O zaključcima Islamsko-kršćanskog kongresa održanog u Kairu 28.2. i 1.3.2017.
Bliski istok se mijenja. Koje je mjesto kršćana u bliskoistočnim, većinski muslimanskim zemljama, u tim promjenama? Kakvi će biti rezultati tih promjena s obzirom na kršćansko stanovništvo, hoće li biti još ugroženije? Mnogi se pitaju hoće li kršćani uopće opstati u zemljama gdje je kršćanstvo nastalo i razvilo se u svjetsku religiju? Kraćani su neizostavni dio bliskoistočnih društava, u čijem su formiranju i povijesti maksimalno sudjelovali. Presudno su doprinijeli u revitalizaciji arapskog jezika i kulture, gledamo li posljednje odsjaje ove bogate tradicije, bez koje Istok više nikada neće biti isti.
Kršćani u bliskoistočnim zemljama se već dugo nalaze između dvije, možda ne u istoj mjeri, pogubne opcije: između autokratskih režima i islamskog radikalizma. Mnogi autokratski režimi u arapskom svijetu koriste islamističku prijetnju kao izliku za očuvanje svojih režima i da bi se prikazali u boljem svjetlu u zapadnom svijetu. Bilo je to rješenje koje je bilo korisno i arapskim režimima i zapadnim zemljama, dok su u tome imali obostrane interese. Kršćani u ovim zemljama morali su balansirati između ove dvije opcije, obje pogubne po njih, što dokazuje kontinuirano iseljavanje u zadnjih stotinjak godina.
Ima li uistinu znakova nade za jedan drugačiji bliskoistočni svijet, u kome će svi njegovi građani, bez obzira na religijsku ili etničku pripadnost uživati sva ljudska prava, kako ih je definirala Povelja o ljudskim pravima, kao jedna od velikih moralnih dostignuća XX. stoljeća? Povelja proklamira da „svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjerovanja“ i na javno manifestiranje svoje religije, kroz vjersku praksu, poučavanje i kult. Ne možemo ne upitati se hoće li očekivane promjene na Bliskom istoku dostići standard ovih plemenitih načela.
Mladi ljudi koji su proteklih godina protestirali po trgovima diljem arapsko-muslimanskog svijeta, nisu izvikivali poznati slogan „Islam je rješenje za sve“, niti uobičajene slogane protiv imperijalizma, „amerikanizma“ i cionizma. Uzvikivali su svoje težnje za slobodom, demokracijom i jednakopravnošću. Radi se dakle o sloganima koji se izravno odnose na pitanja ljudskih prava. Naša nada je da će ovi zahtjevi naći svoje ispunjenje na bazi prihvaćanja jednakopravnosti svih građana kao pojedinaca, ne kao pripadnika svoje religijske ili etničke skupine.
Budućnost kršćana i drugih religijskih manjina u zemljama islama mora se ostvarivati na bazi priznavanja statusa građana u sekularnoj državi. To je promjena koja se mora dogoditi ne samo na razini organizirane, državne vlasti, nego i u samom muslimanskom poimanju društva, mjesta koje u njemu trebaju imati religijske manjine, i u najširem smislu ljudska prava.
Za Ahmeda el-Tayyeba, velikog imama al-Azhara u Kairu, koji slovi među najuglednijim sunitskim vjerskim autoritetima u arapskom svijetu, islam nije nekompatibilan s religijskim pluralizmom. Jednakost prava i dužnosti muslimana i ne-muslimana ostvaruje se u kontekstu „nacionalne države“, bazirane na ustavnim načelima, tvrdi imam Ahmed el-Tayyeb. Ideja „građanstva“ (muwatana) nije tuđa islamu, naprotiv, ona je u samim njegovim temeljima. Ove tvrdnje el-Tayyeb je izrekao tijekom Islamsko-kršćanskog kongresa, održanog 28. veljače i 1. ožujka 2017. godine u Kairu. Kongres je organiziralo sveučilište al-Azhar, pod nazivom: „Sloboda, građanstvo, različitost i integracija“. Na Kongresu je sudjelovalo preko 600 osoba, muslimana i kršćana iz preko 50 zemalja. Pozvan je približno isti broj kršćanskih i muslimanskih govornika, među njima su bili i poglavari 12 kršćanskih Crkava koje su prisutne u arapskom svijetu, ali i eminentni političari i ugledni intelektualci. Od crkvenih poglavara bili su tu kaldejski patrijarh Mar Luis Rafael Sako, maronitski patrijarh Mar Bešara Butros Rai, melkitski katolički patrijarh Gregorios III. Laham, koptsko-katolički patrijarh Ibrahim Ishak i koptsko-pravoslavni patrijarh Tawadros II. Sudjelovali su i neki poznati kršćanski intelektualci, kao Elias Aude (Grčko-pravoslavna crkva, Beirut), Bulos Matar, maronitski biskup Bejruta, i mnogi drugi.
Već nekoliko godina na muslimanskom sveučilištu al-Azhar promišlja se pitanje uređenja društva i koncepta građanstva, tako u dokumentu „Građanstvo i budućnost Egipta“, iz 2012., imam el-Tayyeb tvrdi da islam ne podržava teokratsko uređenje države i privilegira građanski koncept. Dvije godine kasnije, jedan drugi važan dokument bavi se pitanjem slobode, uključujući i vjerske slobode i slobodu savjesti.
