Kada se razmatraju kompleksni odnosi između države i vjerskih zajednica, posebno u kontekstu Bosne i Hercegovine, ključno je uzeti u obzir normativni okvir koji oblikuje te odnose. Nakon što je BiH tražila revidiranje stavki Prijedloga ugovora između BiH i Islamske zajednice u BiH, postavlja se pitanje da li je ovakvo postupanje države intervencija u oblast koja je pokrivena članom 9 Evropske konvencije o ljudskim pravima
Na adresu jednog od tri ombudsmena za ljudska prava u Bosni i Hercegovini Jasminke Džumhur poslali smo upit o tome da li se zahtjev države BiH za revidiranjem stavki Prijedloga ugovora između BiH i IZ u BiH, a koje se odnose na vjerske prakse posebne samo za muslimane i njihovu zajednicu, može smatrati intervencijom države u oblast koja je pokrivena članom 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima i poništavanjem ili uzurpacijom autopercepcije jedne vjerske zajednice?
Opravdane i neopravdane intervencije države
Prije svega, Džumhur se referisala na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, kojima se propisuje da će Bosna i Hercegovina i oba entiteta “osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda”.
– Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje i pravo na slobodu misli, savjesti i vjere. Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima (Član II Ustava, Ljudska prava i osnovne slobode). Odredbom člana 9 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda propisano je da svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti. Ovo pravo uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja i slobodu čovjeka da, bilo sam ili zajedno s drugima, javno ili privatno, ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom, propovijedi, običajima i obredom – kazala je Džumhur.
Dodala je da je u ovom slučaju potrebno obratiti pažnju na odredbe Konvencije kojom se garantuje sloboda izražavanja i zabrana diskriminacije.
– Ukoliko postoji ograničavanje prava, prema bilo kojoj vjerskoj grupi, koje je suprotno s naprijed navedenim garancijama zaštite prava na slobodu čovjeka da, bilo sam ili zajedno s drugima, javno ili privatno, ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom, propovijedi, običajima i obredom ista cijenim neprihvatljivim – zaključila je ombudsmen Džumhur.
– Država ne samo da je obavezna osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda nego to mora učiniti bez diskriminacije po bilo kojem zaštićenom osnovu (Član II/4 Ustava). Bosna i Hercegovina je u svjetlu odredbi Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju vjerskih zajednica i crkava (Službeni glasnik BiH, broj 5/04.) sklopila ugovore između države sa Svetom stolicom (Temeljni ugovor) i Srpskom pravoslavnom crkvom (Osnovni ugovor). Ugovor s Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini nije zaključen iako je Prijedlog ugovora sačinjen, što povlači pitanje jednakog statusa vjerskih zajednica i ukazuje na potrebu pojačanog angažmana kako bi se ovo pitanje riješilo. Ukoliko postoje odredbe Ugovora oko kojih nije postignuta saglasnost, ili intencija / zahtjev države da se revidira Prijedlog ugovora u odnosu na vjerske prakse za jednu vjersku zajednicu, u odnosu na ranija dva već zaključena, ističem da takvo postupanje mora imati opravdano utemeljenje i ukazivati na jasne implikacije u primjeni koje bi mogle biti problematične sa aspekta vlasti – dodala je.
U nastavku se osvrnula i na pitanje samopercepcije vjerskih zajednica.
– Svaka religija sadrži niz pravila i običaja koji čine njen sastavni dio, identitet i samopercepciju njenih članova. Način ispovijedanja vjere je također elementarni dio bića svake religije. Prema odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, sloboda ispovijedanje vjere ili ubjeđenja može biti podvrgnuta samo onim ograničenjima koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom društvu u interesu javne bezbijednosti, radi zaštite javnog reda, zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih (Član 9 stav 2 Konvencije). Stoga zadiranje u „vjerske prakse“samo jedne vjerske zajednice, s obzirom da ukazuje na nejednak tretman, nužno mora imati razumno opravdanje, legitiman cilj i mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se pokušava ostvariti (Član 14 Konvencije). Ukoliko postoji ograničavanje prava, prema bilo kojoj vjerskoj grupi, koje je suprotno s naprijed navedenim garancijama zaštite prava na slobodu čovjeka da, bilo sam ili zajedno s drugima, javno ili privatno, ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom, propovijedi, običajima i obredom ista cijenim neprihvatljivim – zaključila je ombudsmen Džumhur.
