O fočanskoj Šarenoj džamiji, godine tisuću osamsto devedeset prve
4. maja 2019. otvorena je obnovljena džamija Aladža, najpoznatija fočanska džamija. Aladža je prvotno izgrađena 1549. godine, bila je na listi kulturne baštine SFRJ, kao i na UNESCO-voj listi svjetske kulturne baštine, da bi tokom rata i etničkog čišćenja u BiH bila srušena kao i svih 12 džamija u Foči. Svečanost otvorenja prošla je u ozračju koji barem na jedan dan budi nadu u bolji život: načelnik PU Foča Velimir Kostović je rekao da ova svečanost predstavlja uzvišen čin za Fočake bez obzira na vjersku pripadnost, dok je načelnik općine Foča Radisav Mašić u svom govoru rekao: „Razglednica Foče ponovo je postala onakva kakvu je istorija zapamtila i dokument zabilježio. Na obalu Ćehotine vratio se jedan od najznačajnijih sakralnih, graditeljskih i istorijsko-dokumentarnih spomenika islamske kulture. (…) Želimo da se svaki stanovnik naše opštine osjeća kao u svom zavičaju.“ Tako neka bude, amen.
Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, u broju za april-juni daleke 1891. od stranice 103 do 115 donosi članak o Aladža-džamiji u Foči koji su„priopćili“ Zarzycky, Arndt i Stratimirović. Prenosimo prvi dio tog zanimljivog teksta – tako „priopćeni“ tekstovi danas su rijetkost.
Najljepšim muhamedovskim bogomoljama po svoj Bosni i Hercegovini zacijelo pripada i Aladža-džamija u Foči, koja, podignuta uz desnu obalu Čehotine, jedno 2000 koračaja od njezina utoka u Drinu, čini ondje ubavu sliku.
Krasnom arhitekturom, lijepim živopisom i umjetničkom ornamentikom postaje ta džamija spomenikom prvoga reda.
Ime „Aladža“ dobi džamija po bogatome živopisnom uresu svome, počem „aladža” turski znači „šareno” i „obojano”.
Iznad ulaznih vrata džamije stoji arapski natpis, koji u četiri duhovita stiha iznosi posvetu, ime osnovača džamije i vrijeme kad je sagragjena
(arapski).
U slobodnom prijevodu ovaj natpis znači: „Ovu lijepu bogomolju, mjesto za molitvu, sagradio je milosrdni Hasan sin Jusufov, a neznan glas postavio joj je ovo vrijeme: „0, svedržitelju svijeta, neka ti je ovo pogodno!”
Ako iz pošljednje rečenice (u arapskom jeziku) pojedina slova, odnosno slogove, izvadimo, dobićemo ove brojeve:
j =10
a =1
ka=100
j=10
ju=6
mu=40
te=400
ka=100
b=2
el=30
bi=2
ka=100
b=2
u=6
li=30
ha=8
se=60
ni=50
Zbir daje godinu 957., u kojoj Aladža-džamija u Foči bješe sagragjena, dakle prije 342. godine (god. 1549. p. Hr.).
O osnovaču Hasan-Naziru narod tek toliko zna, da je bio „čelebija” u službi sultana, a da je podrijetlom iz mjesta Vakufa kod Čelebića (opšina Tetima).
Kažu, da je cijelo svoje veliko imanje ovoj džamiji ostavio (s toga i ime Vakuf dotičnome selu); danas pripadaju džamiji samo još dva čiftluka u tom mjestu. Ostalo imanje, kažu, da su srodnici Hasan-Nazira i druga njemu bliska lica prije 200 godina sebi prisvojila. Blizu sela Vakufa, takogjer u općini tetimskoj, leži varošica Čelebić, koje ime po svoj prilici potiče od Hasan-Nazira „Čelebije” koji je u tome kraju nastanjen bio.
Listine darovnice nema; vele, da ju je rodbina osnovačeva skoro poslije njegove smrti uništila, da bi posjed, darovani džamiji, lakše prisvojila.
Desno od džamije ima vrlo lijepim stilom sagragjeno turbe, u kome je sahranjen sin osnovačev, Ibrahim-beg, koji je još za života očeva preminuo. Po predanju narodnom sagradio je u isto ono vrijeme Hasan-Nazir, osnovač džamije, turbe za sebe; ali kad mu umrije sin, ukopa njega ondje.
(arapski) Natpis znači: „Ovdje počiva pokojni Ibrahim-beg, sin Hasan Nazira čelebije, umro godine (fali komad kamena)… i devet stotina”.
Komad, na kome prvi dio godine bijaše, otpao je prije više godina, dok je drugi dio natpisa dosta dobro učuvan.
Na južnoj strani džamije ima dosta dobro sačuvan grob od bijela mramora, u kome leži osnovač Aladža-džamije.
