Aleksandar Knežević: Ljudska prava i ljudska kriva u Bosni i Hercegovini

Malo je intelektualaca u Bosni i Hercegovini čiji odgovor nije vezan za to s kojeg drveta je sišao njegov praistorijski predak. Onih koji će na pitanje koliko je dva i dva odgovoriti bez bilo kakvog etno-vjerskog opredjeljenja, pritiska ili vlastitih spekulativnih želja. Nažalost, intelektualaca je sve manje i u Evropi. Obavljaju svoje zadatke za novac koji primaju, ne interesujući se čemu to služi

Piše: Prof. dr. Aleksandar Knežević
Novovrijeme.ba

Pitali matematičara koliko je dva i dva. Dva i dva su isto što i minus dva na kvadrat i plus dva na kvadrat. Pitali inžinjera koliko je dva i dva. Približno četiri, odgovori.
Pitali ekonomistu koliko je dva i dva. Više od četiri, zavisno od visine eskontne stope, odgovori ovaj.
Pitali pravnika koliko je dva i dva. Dva i dva su tačno četiri, reče pravnik, ako nije drugačije politički definisano.

Ovo se, naravno, odnosilo na bivšu socijalističku državu. Danas bi pravnik rekao: ako nije drugačije etno-politički definisano. Jer bi kod nas svaka etnička zajednica drugačije da definiše taj zbir.
Danas uopšte nije važno da li ste pravnik. Unaprijed znate, ako iz imena i prezimena prepoznate etničku pripadnost, za šta će se ko zauzeti, bilo u tužbi i apelaciji, bilo u davanju prigovora.

Zašto je to tako? Iz dva razloga. Prvi, na području BiH, naravno i šire, na djelu su primitivne težnje za teritorijom, a drugo, što takvo političko zalaganje predstavlja dimnu zavjesu iza koje stoje nekompetentnost, neznanje, korupcija, nepotizam i kriminal. Narod staje iza tužioca i apelanta, ili iza prigovorača i time daje podršku njegovoj nekompetentnosti, neznanju, korupciji, nepotizmu i kriminalu.

Malo je intelektualaca u Bosni i Hercegovini čiji odgovor nije vezan za to s kojeg drveta je sišao njegov praistorijski predak. Onih koji će na pitanje koliko je dva i dva odgovoriti bez bilo kakvog etno-vjerskog opredjeljenja, pritiska ili vlastitih spekulativnih želja. Nažalost, intelektualaca je sve manje i u Evropi. Obavljaju svoje zadatke za novac koji primaju, ne interesujući se čemu to služi.
Država mora da se zasniva na vladavini prava koje se odnosi svakog građana, a ne na etničku zajednicu. Današnje stanje, dugoročno gledano ne odgovara ni pripadnicima bilo koje etničke zajednice na bilo kojem području, ako bismo dalekovidno gledali.

Kad čekate u redu za ljekarski pregled, negodujete što neko uvodi u ordinaciju nekoga preko reda. A kad naiđe vaš poznanik i vas uvede preko reda, onda ste sretni. A bit ćemo država tek onda kad kažete: Hvala, ja još nisam na redu.

Mi sve vidimo, sve gledamo, rezonujemo gledajući iznutra. Kad bismo pokušali da gledamo BiH i stanje u njoj iz nekog vanjskog ugla, shvatili bismo da danas teritorije znače samo odgovornost vlasti za školstvo, zdravstvo i sve oblike sigurnosti. I ništa drugo. Briga države su samo ona područja upravljanja koja zadaju brigu i traže novac.
Danas velike svjetske sile ne žele da ovladaju tuđim teritorijama, nego samo resursima s tuđih teritorija. Ne žele brigu oko zdravstva i školstva, žele samo korist od tuđih resursa – prirodnih, izgrađenih i ljudskih.
Područje privređivanja, sticanja prihoda za kvalitetni život sve je manje vezano za državne granice, a sve više za lično znanje i kompetentnost. U trenutku kad etnička oligarhija ovlada teritorijom i njenim ljudima shvatit će da nije postigla nikakve ciljeve. Građani će fizički i politički biti na datoj teritoriji, a praktično će pripadati široj ekonomskoj zajednici (kakva god da je ona) gdje će, zahvaljujući djelovanju svojih etničkih vođa, biti ljudi drugog reda. Osim onog malog broja ljudi koji i danas misle svojom glavom, onih koji uče, osvajaju znanja, razvijaju sposobnosti i takmiče se na tržištu znanja i sposobnosti. Istina, u otežanim okolnostima, čiji su razlozi etničke oligarhije.

