Kolumne

Amer Tikveša: Sarajevo, kristalna sećanja – i noći

Svaka relativizacija činova odlaska iz Sarajeva kao opasnog mjesta življenja po druge i drugačije ide naruku radikalizmu jer ga zamagljuje, čini ga manje vidljivim

Često, između predizbornih, ispliva i poneki status o novinarki Lejli Čolak. Tačnije, njeni videoklipovi u kojima govori o svom bijegu od islamista iz Sarajeva i BiH. Govori i o svom poimanju islama i islamofobije a na osnovu iskustva hajke koju su joj priredili ostrašćeni vjernici koji bi da svoju vjeru brane klanjem, silovanjem i raznim gadarijama kojima su joj prijetili zbog toga što je napisala status u kojem je izjednačila nošenje dildoa u javnosti s nošenjem marame. Sve to koristi ne bi li se domogla azila i nastavila život u nekoj normalnijoj zemlji.

Komentari koji prate njena šerovana video obraćanja, bar kad je o mojim FB prijateljima riječ, ili su joj podrška na tom putu ili su ironični na način da ju se pokuša diskreditirati kao samopromotorku bez pokrića.

Ovi drugi su mi zanimljivi. Ono što bih im odgovorio, da je o meni riječ, jest: Dočekao i ti da se ovako samopromovišeš. Radi se o tome da Lejla nije incident, već je postalo sasvim realno željeti pobjeći i pokušati to uraditi zbog slobode mišljenja, ali i ostvarenja drugih elementarnih ljudskih prava. Učinio je to nešto prije nje novinar Vuk Bačanović konfrontirajući se sarajevskom mainstreamu ne na vjerskom, već na ideološkom fonu. No, sarajevski vjerski, politički i ideološki mainstream su potpuno kompatibilni, tako da je manje-više svejedno kroz šta će mu se ko konfrontirati. U oba slučaja treba naglasiti da se radi o privatno iznesenim stavovima u formi Facebook statusa, neobaveznom, neformalnom govoru, koji je inače nerijetko uslovljen trenutnom, impulsivnom reakcijom na neki fenomen i kojem se ne daje prevelik značaj ako u pitanju nisu islam i Bošnjaci.

Osim njih dvoje, postoje i drugi ljudi koji pokušavaju pobjeći ili su to učinili zbog prava na mišljenje, slobodu govora ili ispoljavanje seksualnog identiteta, ali nisu značajnije skrenuli pažnju na sebe, možda to i ne želeći.

Ljudi koji u njihovim činovima odlaska iz Sarajeva vide neke lične frustracije ili samopromociju, možda i imaju pravo, ali čak i ako je tako, postoje i oni drugi, u ništa manjem broju, koji njihov odlazak jednako osnovano smatraju jedinim spasonosnim rješenjem. Ma koliko oni mogli opstati u Sarajevu a da im dlaka s glave ne fali, sasvim je realno imati strah da će ti baš sutra ne samo dlaka, nego i glava zafaliti zbog stavova koji nisu nikog ugrozili.

U Sarajevu se desila gotovo apsolutna islamizacija javnog prostora. Imamo vjeronauku od predškolskog uzrasta, masovnu izgradnju vjerskih objekata, davanje naziva ulica po islamistima, naprimjer Mladi muslimani, od kojih su neki bili profašistički nastrojeni, naprimjer Mustafa Busuladžić. Imamo kroz pojedina imena i revitalizaciju fašizma – naprimjer Husein efendija Đozo, koji jest još za vrijeme komunizma bio rehabilitovan, ali s obzirom da je rehabilitacija išla kroz ruke Udbe i Ozne, onda ne samo po antifašističkom, već i po kriteriju lustracije njega ne bi trebalo uzimati niti davati bilo kome za uzor. Tu je, dalje, Muhamed Hadžiefendić iz Tuzle, čiji fašizam bošnjački magazin Stav, blizak SDA, želi predstaviti kao humanizam, itd. Sarajevo, potom, ima izrazito prisutnu arapsku populaciju, koja se nakon bošnjačke, po ciframa kojima se još uvijek špekulira, čini najbrojnijom. Zamjerke na tom planu opravdano se u pojedinim slučajevima smatraju rasističkim. U onim slučajevima kad se radi o tom da nekom smeta njihova tamnoputost ili odijevanje, pogotovo žena, ili pripadnost islamu. Međutim, kad se kritikuje sarajevska otvorenost samo za te strance, jer drugi su gotovo neprimjetni, i omogućavanje istima da pod sumnjivim pravnim odredbama u bescijenje kupuju zemlju (naprimjer, preko fiktivne firme), što posredničke agencije otvoreno savjetuju, kad nema preispitivanja porijekla kapitala i kad im se pored prirodnih ljepota samo još islam nudi kao mamac, onda je sasvim razumno upitati da li bošnjačko društvo pretenduje da postane islamsko. I još, kad je riječ o Arapima, ne radi se tu o nesrećnicima koji bježe od rata i diktatorskih režima, naprotiv, radi se o onima koji su pristajući na pravila igre unutar islamskih diktatura i stekli kapital koji imaju. U velikom broju, budzašto za njih, s upitnom koristi po nas, useljavamo ljude čija je svijest oblikovana i kapital stečen unutar islamskih diktatura.

