-TopSLIDEKultura

“Ako roba ne prelazi granice, onda će vojska.” Frederic Bastiat

Šta je mir?

Mir je jedna od tri velike vrijednosti liberalne civilizacije, zajedno sa slobodom i pravdom. Kao što sloboda može biti definisana kao odsustvo prinude, i pravda kao odsustvo nepravde, tako i mir može biti definisan kao odsustvo rata. Mir ni po koju cijenu ne treba miješati sa pacifizmom, odbijanjem upotrebe sile, što se odnosi na stanje koje postoji između dvije nacije, niti sa politikom mira. Mi vrednujemo mir, baš kao što vrednujemo slobodu ili pravdu, jer nam mir dozvoljava da nastavimo da se bavimo svojim životima normalno, prije nego da nam bude cilj sam po sebi. Ovu zajedničku nadu u mir dijele ljudi širom Planete, iako je tokom najvećeg dijela ljudske istorije mir bio iznimka a ne standard. Onima koje rat nikad nije dotakao, mir može izgledati nimalo posebnim, čak sasvim normalnim, ali je istorija pokazala da je mir, u stvari, teže postići od rata. Upravo krvava ništavilost rata čini mir jednim od najviših i najplemenitijih ljudskih stremljenja. U starim vremenima, rat je toliko postao sastavnim dijelom svakodnevnice da su mislioci stare Grčke i Rima smatrali sukob i bitku sastavnim dijelom prirodnog poretka ljudkog društva. Generali, kakav je bio Aleksandar Veliki, su vodili armije u osvajanja stranih teritorija i ljudi i vrednovali su moć više od mira. Oni su se slagali sa grčkim filozofom koji je istakao da je rat otac svih stvari. Spartanci, a kasnije i Rimljani, naročito su gledali na rat kao bitan element napretka i blagostanja društva. Mnogi intelektualci, uključujući Platona i Aristotela, su se plašili da će odsustvo rata dovesti ljudsku civilizaciju do propasti, u indolenstnost i stagnaciju. Oni su vjerovali da će vrline ratnika, kao što su hrabrost i samo-žrtvovanje, nestati bez militarizacije koju sa sobom donose pripreme za rat. Ideja mira svoj postanak duguje različitim tradicijama, sa korijenjem u judeansko-hrišćanskoj i islamskoj religiji i pokretu za Prosvjetljenje u osamnaestom vijeku. Moć ideje mira leži u materijalnim, kulturnim i duhovnim dobitima koje čovječanstvo može ostvariti odsustvom rata između nacija. Većim dijelom ljudske istorije, nacije su nastojale da uvećaju svoje bogatstvo i uticaj u svjetskim okvirima, politikom imperijalizma. Kao Perzijanci i Rimljani prije njih, velike evropske sile su otpočele novo doba otkrića i širenja granica poznatog svijeta od šesnaestog vijeka nadalje. Prvo Portugalci i Španci, zatim Englezi i Holanđani, a kasnije i Nijemci, Italijani, Rusi i Japanci su uvećavali svoje materijalno bogatstvo i jačali vojnu moć putem svojih imperija. Mislioci Prosvjetljenja su mislili da je bilo nerealno očekivati od velikih sila da se dobrovoljno odreknu svog kolonijalnog bogatstva, ali su bez obzira na to postavili temelj sve uticajnije doktrine da bi mirna koegzistencija i slobodna trgovina uvećale njihovo nacionalno bogatstvo i nadmoćnost. Trgovina i razmjena dobara su imale moć da pretvore neprijatelje u prijatelje. Tako je počelo sa rađanjem modernog svijeta. Ova moderna ideja koristi koju ljudi mogu imati od mira se kod elite starog svijeta posmatrala kao jeres. David Hume, jedan od velikih mislilaca Prosvjetljenja, bio je protivnik konvencionalne mudrosti koja je držala do toga da međunarodni odnosi predstavljaju utakmicu sa negativnim rezultatom, tj. jedna zemlja može ostvariti dobit samo na gubitku druge zemlje. “Ne samo kao čovjek već i kao Britanac, molim se za ekonomski uspjeh Njemačke, Španije, Italije pa čak i same Francuske”. Stoga je on predložio čak i trgovinu sa britanskim tradicionalnim neprijateljima. Ove ideje su kasnije našle svoje mjesto kod Johna Stuarta Milla u Britaniji, Frederica Bastiata u Francuskoj i Wilhelma von Humbolta u Njemačkoj. Velika Britanija je 1846. god. usvojila politiku neograničene slobodne trgovine kada je Konzervativna Vlada Roberta Peela ukinula tzv. “kukuruzni zakon” kojim su moćni zemljoposjednici u Parlamentu držali visoke cijene domaćih žitarica, istovremeno visoko oporezujući uvozne žitarice. Dvojica britanskih parlamentaraca, Richard Cobden i John Bright, su osnovali Ligu protiv kukuruznog zakona 1838. god. u cilju borbe za slobodnu trgovinu i tvrdili da će to otvoriti novu eru mira ljudima svijeta. Cobden je čak nazvao britansku imperiju gigantskim sistemom spoljnjeg oslobađanja (bogatstva) za aristokratiju.

