Čovjek iz Becketovog “Kraj igre”, Clou! Kada Clou, čovjek, prestane da se kreće, prestaje i zemlja da se okreće.
Šta je za Vas gluma, a šta glumački poziv?
Gluma je očajan proces, pokušaj da se stvarnost prepozna u iluziji umjetnosti i da se onda smije, plače ili stidi. Glumački poziv je zanimanje kojim se brani ideja da živi čovjek, kao glumac i živom čovjeku, kao gledaocu, kaže “nešto”. Učeći studente glume na Bruckner univerzitetu u Austriji naučio sam da imam moralnu i ljudsku obavezu da služim, kao rob, toj ideji koju je neko nekad, prije hiljada godina izmislio.
Sjećate li se svojih glumačkih početaka?
Vjerujte mi, sada nemam vremena za taj luksuz. Znate, kako kaže Shakespeare “biti ili ne biti”. Ako si u prošlosti, onda nisi “biti” danas, onda si stalno jučer. A svi ljudi su na ovim prostorima su još uvijek jučer. Ja panično želim biti danas.
Publika Vas pamti po mnogim pozorišnim i filmskim ulogama. Kakav je Vaš odnos prema toj publici?
To je znak pored puta da je nekada tu bila cesta kojom su se ljudi bezbjedno vozili. Sa puno poštovanja cijenim njihovu dobrovoljnu odluku da se na trenutak odreknu svakodnevice.
Mnogima ste asocijacija na bezbrižno djetinjstvo jer pamte Vas i po kultnim serijama koje su obilježile djetinjstvo mnogim generacijama.
Što su stariji, to su svjesniji duhovne pustoši i saznanja da im djeca i unuci rastu ispred zazidanog prozora kroz koji su oni nekad gledali svijet.
Na koji način birate uloge i koju smatrate najznačajnijom u karijeri?
Biram samo one uloge koje se uklapaju u prostor i vrijeme. Odbijam uloge koje zaudaraju na mentalitet i nacionalizam. Najznačajnije je kada sam postao takozvani slobodni umjetnik i sam zarađivao za svoj život.
Kako se pripremate za uloge koje ne igrate na maternjem jeziku?
(Smijeh) To je kao kad imate temperaturu 43 stepena, pa fantazirate i imate osjećaj da vam nije ništa. Ludilo.
Zovu Vas i kraljem monodrame…
Hvala. Kada neko igra, kao Clou, “Glumac…je glumac…je glumac” 39 godina, 1.600 puta, ako za života izađe i knjiga o tom pozorišnom fenomenu, a o tom Glumcu i u toj knjizi pišu najveći umovi pozorišne umjetnosti sa prostora bivše Jugoslavije, onda mislim da je taj Glumac vjerovatno Kralj.
Pored glume, pišete i režirate.
Pišem da bih mogao odigrati ono što želim kao glumac da igram, a što, vjerovatno, van svoje slobode, ne bih imao mogućnosti. Režiram da bih osjetio taj fantastični trenutak da sam sebe ispravljam u glumi i da sam sebi kažem kako moram to i to odigrati. Tako sam se naučio da još više poštujem saznanje da sam ja, kao glumac, sredstvo za jednu ideju. Moje tijelo i moje emocije moram organizovati tako da gledalac pročita šta lik kojeg igram misli, osjeća, po ideji režisera. Fantastičan svijet robovanja.
CABAres, CABArei?
Kabare. Biti kabaretist! Da sam čekao, kao Godo, da li bih dočekao da mi neko ponudi da budem kabaretist? Mislim, nikad! Ovako sam si slobodan uzeo tu slobodu da otkrivam zapuštene tamne prostore pozorišne umjetnosti. Kabare, kao najjače sredstvo pozorišnih prostora, za obračun sa stvarnošću.
Koliko je tekst “CABAres, CABArei” aktuelan danas?
To je priča o malom čovjeku koji je izgubio ideale u haosu svakodnevnice, zatrpan općim nacionalizmom, sa povišenim pritiskom, malom penzijom, prostatom i koji noću u mraku svoje kuhinje sa mravima pita kosmos i oblake gdje da nađe odgovore na svoja pitanja. Kriza srednjih godina! Kultura starenja! Hej, mravi, kako mi to starimo?! Kabare koji traje 24 godine, jer ga ljudi gledaju po deset puta, jer su u krizi ili su izašli iz nje. Onda, još, kabare, “Međuigre 0 – 24”! Da li vidimo pločice u WC-u, koje smo nekad kupili jer su bile lijepe? Da li vidimo sebe u ogledalu, zato jer smo još uvijek lijepi? Lijepi smo! I sa borama i sa rijetkom kosom i sa protezom! Lijepi smo! Lijep sam, takav kakav sam sad, danas! Nisam ružan! Ja sam lijep! I hoću da me djeca i unuci takvog gledaju i pamte. Jer su i oni lijepi!
Da li je i naš život kabare?
Da, živimo kabaretski. Jer, da ne postoji kabare u stvarnosti ja ne bih mogao da ga napravim u pozorištu. Živimo i umjetnički, ali smo to zaboravili, jer smo se izgubili u propagandi globalnih banalnosti. Zalutali smo u mraku nacionalizma. Ali, srećom, tu je umjetnost. Tu je pozorište. Tu je kabare.
Može li umjetnost danas mijenjati svijet?
Ne znam da li može umjetnost mijenjati ljudsku prirodu, ali znam da osjećaju radosti, tuge, bola, pa čak i smrti, može dati jednu nijansu da sve to lakše i jednostavnije proživljavamo. To je kao oaza u pustinji. Bez umjetnosti, svijet je pustinja u kojoj civilizacija neće preživjeti.
Je li položaj umjetnosti danas posljedica stanja u politici ili stanja u društvu?
Mislim da kapitalizam ima procentualnu interesnu nijansu da održava svaki oblik umjetnosti u životu. Pogledajte razvijene zemlje po svijetu. Umjetnost, ipak, diše. Ali ljudi naših prostora su ipak politički amateri i amaterski vode svoje narode i organizuju svoje države. I amateri jako vole to čime se bave i agresivno pokazuju svoju ljubav. Kao glumci, amateri! I još, nisu ni oni toliko odgovorni, jer nije više kapitalizam u politici, nego je politika u kapitalizmu. Kao prostitutka. I to je realnost.
