Vlast Republike Srpske koju posljednjih deset godina suvereno obnaša u suštini jedino Milorad Dodik postavila je pred Međunarodnu zajednicu i OHR pitanje smisla njegovog postojanja u Bosni i Hercegovini. Ukoliko do referenduma u Republici Srpskoj dođe nečija politička smrt morat će biti obznanjena, ili Dodikova ili OHR-ova. Izgovori da se na Upravnom odboru vijeća za implementaciju mira (PIC) ne može donijeti saglasnost uvjeravaju nas pak u činjenicu da se preko leđa BIH vodi svojevrsni međunarodni “rat“, jer da se sve ovo dešava u vremenu od prije nekih desetak godina Dodik bi već bio prošlost, isto onako kako je međunarodna zajednica 1998. godine odlučila da bude budućnost Bosne i Hercegovine. A ko zna, možda im i danas takav treba.
U međuvremenu se pojavila informacija da bi čak američki potpredsjednik Joshep Biden, u utorak, mogao pokušati preko srbijanskog premijera Aleksandra Vučića da utiče na Dodika u cilju saniranja postojećeg političkog sukoba u Bosni i Hercegovini. Iako uvijek treba cijeniti napore Sjedinjenih Američkih Država kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, naročito kada se ima u vidu da su Sjedinjene Američke države Dejtonskim mirovnim sporazumom dale ogroman doprinos potvrdi državnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine, valjalo bi konačno već jednom postaviti pitanje koliko zapravo Aleksandar Vučić lično i kao premijer Srbije ima prava da on odlučuje oko toga da li će se u Bosni i Hercegovini poštovati odluke najviše pravne instance u državi, da li će se raspisivati nelegalni referendumi, da li će se potpisivati ugovori od najveće važnosti za BiH na njenom evropskom putu i tome slično.
Sudbina Bosne i Hercegovine, mir, stabilnost i prosperitet ne mogu zavisiti od jedne ličnosti, posebno ne od ličnosti Aleksandra Vučića nekada ponosnog četnika a danas samozatajnog mirovanjaka koji svoju političku retoriku gradi na tobožnjem pomirenju dok istovremeno dopušta, i to nimalo slučajno, da njegovi ministri, poput Vulina, veličaju agresorsku i zločinačku politiku Slobodana Miloševića. Vučić, razumije se, nikada eksplicitno neće braniti takvu politiku jer ona naprosto trenutno nije njegov politički diskurs ali zato će puštati svoje potčinjene da uokolo bljuju vatru, što zapravo najbolje govori o stvarnim namjerama srbijanskog premijera za koje samo oni koji još uvijek gaje iluzije o nekakvoj katarzi koju je Vučić proživio, mogu vjerovati u to da njegove zadnje namjere u vezi BiH ne idu u pravcu njene destabilizacije pa ako hoćete i disolucije.
Kao što je nekada Slobodan Milošević koji se zapadnoj javnosti predstavljao kao mirotvorac i demokrata (u trenutku kada je projekat Srpske akademije nauka i umjetnosti bio u fazi izvođenja a Milošević njegov izvođač radova) koristio Šešelja i mlađahnog Vučića koji su mu se rado stavljali na raspolaganje kada je god trebalo po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj paliti i ubijati, tako danas i Aleksandar Vučić u svojoj pomiriteljskoj politici, koju odlikuje tihi ton skrušenog vjernika i blaženo lice posebne vrste degenerika, pušta sa lanca razne Vuline i Đuriće da uokolo laju ono što bi sada za gazdu bilo ispod časti, a Vučić nema ni toliko časti da prizna da mu je ispod časti biti četnikom.