I da ne nabrajam dalje, a moglo bi se, recimo pomjeranje SFF-a zbog ramazana, itd., sve to ide u prilog tezi da je opravdano sa stanovišta egzistencijalne i fizičke sigurnosti iz Sarajeva bježati. Ili, drugačije rečeno, hrabro je kao drugi i drugačiji u Sarajevu ostati i iznositi svoj stav ukoliko je on u suprotnosti s radikalnim islamskim i/ili nacionalističkim svjetonazorom.

I nije tome uzrok islam, ponavljam to, njega je bilo na ovim prostorima odvajkada, problem su njegove radikalne interpretacije, i nisu tome problem Bošnjaci, problem je bošnjački nacionalizam. Problem je u tome što nema organizovanog, sistemskog suzbijanja radikalizma već se radi na njegovom pravdanju, pa i afirmaciji. Ili, jednostavno, prešućivanju i ignorisanju istog. Interesantno je, recimo, da pripadnik Oružanih snaga BiH koji je Lejli Čolak prijetio smrću i huškao druge na nju, nije pretrpio sankcije, on je samo pozvan da u skladu s vlastitim poimanjem morala razmisli da odstupi iz Oružanih snaga. S druge strane, traži se odgovornost onih vojnika koji su se odazvali izlasku na referendum o Danu RS-a. Dakle, imamo individualno samoinicijativno postupanje koje je protivzakonito i koje ne trpi sankcije vlasti i službe i imamo politički, vlašću podstaknuto djelovanje u smislu nepoštivanja jedne odluke Ustavnog suda BiH za koju vlast traži kolektivnu sankciju cijelog jednog puka unutar Oružanih snaga BiH. Islamski radikalizam može proći, a srpski nacionalizam ne može?! Ili ne bi smjelo ni jedno ni drugo da prolazi?

Svaka relativizacija činova odlaska iz Sarajeva kao opasnog mjesta življenja po druge i drugačije ide naruku radikalizmu jer ga zamagljuje, čini ga manje vidljivim. Stvara se utisak da se tu još uvijek može biti svoj, a to je sve teže, zarad vlastite egzistencije sve više se mora biti njihov ili otići.

Još su gora pravdanja stanja u Sarajevu kroz poređenje sa stanjem u Banja Luci ili zapadnom Mostaru čime se propagira izjednačavanje s lošim kao jedini realan put. Ako je javni prostor tamo klerofašistoidan, da li mora biti i u Sarajevu?

Ili, ako se stanje u Sarajevu pravda ratnom traumom… Pa upravo njeno prevazilaženje bi trebalo ići u pravcu otvaranja, a ne zatvaranja i bildanja traumatskog odnosa prema svijetu.

Svi ti putevi vode u jedno, u islamsko društvo, ne nužno državu, ali ovo prvo je gore. Gore je zato jer je licemjernije. U državi glavu skida zakon, koji je jasno propisan i ko se upušta s njim u sukob svjestan je rizika i mogućih posljedica. U društvu to čini halaša koju država štiti a istovremeno se predstavlja demokratskom i sekularnom.

(Amer Tikveša, Prometej.ba)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close