Upravo takav, geteovski način pisanja gnoma, ili epigrama, prihvatio je Predrag Finci. On daje naslov gnomama kao tematiku, sa nekoliko podvrsta. To je životna mudrost jednog filozofa, koji nije samo filozof nego je i pjesnik
Predrag Finci, GNOME
Art Rabic, Sarajevo, 2023.
„U onome što smo tražili, što smo nalazili i što nismo, iz onoga što smo osjetili i mislili, što smo činili i što nismo, u svemu tome naši životi bili. U njima ono što smo mogli htjeli željeli, a i što nismo. Svaki u svom sve jednom sabere. U svoje iskustvo oblikuje. U njemu začne i na kraju uobliči svoje slike, nazore, vjeru, sudove, sebe sama. U tom putovanju i sam sam mnogo toga doživio, mnogo toga prošao, a ovo mi moto uvijek i svugdje bio:
kroz svoje mrakove sam prolaziš
u tebi svjetlo koje u daljini vidiš
Jezik mu medij, riječi sjećanja.
U tekstu mu mjesto postojanja.“
P. Finci, „Gnome“
Predrag Finci je filozof i pjesnik, ili prvo pjesnik potom filozof. Rekao bih smjelo, on se kao filozof dotakao svih tema, svih tokova, svih osnova, stalno na svoj način. A kao pjesnik otišao u prostore gdje filozofija može da koristi, ali i da smeta. Na svu sreću kod njega ništa ne smeta, čak se dopunjava, što i nama koji nismo filozofi dopušta da to budemo, ako smo bar malo radoznali. Kad pomisliš da je Finci iscrpio sve teme, on se javi s novim, drugačijim pogledom na mišljenje. Nimalo slučajno, on u svojim gnomama od filozofa spominje Heraklita i Sokrata, ali je u svom filozofskom svijetu prvo riješio svoj svijet predsokratovaca. A to je uradio na izvanredan način. Jer tada je mišljenje postalo razmišljanje o porijeklu svega što jest, da bi bilo. Ovo što je sada ponudio je vrhunski produkt pjesničke destilerije mišljenja. Sada možemo ići dalje tako što ćemo se malo vratiti na samu formu. Ovdje forma jeste i bitan dio suštine. Da bi se ona, ta forma, ispoštovala, ona mora biti suština, inače je ništa i nema potrebe o tome govoriti.
Prvo su bili epigrami, kao natpisi, u staroj Heladi, u vrijeme nastanka i filozofije. Inače su stihovi tada bili pjevani, što je značilo da se pjevanje ne koristi u toj formi. Epigram je bio više od natpisa, on je govorio svečano, kao što se kod nas vidi po drevnim stećcima. S vremenom je epigram širio svoj domen, u kome je postao pjesnička vrsta, naročito u Aleksandriji. Tako se stiglo do distiha, koji se koristio za različite namjene, ali i dalje je čuvao svečani oblik. Popularnost epigrama bila je neuništiva, pa je jedan matematičar cijelu zbirku svojih zadataka dao u pjesničkom obliku. I Arhimed je tome bio sklon. Ali rimsko vrijeme, pored nezaboravnog Katula, iznjedrilo je slavnog epigramistu Marka Valerija Marcijala. On je nastojao da mu epigrami budu što kraći, ali bilo je i dužih. Nije se ograničavao samo na svečanu sadržinu, naprotiv, on je ispisao bezbroj lascivnih epigrama. Srednji vijek je zaboravio Marcijala i njemu slične epigramiste, a stvorena je gnoma u stihovima, kao poslovica ili izreka. Naravno, mijenjala se forma, sve do vremena Getea, koji je u zrelim godinama pisao uglavnom gnome u distisima, mada ima nekoliko i katrena, ali sa naznakom o čemu je riječ. Inače je na Getea uticao drevni Rim.
