šta je jeo, posebno naglašavajući šta je rekao o Sarajevu, šta ga je zadivilo, fasciniralo i sl. Kao da kroz njegove oči i iskaze sabiraju posljednje atome snage da vole taj grad u kojem su smještene institucije za proizvodnju njihovih najvećih nesreća. Bilo da se radi o lokalnim, kantonalnim, entitetskim, državnim, iz njih dolazi uglavnom laž i prevara te kontinuirano srozavanje standarda i dostojanstva građana. Njihova svakodnevnica je mučenje s vodom, urnisano zdravstvo, nekvalitetno obrazovanje, psi lutalice, gradski prevoz, nezaposlenost, sigurnost, itd. Kad bi se svi ti problemi gradirali kao meteorološke prilike, odavno bi se već moglo reći da su dosegli crveno upozorenje. Pred posjete svjetskih velikana alarm, kad su neki problemi u pitanju, požuti. Pred SFF je, recimo, radikalno smanjen broj pasa lutalica. Opravdano se sumnja da su i nestali na radikalan način. U pojedinim dijelovima grada, frekventnijim za vrijeme SFF-a, vodosnabdijevanje je riješeno. I, manje-više, to je to. I ostali problemi možda nekome djeluju manji jer su zasjenjeni sjajem glamura, koji je također svojevrsna prevara, a vidjet ćemo i kako.

Neke opet ne zanima toliko stanje u BiH kad se bave ovom temom. Klasično PR-ovski naglašavaju vrijednost medijske slike koja obilazi svijet mada ničim ne argumentuju u čemu je ta vrijednost. Vidi stanovnik Chicaga De Nira u Sarajevu i šta? Teško da je Sjeverna Koreja ikom porasla u očima nakon koncerta Leibacha ili posjete Denisa Rodmana, kao što ni Iran i Pakistan nisu zemlje za poželjeti nakon što je tamo bio Sean Penn ili Indija nakon posjete Al Pacina. Ili Šri Lanka nakon posjete pape.

Naprotiv, te zemlje, baš kao i BiH, time potvrđuju svoju poziciju svjetske margine i stereotipe o sebi kao takvima. Razlog je prost jer u pozitivnom svjetlu postaju svjetska vijest tek posredno, preko nekog drugog, u medijskom smislu većeg od njih samih. A i tad, ti drugi, više pokazuju sebe nego onog s kim su, baš kao što „uperena u tamu, ulična lampa osvjetljava samu sebe“, da citiram stih Asmira Kujovića. Ako ponekad svjetska vijest i dođe iz Bosne, preko nekog odavde, direktno, a da to nije za crnu hroniku, onda se radi o incidentu, potezu pojedinca, nikako sistemskoj, učestaloj praksi.

Dakle, posjeta De Nira neće promijeniti ništa, ona Sarajevu jednostavno ne daje neku dodatnu težinu i vrijednost. De Niru je donijela nagradu za životno djelo koju su mu dodijelili na SFF-u. Međutim, ni vrijednost te nagrade nije jasna. Zašto njemu? Ko je sve u opticaju bio za tu nagradu? Koje je obrazloženje žirija? Da li je žirija uopšte bilo? Sve su to pitanja na koja ne postoji odgovor ili medije nije interesovao a iz SFF-a to nisu smatrali vrijednim da postave na stranicu.