Slobodna trgovina stvara jedinstven svijet

Naslijeđe koje su ove ideje ostavile za sobom bio je dug period mira na prostorima Zapadne Evrope, od kraja Napoleonskih ratova do izbijanja Prvog svjetskog rata, skoro jedan vijek kasnije. Ključ ovog mira bilo je stabilno napredovanje slobodne trgovine, ne samo u Britaniji već takođe u Francuskoj, Njemačkoj i, u manjem obimu, Sjedinjenim Američkim Državama u drugoj polovini devetnaestog vijeka. Slobodna trgovina učinila je mir mnogo stabilnijim čineći velike sile međusobno zavisnim jedne od drugih. Kako je međunarodna trgovina rasla, nacije su se mogle specijalizovati u onim oblastima proizvodnje gdje su imale najveće komparativne prednosti bez trošenja vlastitih resursa na proizvodnju onih stvari koje je bilo jefitinije uvesti iz inostranstva. Slobodna trgovina je takođe dovela do uspostavljanja novih veza sa nepoznatim kulturama i slomila niski i šovinistički nacionalizam, stvarajući povoljnu klimu kojoj je više pogodovao mir nego rivalitet predkapitalističkog doba. Trgovina, koja je nekada razdvajala narode, sada ih je u miru spojila.

Slobodan protok ideja

Lijevo orjentisani idealisti ponekad pretpostavljaju da su prosvijetljena vlada i diplomatija ključ mira, ali je ovo gledište zasnovano na pogrešnom razumijevanju ekonomske inicijative koja učvršćuje mir. Sloboda ne samo da čini nacije više međusobno zavisnima jedne od drugih, nego ona takođe služi i kao provodnik za protok ideja i omogućava ljudima koji žive u mračnim i tlačiteljskim režimima da samo letimično sagledaju kako izgleda život u slobodnom društvu. Slobodan protok informacija i izvora moći koji se nalaze van domašaja tiranskih režima su podigli nade i očekivanja ljudi na mnogim mjestima širom svijeta. Sloboda, u nekim zemljama koje dozvoljavaju postojanje i rad institucijama kakve su Svjetski servis BBC-a ili Radio Slobodna Evropa, kao i činjenica da su strane tehnologije van domašaja države, su bile ključni faktor propasti Sovjetske Imperije i pretvorile su nekada komunističke kolonije i bivše neprijatelje Zapada u saveznike.

