Novovrijeme.ba
Bosna i Hercegovina gradi specifični demokratski sistem u kojem bi svaki narod trebao imati svoj politički stav. Politička uvjerenja u BiH zasnivaju se na nacionalnosti. Za razliku od zapadne demokratije, gdje se politička uvjerenja razlikuju na relaciji bogati – siromašni, u BiH se ona zasnivaju na polaritetu Bošnjaci, Hrvati, Srbi. A pitanje jeste li Bošnjak, Hrvat ili Srbin rješava se pitanjem koje si vjere. Tako su u BiH rođena djeca Nijemaca Hrvati, djeca Ukrajinaca Srbi i djeca Jordanaca Bošnjaci.
I ne samo to. Svaki narod, osim predstavnika u Predsjedništvu BiH, po svoj prilici, treba imati svog predsjednika u Hrvatskoj, Srbiji i Turskoj. A ako se pogleda Ustav BiH može se vidjeti da ne postoji kategorija “predstavnik naroda”. Samo piše da članovi predsjedništva trebaju biti iz redova tri konstitutivna naroda.
U svom strateškom opredjeljenju Bosna i Hercegovina se opredijelila da slijedi misli kineskog revolucionarnog vođe Mao Ze Tunga, prema kojem je glavna misao da država mora hodati na dvije noge. Mao je tumačio da je jedna noga industrija, a druga poljoprivreda. I Bosna i Hercegovina ide na dvije noge. Jedna je pridruživanje Evropskoj uniji, a druga je stjecanje ličnih koristi putem političkih stranaka. Na tom putu BiH sve više raskrečuje svoje noge, jer su ta dva puta divergentna, sve dok država ne iščaši kukove.
Naravno, političari su dovoljno mudri. Neće dozvoliti iščašenje kukova, tako da ne misle ozbiljno da uđemo u Evropsku uniju. To je jasno vidljivo. Naši političari i njihovi stručni radnici su tako spremni za EU da ne znaju ni terminologiju Evropskih integracija. Oni čak ne znaju da postoje pojmovnici terminologije pristupanja Evropskoj uniji. Engleski jezik Evropske unije je jezik s mnogim specifičnim značenjima te postoji terminološki EU engleski jezik. Saglasno tome, i pojedini termini u jezicima država koje su u EU ili joj se približavaju imaju svoju specifičnu terminologiju. I Bosna i Hercegovina je izgradila svoj terminološki jezik približavanja EU. Može se pogledati na internetu: http://www.dei.gov.ba/dei/media_servis/publikacije/default.aspx?id=591&langTag=bs-BA.
Ako građanin malo pogleda ovaj rječnik i terminologiju, pa posluša terminologiju naših političara vezanu za približavanje Evropskoj uniji, uvidjet će da improviziraju – govore o stvarima koje ne razumiju, jezikom koji ništa ne znači. Nažalost, i većina medija u BiH ne poznaje terminologiju evropskih integracija. Ni većina intelektualaca. Ako bi to pogledali više ne bi koristiti famoznu sintagmu Reformska agenda nego razumljivu i obavezujuću: Program reformi.
Mi smo četiri stupa Evropske unije – sloboda kretanja robe, usluga, ljudi i kapitala – zamijenili jednom slobodom, slobodom improvizacije u vođenju države s dalekovidnošću predviđanja događaja u narednih pet minuta. Nažalost, ne postoji ni među građanima konsenzus o ove četiri slobode. A ni među intelektualcima. Većina slobodu vidi kao slobodan odlazak u inozemstvo (po mogućnosti bez povratka) i slobodu kretanja kapitala prema vlastitom džepu.
Još je jak utjecaj samoupravnog socijalizma, tu paradigmu niko ne uspijeva promijeniti – ni hiljade stranaca koji nam dobronamjerno ili nedobronamjerno pomažu u našem razvoju. Govori se o telekomima, o elektroprivredama, o šumarskim organizacijama, o … Naravno, nije rješenje u njihovoj prodaji stranim entitetima. Rješenje je u promjeni razumijevanja uloge tih organizacija i, saglasno tome, uvođenju odgovarajućeg načina sistema menadžmenta. Ako ne shvatimo ulogu tih preduzeća u društvu i na tržištu, naravno da će doći do nepovoljnijih oblika privatizacije.
U Bosni i Hercegovini se razvoj velikih državnih organizacionih sistema sastoji u imenovanju novih direktora, rukovodilaca i šefova odjeljenja, pogona, radnih jedinica i njihovih zamjenika nakon svakih izbora i nakon svake prekompozicije vlasti od političkih partija. Zar lideri poličkih partija imaju obraza, naočigled svih građana, na taj način dijeliti izborni plijen. Zapošljavaju svoje kadrove u velikim državnim preduzećima. Tu nema nikakve odgovornosti. Ne traži se da ta preduzeća ispunjavaju društvene ciljeve i posluju pozitivno, niti iko polaže račun kad posluju s gubitkom.
