O kulturi zidova i kulturi mostova

Crn humor zna ponekad imati učiteljica života zvana povijest, kad uredi stvari tako da njeni učenici na isti dan obilježavaju dva tako kontradiktorna i proturječna događaja. Naime, dok je svijet 9.11. pričao o 25. obljetnici rušenja Berlinskog zida, u BiH smo se nažalost morali prisjetiti i 21. obljetnice rušenja Starog mosta u Mostaru.

Srušeni zid

Berlinski zid je 1961.-1989. razdvajao grad Berlin, Njemačku i cijelu Europu na dva dijela, Zapad i Istok. Protezao se na 156 km (od toga 44 km u samom Berlinu), a imao je funkciju spriječiti iseljavanje ljudi iz Istočne u Zapadnu Njemačku (u 12 godina od uspostave Istočne Njemačke do početka gradnje zida na Zapad je prebjeglo čak 3,2 milijuna ljudi, a istodobno je zbog većih plaća više od 50.000 građana Istočnog Berlina išlo na posao u Zapadni Berlin). Danas su od njega ostale samo uspomene i djelići zida kao podsjetnici turistima i žiteljima Berlina na neslavno hladnoratovsko razdoblje ljudske povijesti. Nakon pada Zida 9.11.1989, komunistički režimi u istočnoeuropskim državama počeli su se rušiti kao kule od karata. Zavladala je opća euforija u Europi, koja je, kako se vjerovalo, konačno trebala postati cjelovita i slobodna.

Srušeni most

No, svaka zabava ima svoje partibrejkere. Tako je paneuropsko slavlje zbog pada Berlinskog zida i pada komunističkih režima u Istočnoj Europi pokvario krvavi raspad Jugoslavije, one Jugoslavije koja je gradila imidž mosta između Istoka i Zapada, one Jugoslavije koja je poput mačke vješto balansirala po svim zidovima između Istoka i Zapada, da, one Jugoslavije od koje se očekivalo da će biti prvo postkomunističko društvo koje će ući u europske integracije. A najgore stranice priče o raspadu Jugoslavije ispisane su u njenoj centralnoj republici, Bosni i Hercegovini.
Nasuprot stvarnom rušenju Berlinskog zida 9.11.1989. i simboličkom rušenju podjele u Berlinu, Njemačkoj i Europi na Istok i Zapad, u jednom od najvećih bh. gradova Mostaru na isti datum četiri godine kasnije srušen je Stari most – najčuveniji bh. most, uz višegradsku, Andrićevu Na Drini ćupriju – čime je simbolički podijeljen grad Mostar na Istok i Zapad, ali i država BiH na više etnoteritorijalnih fragmenata. Rušenje Starog mosta simbolički je označilo pobjedu koncepata podjele BiH. Jer glavna odrednica biti ove zemlje je to da je ona most između Istoka i Zapada, istodobno i Istok i Zapad, ali istodobno i nijedno od njih, istodobno Istok na Zapadu, ali i Zapad na Istoku.
Nasuprot toj odrednici BiH kao mosta, nasuprot mnogim sitnim, svakodnevnim mostovima pobratimstava, prijateljstava, ljubavi, zajedničkog rata i suživota, koje su u običnom životu ostvarivali stanovnici BiH, nasuprot svim kulturnim razmjenama i utjecajima jednih na druge, veliki dio prošlosti BiH obilježila je kultura zida, granice, geta, koji su razdvajali nepomirljive etnokonfesionalne kolektive. Ta se kultura učvrstila s dugotrajnim konfesionalizmom otomanskog millet-sistema, koji ni dan danas nije prevladan. To je kultura stalnog straha i nesigurnosti, kultura utvrda, granica, ograničenja, ograđivanja, zatvaranja, opreza, pripremanja obrane i napada. To je kultura predziđa kršćanstva, predziđa islama ugroženog susjednim (kršćanskim) državama. Ta kultura rado gradi zid kako bi se zaštitila od drugih i od vlastitih strahova, a sumnjičavo promatra most preko kojeg svaki tren mogu prijeći neprijatelji i osvajači. Ta kultura, na koncu, povijesno zazidana kakva jest, ostala je „pošteđena“ od modernih kulturnih i civilizacijskih tokova razvoja koji su se nesmetano razvijali u ipak mirnijim okolnostima zapadnoeuropskih zemalja.
I nije li onda točnu dijagnozu svih bolesti ove zemlje dao Ivo Andrić, kada je još 1945. u „Travničkoj kronici“ pisao: „Vi vidite da je narod u Bosni podijeljen na tri ili čak četiri vjere, podijeljene i zakrvljene među sobom, a svi zajedno odvojeni neprijelaznim zidom od Europe, to jest od svijeta i života. /…/ Sumnje nema da će i vaša zemlja jednoga dana ući u europski sklop, ali se može desiti da uđe podvojena i nasljedno opterećena shvaćanjima, navikama i nagonima kojih nigdje više nema i koji će joj, kao aveti, sprječavati normalan razvitak i stvarati od nje nesuvremeno čudovište i svačiji plijen. /…/ Kako je moguće – pitao je Defose – da se ova zemlja smiri i sredi i da primi bar onoliko civilizacije koliko njeni najbliži susjedi imaju, kad je narod u njoj podvojen kao nigdje u Europi? Četiri vjere žive na ovom uskom, brdovitom i oskudnom komadiću zemlje. Svaka od njih je isključiva i strogo odvojena od ostalih. Svi živite pod jednim nebom i od iste zemlje, ali svaka od te četiri grupe ima središte svoga duhovnoga života daleko, u tuđem svijetu, u Rimu, u Moskvi, u Carigradu, Meki, Jeruzalemu ili sam Bog zna gdje, samo ne ondje gdje se rađa i umire.“
Ali, Ivo Andrić nije stao na toj dijagnozi. On je, naime, znao da postoji u prošlosti i biti BiH i kultura mostova, koja jedina može parirati kulturi zidova. I zato je u svom opusu najviše pisao i sanjao o mostovima. Nadao se da će u budućnosti u BiH ipak prevladati kultura mostova. Da li je ta budućnost nakon rata 1992-1995 postala nedostižna, ili je samo odgođena, ostaje da vidimo.