Nekada nije bilo tako, nekada je Aleksandar Vučić imao čast i ponos četnički sa kojim se dičio a najbolje ga je definisao 6.avgusta 1994.godine u razgovoru za list Duga, obznanjujući svoje četničke pohode kroz Bosnu i Hercegovinu. Podsjetimo, kako je tada aktualni premijer Srbije govorio, tačnije četnikovao :
“Kada je počeo rat u Bosni, ja sam otišao u srpsko Sarajevo i prijavio se kao dobrovoljac. Nisam bio član stranke jednostavno sam otišao. Znao sam neke prijatelje i zato sam otišao da branim srpstvo. Bio sam neko vrijeme na Jevrejskom groblju a onda razgovarao sa Guzinom i Dutinom, i prešao sam na TV Pale, da pripremam izvještaje za Unprofor. Obišao sam celu istočnu Bosnu sa kamermanom Prve linije”, kazao je između ostalog Vučić“.
Dakle Vučić je bio, i to sa ponosom ističe, tamo gdje se najviše klalo, gdje su živi ljudi u kućama spaljivani na živim lomačama, zbog navodne odbrane srpstva. Bio je Vučić i na mjestu odakle su snajperskim hicima revnosno ubijani građani Sarajeva, ali i na mjestu odakle je sijana najveća ratnohuškačka propaganda pod mentorstvom Riste Đoge, od koga je Vučič izgeda naučio mnogo jer teško da je svako par godina kasnije mogao postati Miloševićev ministar informisanja. Trebalo je biti rođeni lažov. Vučić je to bio, kao što je i danas.
Čitao je prije par dana sa religioznom posvećenošću Aleksandar Vučić svoj kao noć dugi ekspoze pri predstavljanju nove Vlade u srbijanskom parlamentu i najednom je kod Vučića proradio četnički resantiman pa se okomio na Dejtonski mirovni sporazum kazavši kako su njime izgubili ; Grahovo, Petrovac, Kupers, Ilidžu, Rajlovac Vozuću.
Vučiću bi trebalo ukazati na to, da bi se nešto izgubilo to isto bi se prvo trebalo imati u posjedu. Nikada Grahovo, Petrovac, Kupers, Ilidža, Rajlovac i Vozuća nisu mogli biti predmetom ekspozea srbijanske Vlade, jer nikada nisu bili u Srbiji, ma kako Aleksandar Vučić zamišljao Srbiju. On je uz to i napao sve one koji se danas kunu u Dejtonski mirovni sporazum kao sveto slovo.
Malo je ostalo primjećeno to da je Vučić tog 8.avgusta 2016 godine u srbijanskom parlamentu, države Srbije koja je navodni garant Dejtonskog sporazuma lišio srpsku politiku svetoslovlja Dejtona. Šta je time Vučić htio poručiti? Dejtonski sporazum nije više nešto čega se treba pod svaku cijenu držati! To je Vučićeva poruka i vjetar u leđa Miloradu Dodiku, koji je baš jedan od onih što se do jučer kleo u Dejton a danas svojim političkim odlukama na najgrublji način potkopava njegovu suštinu. Kada se to ima u vidu onda postaje sasvim jasno zbog čega se od Vučića ne smije nadati da “smiruje” Dodika, što je s druge strane i dobro, jer Milorad Dodik polako ali sigurno grabi u političku provaliju iz kojeg neće biti povratka ni njemu a možda ni RS-u.
Na koncu, ne smijemo zaboraviti da je Aleksandar Vučić 14. jula ove godina nakon sastanka sa Miloradom Dodikom u Beogradu izjavio: “Obradovalo me jedinstvo srpskih stranaka o referendumu o Danu Republike“.
U svemu, dakako, nisu nevini ni bošnjački političari koji su, u nedostatku mudrosti, nepromišljenom politikom samo dolijevali ulje na vatru. Za vođenje države osim mnogo mudrosti, također bi trebalo imati i neku vrstu međunarodnog uticaja. Pitanje je imaju li bošnjački politički prvaci ikoga do turskog predsjednika Erdogana kao jakog političkog saveznika, i imaju li i njega kao takvog uopće. Jer ako imaju, zašto bi uopće Joe Biden smirivanje Dodika tražio od Vučića, zašto to direktno ne bi uradio Vladimir Putin kao saveznik “našeg“ najvećeg saveznika?
(Vijesti.ba)
