BiHPolitika

Ako ovo ikad prođe

Zločini počinjeni u ime države

Ako ovo ikad prođe

Taman kad pomislim da ne može gore i niže, oni progovore i pokažu da itekako može i da, ustvari, još nismo ništa vidjeli. Svaki put kad progovore, oni obezvrijede sve što je do tada o njima rečeno, uvrijede inteligenciju i zdrav razum i okrenu novu stranicu knjige besmisla i gluposti.

Problem krivice, pa i političke, morat će biti ostavljen sudu historije, a “istorija” će ovdje uvijek biti najmanje tri (odnosno, četiri) te, stoga, i tri, četiri “istine” i jednako toliko skupova “činjenica”.

Gdje ste dosad

Za jedne će “ono” što je za nama uvijek biti agresija, a za druge građanski rat, oni koji su to osmislili – uključujući i serijske i masovne zločine, koncentracione logore, najmonstruoznija mučenja i silovanja – (uvijek) će za jedne biti heroji, a za druge planeri najgnusnijih zločina, izvršioci genocida, serijske i masovne ubice… krivica će, ako već nije, biti izjednačena i na ruševini lijepe i perspektivne zemlje, najljepše za koju znam, ostat će samo lamentatori, narikače i abolicionisti da se žale na nepravdu i zavjeru međunarodne zajednice jer će oni koji su doista krivi za sve, iz sigurnosnih razloga, biti negdje drugdje.

U međuvremenu, odnekud iz naftalina, pojavit će se stari-novi izumitelji tople vode i otkrivači zaboravljenih blaga i svijetla obraza, prepametno, prepotentno i bijedno ustvrditi kako je sve “ovo” trebalo i moglo drukčije i sumnjam da će ih iko upitati: “a, gdje ste dosad bili?” i “što niste nešto učinili da spriječite da ‘ovo’ ne bude?”.

No, ono što nikada neće i ne može biti više od jedne jeste činjenica da smo svi, pojedinačno i kolektivno, osramoćeni, poniženi i obilježeni kao ubice, silovatelji, pljačkaši… jer se u naše ime – pa i u Ime Boga Kojega tvrdimo da vjerujemo – nakon što se ubijalo, klalo, mučilo i silovalo, nastavilo pljačkanjem, otimanjem, varanjem… tako da smo svi pomalo pljačkaši i opljačkani, otimači i oni od kojih je oteto, varalice i prevareni…

U najboljem slučaju, na vlast u rasprodatoj, privatiziranoj i prezaduženoj zemlji sa oko 3,5 miliona obespravljenih stanovnika doći će neki novi koji neće imati izbora nego prvi mandat posvetiti otkrivanju svega onoga šta su njihovi prethodnici (u)radili; to će zvučati kao da za sve svoje potencijalne i izvjesne neuspjehe krive svoje prethodnike na tome gradeći pozicije za osvajanje vlasti na narednim izborima… negdje na polovini ili potkraj mandata i oni će se početi zaduživati (ako im iko bude htio dati para ‘nako jer više neće imati šta prodati), krpiti i popravljati lokalne i magistralne puteve, šišati živice i saditi cvijeće… Već početkom drugog mandata počet će uvoditi akcize za nastavak izgradnje Koridora 5C… i tako dalje.

Onih, tada već znakovito manje od 3,5 miliona će i dalje sakupljati sadaku i milodare za liječenje teško oboljelih, novi penzioneri – vjerovatno mi, sada u “najboljim” godinama, će najprije poplaćati sve račune, potom kupiti lijekove i stati u red pred nekom od javnih kuhinja. Kad se vrate kućama, pola vremena će potrošiti pogledajući mobitele da slučajno nisu propustili poziv od rodbine koja jedva da još natuca maternji jezik, ali će razumjeti da su im SMS-om proslijedili ajdentifikejšn nambr Vestern junijona (identifikacioni broj Western Uniona) za “novu tranšu” bespovratnih sredstava sa (ne)fiksiranim grant periodom do parcele na Vlakovu…

Uto ćemo, valjda, i mi pomrijeti. To će nas spasiti da ne gledamo našu djecu koja nisu mogla nigdje otići, kako kupuju našu a “francusku” vodu, plaćaju račune za našu a “belgijsku” struju, razgovaraju preko našeg a “njemačkog” telekoma, osiguravaju se kod našeg a “austrijskog” osiguravatelja, kupovati naše a “ne-znam-ni-ja-čije” tablete protiv glavobolje…

Putevi se krpe i popravljaju negdje potkraj mandata

Pojam političke krivice odnosi se na konkretne zločine počinjene u ime države čiji sam građanin, ali i na historijsku nepravdu uopće. U dosadašnjoj historiji instanca koja ovu krivicu utvrđuje uvijek je bio pobjednik u ratu. Ali, budući da u Bosni i Hercegovini nema ratnog pobjednika, konture pojma političke krivice ostaju nejasne.

Naravno, najtežim oblikom krivice smatra se takozvana metafizička krivica koja proističe iz povrede one apstraktne obaveze na solidarnost koju dugujemo svakom ljudskom biću. U pojmu metafizičke krivice sadržani su i, istovremeno, do maksimuma potencirani svi zamislivi pojmovi krivice. Prema njemu, “ja sam kriv i nužno kriv, ako ne učinim sve što je u mojoj moći da spriječim ili makar ublažim svu nepravdu na ovom svijetu”. Jasno je… apstraktna obaveza na solidarnost sa svakim ljudskim bićem, sadržana u ovom konceptu proizlazi u krajnjoj liniji iz čovjekove stvorenjske pozicije, a krivicu može da utvrdi tek Strašni sud, odnosno sam Bog.

No, postoji i drukčije mišljenje prema kojemu univerzalistički proširena koncepcija kolektivne odgovornosti, ustvari, proističe iz unutrašnjeg ograničenja karakterističnog za koncepciju političke krivice. Ova ograničenost, opet, posljedica je toga što se kao referentni okvir podrazumijevala država.

Kolektivna odgovornost

Mi nemamo države… čak ni one koja bi bila u stanju da ukine temelje ljudske civilizacije – ljudska prava, njihovo nepostojanje, nekako se podrazumijeva – a kamoli one koja bi nam nametnula obavezu da prihvatimo koncepciju solidarnosti i kolektivne odgovornosti.

Pretpostavlja se da je ovaj politički ekvivalent koncepcije metafizičke krivice Karla Jaspersa nagnao Hanu Arent (njihovi su gorenavedeni koncepti krivice) da povodom suđenja Ajhmanu i zločina koji su tom prilikom otkriveni kaže kako “možemo da se stidimo već i toga što smo ljudi”.

Mi smo prepušteni milosti ljudi koji milosti nemaju, savjesti onih koji za savjest nikada nisu ni čuli i dobroj volji vrlo nedobronamjernih ljudi i osjetljivosti potpuno bezosjećajnih ljudi, te je stoga svaka priča o krivici, naročito političkoj, potpuna utopija. Jer, za osjećaj krivice potreban je osjećaj odgovornosti.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close