Obnavljanje zidova

Stanje u današnjoj BiH nažalost obilježava gradnja sve više novih zidova i podjela između ljudi. Cigla po cigla, zidovi rastu i tamo gdje ih prije i nije bilo. I sve je manje potrebno da bi iznikao novi zid – postalo je dovoljno pogledati dnevnik koji stalno donosi izvješća o novim masovnim grobnicama, dovoljna je utakmica srpske, bh., hrvatske, turske, albanske reprezentacije, da bi strasti uzavrele. Zidovi rastu između etnoreligioznih kolektiva, koji se „ponašaju kao tri tvrđave čvrsto zatvorenih kapija, s danonoćnom do zuba naoružanom stražom na zidinama identiteta (I. Lovrenović)“, ali zidovi rastu i unutar tih kolektiva, između „dobrih“ i „loših“ pripadnika kolektiva, između bogatih i moćnih te siromašnih i obespravljenih. Iznikao je čitav jedan labirint zidova u kojemu bh. stanovnici tumaraju poput pokusnih miševa, očajnički tražeći izlaz i bijeg na Zapad, koji je, opet, sa svoje strane također podigao brojne vanjske zidove prema BiH.
Kultura se zidova instalirala u sve aspekte društvenog života. Pa čak i u religijski život, koji po definiciji ne bi smio pristajati na strahove, granice, zidove. Najgore što se kultura zidova uvelike nametnula i u svakodnevnom životu. Poslijeratna istraživanja (o kojima piše sociolog Ivan Cvitković u knjizi „Konfesija u ratu“) pokazala su da se krug prijatelja mladih u BiH svodi uglavnom na pripadnike iste konfesije i nacije. Ispitanici su zamoljeni da navedu imena i konfesionalnu pripadnost do pet svojih najboljih prijatelja i prijateljica. Kod brucoša su svi prijatelji bili iste vjere u rasponu od najmanje 78,2 do najviše 97%. Vidljivo se odvija i proces stambene segregacije, razvija se neka vrsta „konfesionalnog“ ili „nacionalnog“ susjedstva (koncentracija stanovnika oko džamija, sinagoga, crkvi). Rat 1992-1995 je doveo do migracije koje su dovele do razdvajanja pripadnika različitih konfesionalnih zajednica i do etničko-konfesionalne homogenizacije gradova (do rata su bila konfesionalno homogena samo sela i prigradska naselja), što dodatno pridonosi jačanju geto-kulture.
Ali, nije kultura zidova zavladala samo u BiH. Kultura zidova – negdje manje, negdje više – lagano ponovno obuzima svijet. Dvadeset pet godina nakon pada Berlinskog zida, koji je trebao simbolizirati konačan poraz kulture zidova, zidovi rastu kao pečurke po cijeloj Europi i svijetu. Kao da su se djelići Berlinskog zida poput zmajevih zuba iz poznate legende posijali svuda po svijetu, i iz njih sada niču novi zidovi između SAD i Meksika, španjolski zid prema afričkim imigrantima u Ceuti i Melilli, zid između Izraela i Zapadne obale, 99 zidova u Belfastu koji razdvajaju katolike i protestante, korejska demilitarizirana zona, zid između Saudijske Arabije i Iraka, Kine i Sjeverne Koreje, Maroka i Zapadne Sahare, Grčke i Turske, „zelena linija“ podjele Cipra, barijera između Indije i Pakistana, Indije i Bangladeša, Kuvajta i Iraka, Uzbekistana sa susjedima… A ne niče li i novi, virtualni zid na potezu od Estonije, duž Poljske, Rumunjske i Bugarske prema Rusiji? U zadnjih 25 godina „sagrađeno je preko 6000 milja km bodljikavih žica, betona, čelika, kamenja, žičanih mreža“ (Jon Henley).
Da li je Berlinski zid onda uopće bio kraj ere zidova, ili samo početak nove moderne ere zidova, ere u kojoj novi zidovi ne moraju nužno svi biti od betona?