Upravo takav, geteovski način pisanja gnoma, ili epigrama, prihvatio je Predrag Finci. On daje naslov gnomama kao tematiku, sa nekoliko podvrsta. To je životna mudrost jednog filozofa, koji nije samo filozof nego je i pjesnik. Ma koliko tjerao od sebe poeziju, baveći se drugim životnim doživljajima, od ljubavi do estetike. Mislim da je estetika tu usmjerila Fincija. Počeo je da piše pjesničku prozu, koja ima posebnu jezičku motoriku, sa potpuno ličnom interpunkcijom. Takva proza doživljava se, svojom motorikom, kao Vivaldijeve gudačke kompozicije. Čitajući ih ranije, na Ajfelovom mostu, ja sam ih doživljavao sasvim muzički. Ali njihova jezička mudrost je rezultat dugogodišnjeg iskustva. Ako je odustajao od pisanja pjesama, iako je svakodnevno bio sa pjesnicima, ali i sa pjesnikinjama. Trebao mu je okidač, koji će pustiti jezik da se usaglasi sa životnom mudrošću. Na taj način Finci uspijeva da forma zbori jednako pjesnički, nema velike razlike između proze i poezije koja se sama ugura u taj misaoni ritam.
Geteove pjesme iz gnomike nastale su u njegovom zrelom dobu, između 1815. i 1827. godine. Što znači da ih je veliki pjesnik koristio da kaže tako da zadovolji formu dvostiha i mudrost njihovog sadržaja.
Na primjer:
„Najveća muka bila bi mi, znam,
Kad bih se u raju nalazio sam!“
Prevod Dobriša Cesarić
Ovdje sada možemo da čitamo Fincijeve „Gnome“ sa većim razumijevanjem koje će nam pomoći da uživamo u tekstovima koje je pisac dugo glačao, kako govori u uvodu, da bi nastavio isto to pozivanje na težnju za savršenošću i na kraju knjige.
Gnome je rasporedio na tematske dijelove koji, opet, imaju svoj poseban odgovor, pa se saberu u grupu, pod slovima, a, b, c. Prvo su date dvije „Gnome, zapisane“, potom deset tematskih cjelina, pod zajdničkim nasalovom „Dvoredi“, svaki od tih deset cjelina ima svoje naslove. To govori o načinu ne samo komponovanja, nego pisanja. Redom: „Nastajanje, Bivanje, Ratovanje, Događanje, Stvaranje, Osjećanje, Vjerovanje, Mišljenje, Prolaženje, Nestajanje, Eho, U suton.“ To je istorija čovjeka, kroz vrijeme, stvaranje civilizacije, ali i čovjeka pojedinca koji sve to pretrpi u svom kratkom životu. Te gnome, ti distisi, ti epigrami, su čista mudrost, ono što je život destilovao u čovjekovom umu, s namjerom da ostane, da bude potvrda mišljenja kroz vrijeme, ne isključujući ništa. Kome je malo neka ide dalje, u odjeljak koji ima naslov „PJESME, NENAPISANE“.
To su pjesme kao suva drenovina iz koje se iscijedi po nekoliko stihova, u kojima je svaka riječ toliko bitna da bez nje pjesma ne bi postojala, ali i da se ništa ne dodaje, jer to više ne bi bila pjesma Predraga Fincija. On pjeva o svom svijetu, krajnje intimnom, o onome što se gotovo i ne kazuje. Ali, poezija ne trpi stid, kao Katul, ona traži pjesnikovu unutrašnju istinu, jednako o sebi koliko o Sibiru i Mandeljštamu, ali i filozofu Adornu.
Odjeljak pod naslovom „Gnome, zapisane“, počinju prozno, tekstovima gustim kao mošt, opisima svijeta u trenutku, koji se pokušava opisati, dati do kraja, ako je moguće da ništa ne izostavi, s ponekom zapetom, bez velikog slova. „Provalnici“, kako glasi prva gnoma, unutrašnji su banditi, oni koji kradu snove i sve što uz njih ide, ali, prije svega, riječi, ono što je piscu najdragocjenije, kao što je pjesma, koju oni traže s potpisom autora, mada autor neće da se potpiše pod takav tekst. To je dugotrajna borba, od vremena mladosti, kada je ljubav komandovala, naročito noću.
Drugi tekst „Glas“, nadoknađuje ono što su lopovi noći pokrali, ili su pokušali da pokradu. Sada tekst stvarno nastaje, dubinski, otvarajući sve sakrivene ćoškove i duboke podrume svijesti i podsvijesti. Izuzetno, moćno, toliko zgusnuto da se mora više puta čitati:
„Sve sam dakle u ovaj niz kratkih poruka sažeo, sve sabio
u ove dvorede o istini koja uznemirava, o laži koja uništava, o
ljubavi koja održava, o nadi koja obećava, o svemu što mi se
dešava i što mi je predmet mišljenja, sve sročio o onome što me
dotiče, brine i raduje, još jednom progovorio o svemu što mi je
život činilo, sve svoje, evo ovako, u ovu malu knjigu sklopio, u
njoj svoje zavještao, u ovim kratkim zapisima, u dvoredima
svoje okupio, svoje rekao i u svijet s dobrim namjerama odaslao.“
Potom slijede DVOREDI.
