Kolumne

Zavod u Pazariću – tamo gdje zaziremo gledati

Institucije kao što je Zavod u Pazariću su same po sebi nehumane jer su tu ne da pomognu svojim štićenicima, nego da nama kao društvu olakšaju u skretanju pogleda

Šokantne fotografije štićenika Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić koje su se pojavile jučer u Predstavničkom domu Parlamenta FBIH, iako prvenstveno govore o bešćutnosti korumpiranog političkog aparata u BiH, pojavljuju se i kao svojevrsno ogledalo u kojem otkrivamo dokle smo kao društvo sposobni ići u osvještavanju toga šta se zapravo dešava u ovakvim institucijama. Fotografije su šokantne, ne samo zato što prikazuju užasne i nehumane uslove u kojim štićenici borave, nego i jer nas tjeraju da gledamo tamo gdje obično zaziremo gledati. Kao društvo prihvaćamo da je humano da se bolesnici, osobe sa posebnim potrebama, osobe sa mentalnim poremećajima, invalidne osobe, zatvaraju u instrumentalizirane institucije. Na taj način, taj tabuizirani prostor ne-razuma i tjelesne neskladnosti izmješta se iz dostupnosti našeg pogleda, a mi sebe, budući da smo sklonjeni od ne-razuma, definiramo kao razumne.

Institucionalizacija mentalnih bolesti je koncept modernosti,; koncept bolnica za mentalno bolesne javlja se u 18. stoljeću, a o arheologiji ovih institucija i njihovoj političkoj dimenziji pisao je Michael Foucault u Historiji ludila u doba klasicizma, gdje zaključuje da ludilo nije mentalna bolest, nego je kulturni koncept pomoću kojeg društvo definiše sebe i svoju razumnost. Foucault ludilo razmatra kao mehanizam isključivanja pomoću kojeg društvo odvaja nepoželjne iz društvenog života. Ovo isključivanje kulminaciju dobiva u doba klasicizma koje Foucault naziva vremenom “velikog utamnjičenja”. Iako su današnji koncepti institucija za zbrinjavanje osoba sa posebnim potrebama znatno drugačiji, može se zaključiti da je princip zapravo isti – prostorno isključivanje pojedinaca iz društvenog života i stvarnosti.

Referenca na Foucaulta možda je suvišna u trenutku u kojem je potrebno hitno djelovati i spasiti štićenike iz gladnih usta našeg političkog aparata, ali taj aparat je već mnogo toga pojeo i naučio nas da su neke stvari “normalne”. Djeca sa posebnim potrebama su isključena iz obrazovnog sistema, invalidnim osobama većina svakodnevnih stvari zbog fizičkih barijera je nedostupna, roditelji djece sa posebnim potrebama osuđeni su uglavnom na vlastite resurse itd. Sve navedeno čini jednu stranu problema – državni aparat, sistem njegovih institucija, ispostava i pravila je diskriminatoran, nepravedan i nehuman. Slike iz Zavoda u Pazariću su samo simbol sveopće bešćudnosti i okutnosti tog aparata.

Druga strana problema je našem u skretanju pogleda i zaziranju; naučeni da okrećemo glavu od svake vrste naučene nenormalnosti zapravo održavamo taj sistem. Institucije kao što je Zavod u Pazariću su same po sebi nehumane jer su tu ne da pomognu svojim štićenicima, nego da nama kao društvu olakšaju u skretanju pogleda.

Anela Hakalović, Prometej.ba
Izvor fotografije: beep.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close