Nadgrobni natpis jeste
(arapski).
U slobodnom prijevodu znači: „Angjeoskom pomoću ispraznio je gorku čašu, od koje svak na ovom svijetu okusiti mora, i preselio se iz ovog brižnog doma u onaj blaženstva i zadovoljstva, Bogom pomilovani pokojni Nazir Hasan, sin Sinana, koncem mjeseca Zilhidže 960.“
Po tome se je dakle osnovač tri godine poslije dogotovljenja džamije (957.) prestavio.
Natpis nad ulazom u džamiju i ovaj baš izneseni nad drugim grobom, kao da su u opreci, počem je u prvom govor o Hasanu, sinu Jusufa, a u zadnjem o Nazir-Hasanu, sinu Sinana; ali pošto narod za dotični grob jednodušno kaže, da je grob osnovača džamije, to je vjerovatno, da je otac osnovačev, kao što je i dan-danas još običaj, imao oba imena, Jusuf i Sinan.
O osnovaču narod ovako misli: Visoki naslov „čelebija”, koji upotrebljavahu s početka sami sultani, kano i cijela umjetnička i skupa gragjevina, pokazuju, da je osnovač njezin, Hasan-Nazir čelebija, bio velika i imućna osoba, s toga ne će biti neopravdano nagagjanje ovdašnjega kadije, Ibrahim-eff. Mulavdića, da je Hasan Nazir sin onoga Sinana, koji je poslije turskoga zauzeća Bosne dva puta, i to po redu peti i jedanaesti vezir bio. Izmegju toga vezira Sinana i Hasan-Nazira ima razmak od 34 godine. Mogućno je dakle, da je Hasan-Nazir bio sin rečenoga Sinana, i da je istovjetan s onim vezirom, koji se broji po redu kao sedamnaesti vezir.
Ko i od kuda bijaše neimar i slikari džamije, ne zna niko da rekne, i nigdje nema natpisa, koji bi o tome pomen činio.
Pjesme, koja bi se odnosila na gragjenje džamije nema; a narodno pričanje tek zna, da je Hasan-Nazir neimare iz Azije doveo.
Glavni je ures džamiji mimber (propovjedaonica), koji je vrlo lijepim stilom od bijela kamena sagragjen.
U srednjem polju (orti) na glavnoj strani mimbera nalazi se polu-lopta od uglačana šarena kamena (mrko-zelenkaste i bijele pjege, po svoj prilici vrsta serpentina), za koju narod veli, da je tako dragocjena, da bi se za novac, što vrijedi, druga Aladža-džamija sagraditi mogla. Ta lopta, vele, da je sjala kano alem-kamen, ali se nje jednom dotaknuo njeki nevjernik, te u isti mah izgubi ona sjaj.
Megju muhamedovcima još se sačuvala ova priča o osnovaču džamije:
Hasan-Nazir bio je sin siromašnih roditelja iz Vakufa, te pošto se jednom sa roditeljima posvadio, otišao je u svijet i pridvorio se kod cara sultana. U Carigradu je svršio nauke s najboljim uspjehom i postao kod cara „nazir”, t.j. najpovjerljivija i najpouzdanija osoba. U cara služio je više godina, pratio ga svuda i išao s njim po vojnama, a kada je prošlo dosta godina i Hasan-Nazir stekao mnogo novaca, zamoli cara-sultana da mu dopasti vratiti se kući, da vidi majku i roditelja, i da mu car dade ferman, da može za uspomenu napraviti u Foči džamiju. Car mu to odobri, te Hasan-Nazir pogje na put, i ponese sa sobom tri puna čemera blaga. Iduči putem uhite ga 40 haramija (razbojnika), metnu mu na ruke lanac, otmu mu sva tri čemera blaga, pa ga dovedu noču u han, gdje svi zanočiše. Pošto se haramije napiše i zaspaše, Hasan-Nazir prouči jednu molitvu, a u taj mah otvore se lanci na rukama, on se oslobodi, pokupi sva tri čemera svog blaga, uzjaše konja i dogje sretno u Foču. Kad je stigao na polje u današnjoj Aladža-mahali kraj Čehotine, nagje svoju staru majku gdje suši žito na suncu. On je upita, čija je ona, a ona mu počne pričati, da je imala sinka-jedinca Hasana, da se jednom s njim malo svadila, pa da joj je taj sinak pobjegao u vilajet, i da nikad više čula nije za njega. Hasan-Nazir upita majku, bili ona mogla sada još poznati svog sina, a ona mu reče, da je njezin sinak imao na ruci jedan madež, te da bi ga po tom biljegu lako mogla poznati. Hasan Nazir zavrati rukav, pokaže joj madež na ruci i upita, može li sada poznati svog sina? a ona — pošto je vidjela madež — zagrli ga obadvjema rukama, te od velike radosti dušu ispusti.