Ono čemu je posjeta poslužila, tiče se festivalskog biznisa. S jedne strane to je jačanje festivalske saradnje između De Nirovog i Purivatrinog festivala, a s druge pravdanja utroška novca građana na SFF. Novce građana su ove godine, nije u svim slučajevima navedeno koliko, dale dvije sarajevske općine, Grad, te resorna ministarstva na nivoima Kantona, Federacije i države. Kolika god da su ta sredstva, ne treba ih po svaku cijenu hejterski samjeravati s mogućnošću rješenja gore navedenih problema, poput vode. Jer to su sredstva za kulturu, koja je također u očajnom stanju, pa bi stoga, ako već neko hoće, valjalo ih samjeravati s mogućnošću rješenja problema u sferi kulture. Ali isto tako, kolika god da su, ne mogu biti pravdana proizvodnjom osjećaja veličine kod građana. Kao ni popunjenošću smještajnih kapaciteta i ispunjenošću ugostiteljskih objekata u Sarajevu za vrijeme trajanja SFF-a. Sve i kad bi bilo egzaktno mjerljivo koliko se na turizmu zaradi povodom SFF-a, pa čak i kad bi taj novac bio veći od uloženog u SFF, to opet nije opravdanje uloženih sredstava, a nerijetko se u medijima postavlja kao takvo. Može biti, ali pod uslovom da se SFF finansira iz fondova namijenjenih turizmu.

Glavni cilj filmskih festivala svugdje, pa i ovog sarajevskog, je prezentacija, promocija, distribucija i prodaja filmova. Kao jedna od polazišnih tački filmskog biznisa, mjesto susreta i velike koncentracije ljudi s interesom za film i filmski biznis, festivali imaju višestruke izvore prihoda – od prodaje ulaznica, do komercijalnih sponzorstava, grantova, itd.

SFF je skoncentrisan na filmove regije i regionalnu filmsku industriju. Pritom se misli na cijelu jugoistočnu Evropu, s ambicijama za širenje. Kako regionalna filmska industrija ne postoji u nekom institucionalnom smislu, ona predstavlja niz pojedinaca, filmskih udruženja i produkcijskih kuća koje umrežene gospodare filmskim biznisom regije i kao takve stvaraju saradnju s drugim dijelovima svijeta.

Iako, dakle, stvar regionalnog biznisa, SFF nema potporu niti jedne državne institucije iz zemalja regije. A zašto bi i imao? Državne institucije nisu tu da pomažu karijere i pune džepove pojedinih filmadžija, već su zadužene za razvoj cjelokupne kinematografije zemlje. Zašto onda to ipak rade bh. institucije? Sarajevo tek kao mjesto smotre određenih lobističkih tendencija u svijetu filma ne može biti povod za bilo kakve izdatke iz fondova namijenjenih bh. kinematografiji. U takmičarskom dijelu programa, naprimjer, ove godine, kad je u pitanju igrani film, tek je jedan iz BiH, i to dijelom, radi se o filmu Svi sjeverni gradovikoji je koprodukcija Srbije, BiH, Crne Gore i Francuske. I da, van konkurencije je. Kad je u pitanju kratki film, tu nema nijednog bh. filma, makar i koprodukcijski nastalog. Kod dokumentarnog filma, situacija je bolja, tu su tri bh. filma. Toliko o takmičarskom dijelu programa. U drugim kategorijama stanje je isto, sve se može vidjeti na stranici SFF-a pa je bespotrebno navoditi ovdje osim koliko je potrebno za ilustraciju.

Naravno, za nedostatak filmova uopšte, a pogotovo festivalski vrijednih nije kriv SFF. Kriv je nedostatak podrške stvaranju takvog čega. Od nedostatka kvalitetne edukacije za sve aspekte filmske proizvodnje, samim tim i nedostatka kadra, preko vrednovanja postojeće filmske građe (uputiti se u stanje Kinoteke BiH), do ulaganja u stvaranje nove.

Nije, dakle, SFF tome kriv, ali je nečijom greškom, svjesnom ili nesvjesnom, isplivao kao filmski prioritet u BiH. Ako je greška produkt nedostatka svijesti nadležnih za probleme u bh. kinematografiji, onda je krajnje vrijeme da se osvijeste. Ako je svjesno napravljena, imam prijedlog za još jednu. Hajmo svakog ljeta u Sarajevu praviti smotru astrofotografajugoistočne Evrope. U Sarajevu poznajem cijelog jednog takvog. Neka prave radionice za djecu koja će na zvijezde škljocati mobitelom, a sve će to dobro doći razvoju turizma sarajevskih planina i u ljetnom periodu.

(Amer Tikveša, Prometej.ba)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close