Državne granice se u Evropi više neće mijenjati. Posljednji pokušaj krajem prošlog vijeka je urodio neuspjehom. Postat će nevažna i unutrašnja organizacija u BiH. Neće biti važno kako je BiH podijeljena ili iz čega je sastavljena.
Kako će izgledati BiH kad lokalne vođe izgube kontrolu nad velikim javnim preduzećima i kad ona pređu u vlasništvo stranih kompanija ili javnih preduzeća iz stranih država? Moramo reći, kad nažalost pređu.
Zašto bismo izgubili vlasništvo nad profitabilnim preduzećima i onima koja mogu biti

profitabilna? Zato što su danas ta preduzeća, pod pritiskom političkih stranaka, neefikasna, izvor nekompetentnosti, neznanja, korupcije, nepotizma i kriminala.

Čim se pojavi neka ideja o razvoju, posebno o stranim ulaganjima, odmah se pojavi i ideja kako nešto strpati u svoj džep. Ponekad se odmah otvara račun u banci u Londonu, Kipru ili drugdje gdje će leći novac za mito. Istina, to ne uspije svakom pretendentu na tuđi novac, ali od onih koji uspiju niko do sada zbog toga nije odgovarao, barem ne u našoj državi.

Razvoj velikih javnih preduzeća danas u Bosni i Hercegovini ne zavisi od kvaliteta zaposlenih, njihovog znanja i inventivnosti, zalaganja na radu, mada se zapošljavaju i kvalitetni ljudi. Zavisi od stavova političkih partija na vlasti koje osvajaju ta preduzeća, njihove dijelove ili pojedine funkcije i projekte.
Da čitalac ne bi mislio da je problem samo u političarima, moramo reći da u BiH postoji veći i gori problem od političara. To je akademska zajednica. Prosječni intelektualac će za honorar od 500 KM pustiti da propadne cijela fabrika.

Opet jedno pitanje. Ako su izbori svako četiri godine kad se bira nova entitetska vlada, i ako se jedna termoelektrana projektuje, ugovara i gradi šest godina, koliko će se termoelektrana izgraditi za 12 godina. Neupućeni će reći: dvije termoelektrane – Tuzla 7 i Kakanj 8. Upućeni će reći nijedna, jer će svako četiri godine nova vlast uništiti sve ono što je prethodna napravila i početi ispočetka. A možda će i imati razloga da počne ispočetka jer je stara vlast ili stara uprava demonstrirala nekompetentnost, neznanje, korupciju, nepotizam i kriminal, a ne razvoj projekta.

U mandatu prethodnih vlada u Federaciji BiH, u vezi s novim termoelektranama pojavljivali su se različiti strateški partneri; naprimjer Apet, Alpiq, CGGC-GEDI, Konzorcij Mitsubishi Hitachi Power Systems, China Gezhouba Group, Siemenes, RWE Power AG i drugi. Koliko je ugovora napravljeno, pa se od njih odustalo. Koliko li je samo tu vremena i novca izgubljeno. Našeg i tuđeg. Koliko li smo tu izgradili nepovjerenja!?
Federalna vlada bila se gotovo raspala kad je donesena uredba o sistemu uvođenja etnicizma u velika javna preduzeća. Ipak je vlada zakrpana uvođenjem novih oligarhija koje će također htjeti da imaju svog udjela u nekompetentnosti, neznanju, korupciji, nepotizmu i kriminalu.

Za to vrijeme gradnja termoelektrane Stanari, ne zato što je u drugom entitetu nego zato što je u toj termoelektrani drugi oblik odgovornosti za kompetentnost, znanje, odnos prema radnim zadacima, privodi se kraju. Zato što tamo nema kvazipolitičkih uticaja. Ali ne zato što je to privatna organizacija, nego zato što nema uslova za djelovanje vladajuće oligarhije u jednoj privatnoj organizaciji.
Ovi i oni koji dijele javna preduzeća ili njihove dijelove među političkim partijama svjesni su da ćemo ih upravo zbog toga morati prodati, ali ipak im je stalo da još malo oprihoduju svoju nekompetentnost, neznanje, korupciju, nepotizam i kriminal. Sve dok mogu. Baš ih briga šta će se desiti kasnije.

Kad bi javna preduzeća bila stručno vođena, ne bi bilo uslova da ih svjetske hijene razgrabe u bescijenje i počnu s eksploatacijom naših prirodnih i ljudskih resursa. Ne znam šta je tačno napisano u Programu reformi (koji polupismeni zovu Reformska agenda), ali u svakom slučaju u tom programu postoji podloga za gubitak vlasništva nad našim resursima, a sami smo kreirali uslove za to. Šteta. Moglo je i drugačije.
Ali šta možemo kad ne shvatamo i ne želimo naša ljudska građanska prava, nego nasjedamo na naturena etnička ljudska kriva.