POBJEDA ZLA I TAME: Afganistan kao tragedija
Za gotovo sve one koji su 20 godina pokušali graditi slobodno i otvoreno društvo, u talibanskom Islamskom Emiratu Afganistan nema ni života ni budućnosti
Pad Afganistana pod vlast talibana teško je opisiva i gotovo nepojmljiva tragedija. Nakon stoljeća sukoba, građanskih ratova, razaranja i 20 godina zapadne intervencije, scene koje danas gledamo su najblaže rečeno potresne.
Danas se u vodećim zapadnim medijima poput The Guardiana i Politica mogu pronaći kolumne mnogih „generala poslije bitke“ koji pišu kako su godinama ukazivali na greške koalicije u Afganistanu koje su, prema njima, neizbježno vodile u katastrofu koju gledamo danas.
Sve i da je zapadna intervencija u Afganistanu od početka bila osuđena na propast i da je ta propast njima bila predvidljiva i očigledna, ovakav kraj nisu mogli ni predvidjeti ni zamisliti stanovnici Afganistana. Ovakav neočekivan, brz i potpun kraj nadanja i snova rijetko je viđen. Ponovni dolazak talibana na vlast krah je jednog civilnog, građanskog i urbanog društva.
Kada su zapadne snage pomogle „Sjevernom savezu“ unutar Afganistana da sruši vlast talibanskog režima, većina Afganistanaca je pozdravila zapadnu intervenciju. Njima, običnim ljudima, neočekivan pad talibana nakon godina terora i dolazak zapadnih vojnika, poslodavaca, organizacija i dolara, morao je izgledati kao ostvarenje sna. Pogotovo za naprednije i urbanije dijelove afganistanskog društva. Talibanski režim je bio režim javnih pogubljenja, bičevanja, uništavanja kulturnih spomenika i potpunog isključivanja žena iz društva.
Pad talibanskog režima pružio je Afganistancima priliku da djeluju, misle, školuju se i žive. Nova afganistanska vlast bila je korumpirana, ovisna o stranoj pomoći, zemlja se nalazila u stanju stalnog sukoba s talibanima, a eksplozije, atentati i napadi bili su uobičajeni. Međutim, društvo je postalo slobodnije. Vlast više nije kažnjavala mišljenje, žene su barem formalno dobile slobodu, a Afganistancima su barem sporadično postali dostupni mediji, internet, prilike za školovanje u zemlji i izvan nje.
Tranzicija u demokraciju kretala se puževim koracima, talibani su stalno vršili atentate na slobodne ljude, ali u Afganistanu se ipak pojavio sloj domaćih aktivista i aktivistkinja, političara i političarki, koji su željeli naprednu i modernu državu, a ne zaostali nasilni emirat. Usudili su se nadati se i pokušati, ohrabreni i poticani od strane Zapada.
Iako malobrojni, aktivisti su ipak dizali svoj glas, žene su ušle u politiku, djevojčice su se školovale i budućnost je izgledala po prvi puta u životu jedne generacije kao nešto moguće i nekada dostižno. I onda se, usljed unutrašnjih političkih obračuna i pozicioniranja za izbore, SAD preko noći povukao iz Afganistana.
Ista ona sila koja je, usljed svojih interesa, probudila nadu masi Afganistanaca, preko noći je tu nadu ugasila za sva vremena. Najdublji strahovi postali su brutalna stvarnost. Talibani su za 10-ak dana ponovno zauzeli cijeli Afganistan, a demokratska vlast se raspala.
Strah, horor i beznađe koji danas vladaju u Kabulu među naprednijim ljudima koji ne mogu otići, teško su opisivi. Posebno su u strašnom položaju izbjeglice koje su iz cijelog Afganistana pobjegle pred talibanima u glavni grad Kabul koji je također ubrzo pao pod njihovu vlast.
Mi na Zapadu možemo vidjeti tek poneku fotografiju i kratki video očajnih ljudi koji pokušavaju pobjeći gubeći živote u tom pokušaju ili poneku izjavu bivših aktivistkinja, novinarki i političarki koje sjede u svojim kućama i čekaju da budu mučene i ubijene. U očajnom pokušaju bijega od talibana afganistanci su se hvatali s vanjske strane aviona koji su polijetali s piste kabulskog aerodroma. Pojavile su se snimne ljudi kako padaju na Kabul s aviona u letu.