Je l’ diskriminacija Islamske zajednice pravilo?
Bosna i Hercegovina priznaje pravo vjerskih zajednica na samopercepciju u općem smislu, no konkretan opseg tog prava i način na koji se primjenjuje varira zavisno od specifičnog konteksta i odnosa između države i pojedinih vjerskih zajednica. Izazov s kojim se susreće Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini u pokušaju da potpiše ugovor s državom Bosnom i Hercegovinom dodatno osvjetljava ovu temu. U javnosti su političari i analitičari nastojali sadržaj ugovora predstaviti kao ekskluzivistički u odnosu na druge vjerske zajednice ističući da IZ traži posebne odredbe koje kod drugih vjerskih zajednica nema. Tu posebno spominjemo pitanje džuma-namaza koji je muslimanima legitimna vjerska praksa, a koja se nastoji osporiti u ugovoru. Valjda bi muslimanima bilo dozvoljeno uživati to vjersko pravo, ako bi džuma kao vjerska praksa bila u okviru katoličke ili pravoslavne vjere. Islamskoj zajednici se ne dopušta da precizira svoje vjerske prakse kao legitimne, jer u ovako postavljenom okviru, muslimanima će biti odobreno jedino ono što im se poklapa s učenjima crkava u Bosni i Hercegovini. Ako ne i manje od toga, ima tu još primjera poput onog da su su Katolička i Pravoslavna crkva uspjele potpisati ugovore s državom koji obavezuju državne organe da obavijeste crkvu o istragama koje se vode protiv crkvenih lica, Islamska zajednica naišla je na otpor kada je zatražila istu odredbu. I ovo postavlja pitanje jednakosti i pravičnog tretmana svih vjerskih zajednica.
U članu 8., stav 1., Temeljnog ugovora između Svete stolice i Bosne i Hercegovine eksplicitno se navodi da će sudske vlasti obavijestiti crkvene vlasti u slučaju sudske istrage protiv klerika ili redovnika. Iako ovaj član služi zaštiti crkvenih lica i njihove samopercepcije, Islamska zajednica naišla je na zid kada je zatražila isti tretman. Ovakvo postupanje države upućuje na to da Islamska zajednica nije u ravnopravnom položaju s drugim vjerskim zajednicama. Ako je ugovor s državom ekskluzivitet crkava, onda se postavlja pitanje zašto se ugovor s Islamskom zajednicom blokira i osporava?
U svjetlu izjave ombudsmena za ljudska prava Džumhur važno je naglasiti kako je jasno da država BiH ima obavezu osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava, uključujući i slobodu vjeroispovijesti. Osim toga, svako ograničenje u vezi s vjerskim praksama mora imati opravdanje koje je u skladu s odredbama Evropske konvencije. Stoga, svaka potencijalna intervencija koja bi se mogla smatrati diskriminatornom, odnosno koja bi ukazivala na nejednak tretman različitih vjerskih zajednica, treba biti pažljivo razmotrena.
U eri kada se svjetski poredak suočava s izazovima multikulturalizma i poštivanja ljudskih prava, ovakva pitanja i reakcije institucija postaju središnji dio javne rasprave. Bosna i Hercegovina, kao zemlja s bogatom kulturološkom i vjerskom raznolikošću, ima priliku postaviti primjer u (ne)zaštiti prava svojih građana. Jer, ovakve razlike u tretmanu različitih vjerskih zajednica mogu dovesti do tenzija i povećati osjećaj marginalizacije među članovima Islamske zajednice.
(IIN Preporod)