Mir kroz snagu

Ova naklonjenost miru ne bi smjela biti pomiješana sa slabošću pred agresijom. Agresivne politike totalitarnih diktatora su pred mir postavile najveće prijetnje u toku dvadesetog vijeka. Od Sovjetskog Saveza (1917-1991), preko nacističke Njemačke (1933-1945) pa sve do današnjih diktatorskih režima u Libiji, Siriji, Iraku i Sjevernoj Koreji, ovi vojni režimi su izazivali prijetnju miru, često i uz upotrebu smrtonosnog oružja. Branioci mira su često bili podijeljeni oko toga na koji način treba odgovoriti na ove prijetnje, i često su tražili kompromisna rješenja sa svojim prijetećim komšijama. Istorija je, uopšteno posmatrano, pokazala da je ovaj način greška i time potvrdila riječi Predsjednika SAD, Ronalda Regana, da “snaga, a ne slabost, predstavlja najbolju garanciju za mir”. Zapad je načinio grešku udovoljavajući Nacistima 30-tih godina prošlog vijeka, nakon čega su uslijedile Hitlerove odluke da pripoji Austriju i izvrši invaziju na Poljsku, Čehoslovačku, Dansku, Francusku, Mađarsku, Norvešku i Rusiju, ubrzo nakon čega je uslijedio i svjetski rat. Zapad je istu grešku ponovio sa Sovjetskim Savezom kada je dozvolio Sovjetima da okupiraju Istočnu Evropu, gdje su ostali duže od četrdeset godina. Potom je ova greška ponovljena 70-tih godina prošlog vijeka, kada je Zapad nastojao da postigne smanjenje naoružanja kroz pregovore sa Sovjetskim Savezom, a sovjetske vojne snage su za to vrijeme izvršile invaziju na Afganistan. Razlog zbog kojeg je politika udovoljavanja propala, i zašto su pokušaji Zapada da ojača svoje oružane snage tokom 40-tih i 80-tih godina prošlog vijeka bili uspješni, je taj što one nacije koje pokušavaju da prošire svoju moć putem vojne sile istovremeno i sami poštuju vojnu silu i iskorištavaju vojne slabosti. Ovo stoga što, kada kurs jedne nacije određuju meci a ne glasački listići, onda provjere i ravnoteže koje demokratija nastoji da uvede na agresije stranih zemala jednostavno izostaju. Nedostatak novca može ograničiti kapacitete diktatorskih režima da sprovode agresivnu vanjsku politiku, ali ne može promijeniti i mišljenje javnosti jer ljudi ne mogu promijeniti vladu.

Put u rat

Ona društva koja su organizovana na principu državnog plana, teže ka usvajanju agresivne vanjske politike jer je moć u tim društvima skoncentrisana u rukama države. Ovo vodi ka zahtjevima za jakim vođstvom zato što vlada sama nije u mogućnosti da prati mnogostruke izvore informacija koji pokreću tržišnu ekonomiju, i zato što ljudi u birokratskim režimima nastoje da povuku vladu u različitim pravcima. Veoma je važno sjetiti se da u ovim društvima u kojima je stvaranje bogatstva strogo kontrolisano, moć predstavlja jedinu stvar koju vrijedi imati. Istorijski posmatrano, nikada nije nedostajalo kandidata za korišćenje te moći; i zaista, upravo najmanje principijelni među nama teže ka tome da ih više privuku pozicije moći u društvima kolektivizma, više nego prosječne građane. Jednom kada se izrodi veliki vođa kao što su Hitler, Staljin, Sadam Husein ili Gadafi, teško ga je zaustaviti. Na tom nivou, čak i one vođe koji su na vlast došli glasno trubeći socijalističke ideje internacionalizma, postaju nacionalisti i imperijalisti jer uopšte nemaju želju da vide da resursi za koje su se oni borili da ih kontrolišu, bivaju slobodno proslijeđeni zemljama nad kojima oni nemaju kontrolu. Vojni instinkti kolektivizma su proizvod vrijednosti koju takva društva stavljaju na pojedinca i njegovu slobodu. Ukoliko se aktivnostima i mogućnostima izbora pojedinca mora upravljati iz jednog centra, a u cilju ostvarenja društvenih ciljeva, onda se mora koristiti određeni vid prisile kako bi se ljudi natjerali da se uklope u planove države, a svako odstupanje ili otpor tome mora biti strogo kažnjen. Priroda takvog društva je takva da ono zahtijeva, ali i namamljuje ljude koji su spremni da slome svako moralno pravilo, da svi ljudi koji žive u takvim društvima imaju višu vrijednost. Upravo Lenjin je 1920. god. izjavio da je moralnost podređena potrebama svjetske revolucije. A kada se takvi ljudi nalaze za kormilom cijelog društva, onda slijede i takve gadosti kakve su nacističko Konačno rješenje, sovjetski Gulag, Maova Kulturna revolucija i smrtonosna polja u Kambodži. Informacije o slobodnim društvima su tu potisnute. Demokratska sredstva promjene vlasti su izbačena iz razgovora a kamoli iz Ustava takvih zemalja. Država ima odriješene ruke da sama vodi svoje odnose sa drugim nacijama kako ona to želi.

