Nije terorista: naoružani beli muškarac

Zašto je toliko ljudi od moći spremno da Rezguija odmah nazove teroristom, a koleba se da li da tu etiketu zalepi Dilanu Rufu i Andersu Brejviku? Za to postoje tri razloga

Autorica: Helen Lewis, New Statesman

Kada terorista nije terorista? Naravno, kada je beli muškarac. On je usamljeni vuk ili ludak koji se oteo kontroli. Onda saosećajno kažemo da je on žrtva tragične mentalne bolesti. Od kada je Dilan Ruf otvorio vatru u crnačkoj crkvi u Čarlstonu u Južnoj Karolini, političari i stručnjaci rvu se s pitanjem da li je on terorista. Džejms Kami iz FBI tvrdi da ova ubistva nisu „politička“. Da, Ruf – čovek koji je postavio svoj neonacistički proglas na internetu, ušetao u crkvu čuvenu po tome što je iz nje krenula pobuna robova, a onda saopštio okupljenoj pastvi da crnci „siluju naše žene“.

Slične rasprave vodile su se i u vezi sa Andersom Brejvikom, norveškim belim suprematistom, koji je 2011. godine ubio 77 ljudi. Za razliku od islamskih ekstremista, on je imao otvoreno suđenje, gde su njegovi motivi, manifest, pa čak i opsesija Sun Cuovom knjigom Umeće ratovanja ispitivani do detalja. Podrazumevalo se da ćemo razumeti njegove postupke ako ih dovoljno istražimo. „Stiče se utisak da je Brejvik samo želeo da započne debatu, da je napisao provokativan pamflet, a ne da je izvršio surova ubistva“, zabeležio je Džonatan Fridland u Guardianu.


Etiketa „terorista“ nam odvraća misli sa neprijatnih stvari i omogućava da neke ljude proglasimo Lošima, a ne Ludima ili Tužnima. Onda ne moramo da razmišljamo o odgovornosti zapada za destabilizaciju društava u kojima teroristi deluju. To otvara prostor i za pravdanje domaćih ekstremista


U slučaju Sejfedina Rezguija, 23-ogodišnjeg mladića koji je ubio 38 ljudi na plaži u Tunisu primenjen je drugačiji postupak. Svi su se čudili njegovom normalnom izgledu: na svom video sajtu prikazao je sebe kako igra brejkdens, a i vatreno je navijao za Real Madrid, dok je planirao masakr u kojem nije imao velike šanse da preživi. Ali niko neće pokušati da razume kako se taj autoportret uklapa u njegove postupke, jer je Rezgui islamski terorista. Tako postupaju teroristi. Rešen slučaj.

Zašto je toliko ljudi od moći spremno da Rezguija odmah nazove teroristom, a koleba se da li da tu etiketu zalepi Dilanu Rufu i Andersu Brejviku? Za to postoje tri razloga. Prvo, reč terorista odgovara posebnoj kategoriji ljudi: oni nisu samo nosioci terorističkih akata nego i posebna vrsta ljudi. Oni su Drugi, oni su „protiv našeg načina života“, kako kaže uobičajena frazu. Zato smo iznenađeni kada na video snimku vidimo Rezguija kako igra brejkdens. Islamski ekstremisti, mislimo mi, trebalo bi da budu… malo više islamski.

Ali činjenice govore suprotno. Kao što je Mehdi Hasan zabeležio na ovim stranicama, neposredno uoči 11. septembra otmičari aviona su posećivali striptiz barove u Las Vegasu. Dvojica ljudi optuženih za dobrovoljni odlazak u rat u Siriji pre polaska u džihad su preko Amazona kupili knjigu Islam za početnike (Islam for Dummies). U ovom slučaju politizovani oblik islama očigledno deluje kao „emocionalni okidač“ (po rečima antropologa Skota Atrana) već postojećih osećanja otuđenosti i gneva, i ta dva fenomena se ne mogu tumačiti jedan bez drugoga.

Drugo, etiketa „terorista“ nam odvraća misli sa neprijatnih stvari i omogućava da neke ljude proglasimo Lošima, a ne Ludima ili Tužnima. Onda ne moramo da razmišljamo o odgovornosti zapada za destabilizaciju društava u kojima teroristi deluju. To otvara prostor i za pravdanje domaćih ekstremista, prostom generičkom formulom: „Neka prvo muslimani objasne užase počinjene u njihovo ime“.

I konačno, nazvati nekog teroristom podrazumeva da „nešto mora da se preduzme“ – i, što je još primamljivije, da „nešto može da se preduzme“. Da li je iko mogao da spreči Andreasa Lubica, pilota Germanwingsa koji je svesno oborio avion i ubio 150 putnika i članova posade? Zapanjeni smo time da je neko mogao da izvede takav čin bez poruke inspirisane nekim širim značenjem. Lakše bismo svarili ovaj događaj da je Lubic imao neku ideologiju, iako sve govori da je nije imao. To nas čini nemoćnima. A ako na Rufa primenimo pristup da „nešto mora da se preduzme“, sledi neprijatan zaključak da Amerika treba da se suoči sa svojim strukturnim rasizmom kao nasleđem iz perioda ropstva. („Beli ljudi treba da objasne užase počinjene u njihovo ime“.)

Nije dovoljno samo spustiti konfederacijsku zastavu – mada je to dobar početak. U svom izvanrednom članku objavljenom prošle godine Tanehaši Kouts, novinar Atlantica, izneo je jake argumente u korist reparacija i pokazao kako su zakoni Džima Kroua stvorili nasleđe segregacijske prodaje kuća i stanova zbog kojeg su crni Amerikanci i dalje žrtve pljačkaških kreditora. „Pljačke iz prošlosti omogućavaju sadašnju pljačku“, napisao je. „Američke banke to odlično razumeju“.

Nasilna muškost stoji rame uz rame sa supremacijom kao društvenom silom kojom nam je suviše mučno da se bavimo. Mediji su se uzbudili kada je prošle godine Nikolas Salvador odsekao glavu 82-ogodišnjoj Palmiri Silvi u zadnjem dvorištu njene kuće u Enfildu. Na naslovnim stranama je osvanulo da je on „muslimanski konvertit“ i da je verovatno bio inspirisan propagandom Isisa. Zatim se na njegovom suđenju pojavila daleko prizemnija horor priča: kao paranoični šizofrenik koji je nedavno izgubio posao, Salvador je Silvi odsekao glavu zato što je mislio da je ona reinkarnirani Hitler. Kao što sam u to vreme napisala, Silva je bila treća žena kojoj je 2014. u Londonu odrubljena glava; druge dve gotovo da nisu privukle pažnju, jer su glavni osumnjičeni bili njihovi muževi.

Da su ti muškarci bili islamski ekstremisti, to bi na perverzan način bilo umirujuće: imali bismo zgodno objašnjenje njihovih postupaka i rešenje ne bi imalo nikakve veze sa „nama“. Ali, kao i Dilan Ruf, muževi ubice teško se mogu pretvoriti u Druge – pogotovu zato što žene najčešće ubijaju sadašnji ili bivši partneri. Mizoginija je, kao i rasizam, ideologija koja najviše ide na ruku moćnima. Zato se termin „terorista“ ljubomorno neguje. On reguliše koga i čega nam je dozvoljeno da se plašimo.

S engleskog prevela Slobodanka Glišić

Prenosimo uz dopuštenje s prijateljskog portala Peščanik

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close