U svom govoru na ovogodišnjem Kongresu, el-Tayyeb je izjavio i kako se kršćani u Egiptu ne trebaju smatrati zimmijama niti manjinom, termini koji za njega imaju negativnu konotaciju, nego jednostavno građanima Egipta, kao i muslimani.
Iako je dominantni diskurs na al-Azharu još uvijek u velikoj mjeri apologetski, zainteresiran prije svega da osudi rastuću islamofobiju i distancira se od terorizma, ovakve konferencije su svakako pozitivne i predstavljaju korak naprijed.
Islamsko-kršćanski kongres potvrđuje da se sveučilište u al-Azharu više ne boji javno izreći ovakve stavove, ne samo kao obična mišljenja, nego i kao svojevrsnu vjersku obvezu za muslimane.
Na Kongresu u Kairu je donesena i zajednička deklaracija, iz koje izdvajamo četiri ključne točke:
1. Koncept građanstva je duboko utemeljen u islamu. Njegova pojava seže do „Medinskog ustava“ i savezništava koje je prorok Muhamed sklopio sa kršćanskim i židovskim plemenima u Medini, i koji temeljno uređuju odnose muslimana i ne-muslimana. Zato koncept državljanstva i građanstva nije „uvezen“ i tuđi, nego tek aktualizacija prvotne muslimanske prakse vršenja vlasti, koja potječe od proroka Muhameda i prve muslimanske zajednice.
Ova praksa nije predviđala nikakvu diskriminaciju ili isključivanje bilo koga iz tadašnjeg društva, nego je podrazumijevala obnašanje vlasti temeljeno na različitosti religija, rasa i društvenog položaja. Bila je to različitost u sklopu potpune i ravnopravne građanske pripadnosti, kako je predviđao Medinski ustav, po kojem su i muslimani i ne-muslimani imali ista prava i dužnosti.
2. Zato, arapska i muslimanska društva posjeduju dobro ukorijenjenu baštinu zajedničkog života u društvima koje karakterizira različitost, pluralizam i međusobno uvažavanje. Prihvaćanje građanskog koncepta i jednakopravnosti znači osudu onih koji odbacuju ovakvo poimanje i zadržavaju praksu koja se temelji na diskriminaciji između muslimana i ne-muslimana, koja se protivi šerijatu.
3. Sudionici kongresa na al-Azharu, kršćani i muslimani, izjavljuju da nijedna religija nije odgovorna za terorizam, u svim njegovim oblicima i osuđuju ga na najodlučniji mogući način.
4. Stoga, zaštita građana, njihovih života, njihove imovine i njihove slobode i svih prava koja im na temelju državljanstva pripadaju, jest glavna zadaća nacionalne države.
Bez obzira na nesumnjivi napredak izražen u ovoj deklaraciji, retorika ove velike sunitske institucije nastavlja biti dvoznačna i nedovoljno jasna, koliko bi trebalo, po mišljenju nekih kršćanskih sudionika Kongresa. Na Kongresu se mnogo govorilo o konceptu građanstva, ali se nije puno reklo o naravi države u kojoj se taj koncept ostvaruje. Nije se spomenula sekularna država, ni u govoru imama el-Tayyeba a pogotovo ne u finalnoj deklaraciji. Nastavlja se govoriti o „Nacionalnoj državi“ (dawla watania) i nije napravljen nijedan važan korak prema konceptu moderne sekularne države u kojoj su sve religije stavljene na istu razinu, kako je jedino i moguće u društvu koje „prihvaća različitosti“.
Jedan od glavnih razloga za geopolitičku krizu koja danas potresa arapski svijet, po mišljenju mnogih kršćanskih sudionika jest zamiranje arapskog identiteta, na čije mjesto sve češće dolazi islamski identitet. Pojam domovina (watan), koji je neutralnog karaktera i u sebe uključuje raznolikost religijskih identiteta, sve češće ustupa mjesto pojmu umma (umet), koji je eminentno muslimanska vjerska zajednica.
Kršćanski govornici u svom izlaganju naglašavali su još i potrebu redefiniranja sustava obrazovanja, kako bi se pojačali elementi koji pozivaju na suživot i toleranciju. Kroz obrazovni sustav treba sustavno promovirati bratske odnose između muslimana i kršćana, kao i kroz medije, koji su još uvijek snažno obilježeni diskriminacijom prema kršćanima. Osim fizičkog terorizma, koji ubija nevine ljude, nije manje opasan ni ideološki terorizam koji se sastoji u nasilnom nametanju vlastitih ideja kroz društvene institucije i koji drugačije od sebe sustavno deklarira nevjernicima i manje vrijednima, a njihovu duhovnu praksu ismijava, ili moralni terorizam koji se konkretizira u nepravdama i diskriminaciji na temelju religijske pripadnosti u svakodnevnom životu.
Koliko god medinski model suživota muslimana i ne-muslimana, na koji se poziva šejh al-Azhara, za ondašnje vrijeme bio i napredan, i u današnjoj interpretaciji isključivao neravnopravnost među religijama i promovirao građanski koncept države, on ipak ne može biti temelj za uređenje društvenih odnosa u XXI. stoljeću.
Temelj za zadovoljavajuće uređenje međuvjerskih odnosa u društvima koje karakterizira različitost, pogotovo u onim gdje postoji jedna većinska i druge manjinske religijske skupine, može biti samo moderni koncept ljudskih prava, onako kako ga definira Povelja o ljudskim pravima, koja štiti manjinu od većine, ali i individualna prava svakog pojedinca unutar te manjinske religijske skupine.
(Marinko Pejić, Prometej.ba)