Na tom istom mjestu počeo je Hasan-Nazir graditi Aladža džamiju.
Dobavio je neimare iz Azije, te se s njima jednog dana uputi u selo Vikoč, da traži majdan za kamenje. Kad su došli u Vragolove (općina Vikoč), zanoćili su kod Vranjače pod stijenom Sokolovicom, a sred noći na po sata od tog mjesta, gdje su zanoćili, odlomi se stijena i svi se iz sna probudiše i jako uplašiše. Neimarbaša ih umiri, te im reče: „Ne bojte se, napraviće se džamija, evo odvali se negdje blizu stijena, te sam Bog nam majdan otvorio i pokazao gdje imademo tražiti kamena”.
Posto svanulo, otigjoše pod onu stijenu pred ulazkom u Aladža-džamiju pa tude nadjoše odvaljenog kamenja velikog kao kuća. Tude počeše neimari tesati one velike stubove od kojih četiri komada svaki od 3 m. visine 1 m. i 27 cm. u obimu – stoje pred ulazkom u Aladža džamiju.
Pošto su stupove uredili, prevezu njih i ostalo kamenje u Foču preko planine Baća kuda je vodila u staro dobaširoka cesta, kojoj se mjestimice i dan-danas još trag vidi. Od kamenitih stupova, ostao je jedan pod Sokolovicom, te se tamo i danas još vidjeti može.
(Glasnik Zemaljskog muzeja, april-juni 1891, str. 108)
Pošto je je gradnja džamije toliko napredovala, da su glavni zidovi dogotovljeni, zaviče hair-sahibija (Hasan-Nazir), neimar-baši, da se požuri, te da se već počne kube (ćemer) praviti.
Neimar-baša (glavni-majstor) na to izmjeri duvarove; dade jednu mjeru hair-sahibiji Hasan-Naziru, a drugu uzme sebi, te uteče ispred očiju Hasan-Nazira, i krio se od njega cijelu godinu dana.
Hair-sahibija Hasan-Nazir bijaše ljut na neimar-bašu, koji se od njega tako dugo vrijeme krio, i bez kojega započetu džamiju nije mogao dogotoviti, a kada se neimar-baša poslije godine dana opet vratio, htjede ga Hasan-Nazir ubiti. Neimar-baša zamoli hair-sahibiju (Hasana-Nazira) da malo stane i da mu dade onu mjeru koju mu je uručio prije godinu dana, a izvadi mjeru, koju je kod sebe ostavio, te izmjeri njima opet duvarove džamije.
Kad je izmerio pokazalo se da su duvarovi za cijeli aršin manji, jer se kamenje kroz godinu dana sleglo. Onda reče neimar-baša Hasanu-Naziru: „Da sam onda po tvojoj zapovjedi kube na taze duvarove metnuo džamija bi se srušila za malo godina; — sada kad metnem kube, smijem stati, da će tamam do kijameta stajati džamija, te da joj ništa ne će faliti”.
Hair-sahibija vidje, da neimar-baša ima pravo, oprosti mu, što se od njega cijelu godinu sakrivao, učini mu zahvalu, lijepo ga obdari, pa se gradnja džamije opet nastavi.
Pošto se svrši kube i munara dogotovi, natakne neimar-baša na krov munare alem, a sebi napravi od dasaka krila, te preleti sa munare preko Čehotine-vode na jednu megju prema munari, a ni da se i najmanje ozlijedi.
Pošto se džamija dovršila, te se počela ispred nje sofa pred vratima praviti, našli su neimari u jedno jutro pred vratima džamije s desne strane jedan golemi mrki kamen, kojega su angjeli na rukama na to mjesto donijeli.
Taj kamen i sada još stoji na istom mjestu, a i dan-danas, ako koja žena želi što god od Boga izmoliti, dogje i klanja na onom kamenu.
Na glavnoj stijeni mimbera nalazi se jedna polukruglja od zelenog kamena, o kojoj se priča, da je Hasan-Nazir, pošto džamija dogotovljena bijaše, rekao: „Ovim kamenom može se ista ovaka džamija napraviti, ako bi se ova kada srušila ili oštetila“.
Svijet misli, da na ovom mjestu mora biti veliko blago zakopano ili zazidano, jer sama polukruglja ne vrijedi toliko, da bi se njome mogla nova džamija sazidati.
Na duvarovima iznutra džamije vidi se pet golemih bijelih krugova, kojim je polumjer (radius) 44 cm. Pričaju, da je u ono doba, kada se Alađža-džamija gradila, jedan somun (hljebac) od iste veličine kao što su ti krugovi, koštao paru (1/5 novčića), te da su neimari ostavili te biljege, da potomcima ostave spomen na jeftinoću, koja u Foči vladaše u vrijeme, kad se gradila Aladža-džamija.