To je vrijeme početka, „Nastajanje“, kada ništa nije bilo što bi se još moglo imenovati, zatim redom „Prije Prvog“, potom pod a i b, i tako redom. To su sada prave gnome, ili epigrami, možeš, čitaoče slobodno da izabereš njihov naziv, zato sam ti u uvodu o tome i govorio. Jer da bi nešto postojalo, ono mora nešto biti, iz nečega nastajati. To je ono, koje je kao filozof Predrag Finci nazvao „Prvo, bitno“. Njegova temeljna knjiga. Sada kaže:
Iz bitka logosa (kozmosa)
Bivanje bića biva“
To je suština koja je najbolji mogući temelj. I tako redom. Na primjer, pod 2c:
„Dvored o pisanju“
„S prvim slovom, u prvom redu začeto
Ni u zadnjem neće biti okončano.“
Slijedeći takav tok nastajanja svojih gnoma, Finci govori na sasvim drugačiji način od, recimo, Getea, ali se mogu navoditi i mnogi pisci epigramisti, koji se bave svakodnevicom, politikom, erotikom i tome sličnim temama. Toga u Finciijevima gnomama jedva i ima. Nemoguće je iscitirati ono bitno, jer je ovdje sve bitno. Ako bismo nešto izostavili onda bi to bila rupa koja svojim zijevom ništi kontinuitet.
Da citiram samo još jednu gnomu, nama preblisku:
„Rat, opet“
„Kada stari demoni uskrsnu
Novi naraštaji izginu“
Svaki dvostih je dio našeg svijeta, tu su ljubavnici, pjesnici, patnici, vjernici, itd.
Naizgled malo stihova i riječi, ali veliki posao, čitalac mora da se divi stvaraocu. To su one kapi iscijeđene iz suve drenovine potpunog života od koga se polako opraštamo, mada ne žurimo, kako izrijekom veli Finci. Ima se još šta i proživjeti, ali i napisati.
Da završim ovo nizanje gnoma, upravo njihovim dvostihom:
„3.c Gnome
Svaka u sebi svoje iskustvo sabire.
Svoje pokazuje i u sebi čuva.“
Potom dolaze dva izuzetna prozna teksta,„Eho“ i „U suton“ o onome što pisci ne pišu često, ali su bitni jer govore o poslu koji počinje sa rođenjem a nestaje s odlaskom s ovog svijeta. Finci kaže:
„Sve što još bilježim davno sam započeo, a onda napisano ostatak života popravljao, dotjerivao, napisanom dodavao, brisao, uvijek bolje bilo ono što sam zamislio od onoga što sam napisao, opet započinjao, i pisao, pisao, pisao, pisao.“
Ovo će se ponoviti na kraju, pošto pročitamo i pjesme koje nisu bile napisane za objavljivanje, piscu nisu izgledale dovršene, da bi i posljednji tekst opet govorio o toj potrebi popravljanja, koja je progonila i Andrića i Kiša. ato ovdje završavam ovaj prikaz, koji je mogao biti i kraći, ali i duži, jer dok god ne napišem šta mislim o pročitanom, ja to ne znam. Neka na kraju bude pjesma, a ne piščev završetak, jer završetka ovdje i nema. Ili da kažemo da je njegov završetak jednako početak. Knjiga je otvorena da ih i ti, čitaoče, dopunjavaš svojim iskustvom. Pravi čitalac povremeno će otvarati ovu knjigu i čitati nešto bitno, kao što je prvo bilo i ostalo bitno. Ovdje je sve, životno i pjesnički, prvo i sve bitno.
„Muke, i dalje
Mnoge gubitke otrpio
Mnogoj smrti svjedočio
S mrtvima svaki dan bio
Sve to vidio znao shvatio
Ali ne znam kako bih ti to objasnio
Kako god bih opisao najvažnije bih ispustio“
Ranko Risojević
Objavljeno na Ajfelovom mostu, a zatim na Prometeju uz suglasnost autora