Greška ideje o svjetskoj vladi

Mnogi pretpostavljaju da je cilj mira i globalnog jedinstva na najbolji način ispunjen osnivanjem nad-nacionalnih institucija koje mogu uvezati nacije zajedno u svečanoj obavezi i djelovati kao forum tamo gdje vlade mogu izgladiti svoje nesuglasice. Tokom prošlog, ratovima rascijepanog vijeka, osnivane su institucije sa ciljem osiguranja da neprijateljstva među nacijama ne izbiju nikada više. Liga Naroda, Ujedinjene Nacije i Evropska Unija, su sve osnovane sa ovim plemenitim ciljem na umu. U stvari, nisu države te koje stvaraju mrežu ekonomskih, kulturnih i duhovnih veza neophodnih za očuvanje mira, već su to njihovi građani. Čak i demokratske države, gdje javno mnijenje neće dugo podržavati rat koji nije baziran na potrebama nacionalne odbrane ili valjanom razlogu, su sklone da se ispriječe na putu stvaranja takve mreže. Nametanjem tarifa i kvota u trgovini i davanjem finansijske pomoći korumpiranim državama koje ne uspijevaju da vode svoje vlastite ekonomije, vlade ometaju slobodan protok roba i usluga koji predstavlja osnovni ideal i ubjeđenje za stvaranje opšteg interesa u miru. Diktatorski režimi koji ograničavaju priliv stranih investicija i ideja, naravno, postavljaju još veće zapreke na put ovom napretku. Nad-nacionalne vlade su onoliko dobre koliko i vlade koje ih sačinjavaju, a tamo gdje diktatori i autokrate imaju većinu, kao što je slučaj sa UNom, takve institucije mogu nanijeti štetu miru.

Pitanje mira

Mir se može postići na najbolji način promovisanjem tri principa: slobodne trgovine, liberalne demokratije i vojne snage. Najveći uzročnik rata su autokratski režimi koji vjeruju da mogu širiti svoju moć i bogatstvo na račun drugih. Slobodna trgovina predstavlja utakmicu sa pozitivnim rezultatom, gdje svi dobijaju. Rat bi uništio bogatstvo vaših neprijatelja pa samim tim i vas samih. Slobodna trgovina je potrebna ali ne i dovoljna osnova za mirne odnose među zemljama. Drugo, istorijski dokazi upućuju na to da je mala vjerovatnoća da liberalne ekonomije krenu u rat jedna protiv druge. Ne postoji primjer u istoriji gdje su dvije liberalne demokratije ušle u rat jedna protiv druge. Treće, liberalna društva moraju održavati vojnu snagu, individualno ili kolektivno. Cilj je demonstrirati bilo kom potencijalnom agresoru da ratom neće postići ništa. Kao što je Predsjednik Teddy Roosevelt preporučio: “Govori mekano, ali sa sobom nosi veliku batinu”.

Podrška miru

Krvoproliće i pustošenje iz dva svjetska rata i teror nuklearnog holokausta koji je proganjao zemlju za vrijeme hladnoga rata, služe nam da nas podsjete da ne postoji zakon u istoriji koji kaže da uslovi razvoja ljudskog roda moraju napredovati. Nagrada za ispunjavanje prastare molitve za mir je ogromna. Mnoge nacije se slobodno udružuju i grade sisteme slobodne trgovine koja je održala mir tokom proteklih pola vijeka. Cijelo čovječanstvo bi imalo koristi od neometane saradnje između svih ljudi na Zemlji kao što bi i udruživanje trgovine pokrenulo novo doba mira i prosperiteta. Prosperitetne nacije bi izvukle koristi od toga, takođe, ali ne toliko koliko milioni onih koji ne znaju šta je sloboda i bezbjednost i koji nemaju dovoljno niti da jedu.

Odlomak iz djela: Nigel Ashford, Principi za slobodno društvo, str. 65-72.

Dialogos

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close