Domaća vlast je inspirirana gradnjom željezničke pruge Brčko – Banovići 1946. godine (gradnja pruge dužine 92 km započeta 1. aprila, a prvi voz prošao prugom 7. novembra 1946. godine; na gradnji je radilo više od 62.000 brigadira iz cijele Jugoslavije te 1.000 iz inozemstva – istina, zbog žurbe, neke su dionice bile urađene nekvalitetno te su poslije sanirane u tišini, a među brigadirima je vladala velika epidemija tifusa). Sad je parola iz onog vremena “Brčko – Banovići to je naša meta, izgraditi prugu još ovoga ljeta”, zamijenjena političkim pokličem: “Da se zaposli moja tetka, još do ovoga petka.”
Autor ovog priloga je prije godinu-dvije imao priliku slušati privremenog direktora (u vrijeme trajanja izbornog perioda njegove političke partije) na zasjedanju parlamentarne Skupštine FBiH. Govorilo se o jednoj velikoj investiciji u FBiH. Direktor je poslanicima objasnio značaj investicije, rekao da će biti primijenjene sve mjere zaštite okoline koje se primjenjuju u Evropi, ali da se nije mogao dobiti kredit za gradnju postrojenja ni od jedne svjetske banke – zbog zagađivanja!
U čemu je problem? Problem je u tome što direktor nije znao svoj posao. Njegov posao je bio da vodi svoju organizaciju na liniji održivog razvoja, da vodi računa o društvenom razvoju, o ekonomičnosti svoje organizacije, ali i da dobro poznaje utjecaje organizacije na okolinu. Direktor treba voditi tri politike: društvenu (zato ga je, valjda, stranka postavila na to mjesto), ekonomsku i okolinsku. Kad ne razmije okolinsku politiku, onda nije čudo što je direktor pobrkao zagađivanje okoline i klimatske promjene. To su dvije različite stvari. Zaštita okoline vezana je za lokaciju – koji su uvjeti za obavljanje djelatnosti na određenoj lokaciji, s obzirom na zagađivanje zraka i vode, ugrožavanje biološke raznolikosti i drugo. Klimatske promjene su globalni problem, nevezan za lokaciju. Taj problem se ne rješava visinom dimnjaka, čišćenjem gasova i voda, nego strategijom državnog razvoja i pojedinih sektora: energetike, vodoprivrede, drvne industrije i sl.
Direktor je htio kazati da zbog emisije stakleničkih gasova nije mogao dobiti kredit, a ne zbog zagađivanja. Ali stranački postavljeni direktor o tome ne zna ništa. Ne razumije najmanje dvije politike od te tri, što znači da nije obavljao posao direktora. Vjerovatno je imao za cilj da zaposli tetke stranačkih kolega, reklamira svoju stranku, obično joj pripisujući ono što je postignuto u vrijeme njene vladavine i deceniju-dvije prije toga.
Istina, danas u društvu ima mnogo samoproglašenih eksperata, pa i onih koji brkaju te dvije stvari. A onda ih kopiraju novinari, pa se staklenički gasovi (ili gasovi s efektom staklene bašte) nazovu štetnim gasovima. Naravno, ni za jedan od gasova koji postoji u prirodi ne može se reći da je štetan. Mogu biti štetne količine, koncentracije ili štetne doze. Pogotovo, ugljendioksid ne može biti štetan gas. Da ga nema, u zemljinoj atmosferi bi temperatura bila niža za 33ºC; umjesto +15ºC prosječna temperatura iznosila bi -18ºC.
Znači, nije problem u postojanju ugljendioksida u atmosferi, nego u narušenoj ravnoteži između emitiranja ugljendioksida (truljenje biljaka, energijski i tehnološki procesi) i njegovog uklanjanja iz atmosfere (kišom, te odlazak u okeane i pod zemlju) i deponiranja (šume i vještačko deponiranje pod zemlju).
Prosto je nevjerovatno da intelektualac, sposoban da bude direktor velikog javnog preduzeća koje ima veliki utjecaj na klimatske promjene, to ne razumije. Pa kako je uopće mogao voditi to preduzeće? Ili je osnovni cilj bio da zaposli svoju tetku ili tetku svog partijskog šefa?
Za utjehu, u Bosni i Hecegovini ima nešto gore od političara. A to je polupismena i korumpirana akademska zajednica.