Obnavljanje mostova

Povratak kulture mostova na prostore BiH zahtijeva više uvjerenih graditelja mostova koji će međusobno biti bolje povezani.
To mogu biti književnici i intelektualci koji razmišljaju slično kao npr. Aleksandar Hemon: „Moja pozicija nije definisana nacionalnim kulturnim sistemima, koji vole da imaju čvrste i nepremostive granice. Ja sam između kultura, što nije prazan prostor, nego prostor preklapanja, gdje se dešavaju čudne i nepredvidive stvari, gdje se miješaju udaljena iskustva i stvaraju novi, fluidniji identiteti. /…/ Kao profesionalni pisac mogu biti most između različitih kultura, dok bi kao nacionalni književnik bio samo taraba.“
To mogu biti i autentični vjernici, koji se teškog posla gradnje mostova laćaju nadahnuti onim što piše u njihovim svetim knjigama. Svaki vjernik u BiH, ako želi biti autentičan, trebao bi promicati kulturu mostova u BiH. Zašto? Pa nije li i sama religija po definiciji most između Boga i ljudi, most između ljudskih bića međusobno, pa bi religiozni ljudi trebali i sami pokušati biti mostovi? Nije li, također, svaka autentična vjera uvijek utjelovljena u određen kontekst? Što bi onda značilo biti vjernik u kontekstu zemlje čija osnovna odrednica je to da je ona most između civilizacija, kultura, religija, naroda? Znači biti čuvar ili graditelj mostova. Nemaju li napokon i neke vjerske tradicije pojam graditelja mostova“ (pontifex) kao jedan od najvažnijih pojmova i zadaća?

Gradnja mostova, povezivanje i umrežavanje pozitivnih snaga u BiH jedina je moguća alternativa geto-izolacionističkim projektima koji trenutno vladaju u BiH. Prihvatiti druge i graditi mostove nije nimalo lako, ali alternative – podizanje zida razdvajanja ili nastavak neprijateljstva – uvijek su gore. Težak je to put, jer, kako piše Krleža, „ako želiš biti most, moraš biti spreman da po Tebi gaze i da Te pljuju“, ali i nagrada je velika: pomoći da se jednoga dana dosanja san o prevlasti kulture mostova i sretnijoj budućnosti u ovoj našoj zemljici.

Za kraj, preostaje samo jedna pričica iz domaće, bh. tradicije, o kulturi mostova, koja bi trebala poslužiti kao poticaj onima koji se žele prihvatiti zadaće gradnje mostova, i onima obeshrabrenima, umornima od slabe vidljivosti svih napora koje su uložili u gradnju mostova u ovoj zemlji:
Davno nekad na selu živjela dva brata. Jednog dana se žestoko posvađaše oko neke sitnice. Svađa je na koncu prerasla u uvrede i fizički obračun. Braća zamrziše jedan drugoga. Podijelili su se, iskopali kanal među njima i napunili ga vodom. No, ni to nije bilo dovoljno. Bili su tako ljuti, da nisu više mogli gledati jedan drugoga. Tih dana krajem prolazio neki zidar, pa ga braća – svaki posebno – upitaše da sagradi dva zida s obje strane rijeke, kako više ne bi morali gledati jedni drugoga. No, kada su braća otišla na posao, zidar uzme kamenje i napravi most preko rijeke. Uvečer, kad su se braća vratila s posla i vidjela most, svaki od njih je pomislio da to onaj drugi želi pomirenje pa je dao napraviti most. Braća potrčaše jedan drugome u susret i sretnu se na sredini mosta. Kasnije, za večerom, upitaše zidara: „Ostani s nama!“ Ali on reče: „Moram ići. Ima još mostova koji trebaju biti sagrađeni, i još braće koju treba pomiriti!“

Autor Marijan Oršolić

Prometej.ba

Izvor fotografija: razno (via Google)