Teror na ulicama Kabula je već počeo. Talibanski lideri obećavaju amnestiju i „Afganistan za sve“. Međutim, dok lideri obećavaju, borci na ulicama Kabula prebijaju žene, pretresaju kuće zaposlenih žena i na ulicama otimaju djevojke u prisilne brakove. Preko zvučnika kabulskih džamija talibani obavještavaju žene kako je nošenje burke obavezno. Na svim TV stanicama uobičajen program zamijenjen je vjerskom propagandom, a reklame su ukinute. Širom Afganistana talibani zlostavljaju i ubijaju protivnike, a posebno su na udaru zaposlene i samostalne žene.
Na ulicama Kabula više gotovo da i nema žena. Ne usuđuju se izaći iz kuće, pogotovo ne bez burke i muške pratnje. Neopisivo je kakav je to udar na ličnost svih onih žena koje su do jučer odlazile na posao, zarađivale svoju plaću i gradile svoj život, a danas su postale građani trećeg reda. Jedna novinarka koja je u skrivanju za The Guardian je anonimno izjavila: „Niko ne podržava žensko novinarstvo u Afganistanu. Bojimo se. Ako nas talibani pronađu, definitivno će nas ubiti. Čak i ako nas ostave u životu, neće nam dozvoliti da radimo, što je za mene kao ženu koja živi sama doista financijski izazov.“ U prvom danu talibanske vlasti, žene su odmah svedene na razinu sluškinja muškarcima, bez prava na slobodu kretanja, rada i odijevanja.
Za gotovo sve one koji su 20 godina pokušali graditi slobodno i otvoreno društvo, u talibanskom Islamskom Emiratu Afganistan nema ni života ni budućnosti. I to je najveća tragedija Afganistana danas – sudbine onih ljudi koji su se usudili, da bi na kraju bili izdani od onih koji su ih ohrabrivali.
Evakuacije koje upravo kaotično traju, zapadni avioni u Kabulu, hiljade vojnika koji osiguravaju aerodrom i bore se sa civilima koji svim silama pokušavaju ući u avione, samo je zakašnjelo pranje obraza koje ne može isprati sramotu izdaje.
Naravno da će hiljade biti spašene ovom očajničkom evakuacijom, ali milioni će ostati pod režimom talibana koji su već dobili formalnu podršku Kine i neformalnu podršku Rusije. Krivica Zapada nije isključiva, ali je najveća. Strašno je i pomisliti da dok ovo pišem, hiljade i hiljade afganistanskih žena i djevojaka sjedi u svojim kućama pred kojima su talibanski vojnici i čeka mučenje i pogubljenje.
Pokušavam zamisliti kako se oni trenutno osjećaju i kako bih se ja osjećao da se nešto tako desi u Bosni i Hercegovini. Kako bi nam se život promijenio kada bi za 11 dana podsvijesni strah od novog rata, terora i zločina postao stvarnost iz koje ne možemo pobjeći. Kada bi se za 11 dana sav život, a s njim nadanja i snovi, srušio, dok zapadni predstavnici peru ruke i pakuju kofere. Kada bi nam gradovi bili okupirani od onih od kojih smo strahovali, a po ulicama patrolirale postrojbe naoružanih zločinaca sa zlim namjerama. Ono što danas čeka aktivistice i žene u Afganistanu u Europi je usporedivo sa Kristalnom noći i početkom holokausta.
Ovakva izdaja Afganistana od strane onih koji se kunu u demokraciju i ljudska prava je moguća zbog naše šutnje, zapadne šutnje. Iako smo do smrti doveli ono najbolje u afganistanskom društvu, danas ne padaju vlade i ne podnose se ostavke. Kako smo nijemo gledali godine rata u Afganistanu, danas nijemo gledamo izdaju i patnju. Za koji dan ćemo i to početi zaboravljati kada pristignu nove vijesti. Nismo na ulicama, pred parlamentima i ambasadama i ne tražimo akciju i odgovornost.
Danas možda djeluje kako se više ništa ne može učiniti, pogotovo ne iz Bosne i Hercegovine. Ali istina je da ništa ni ne pokušavamo. Građani na Zapadu ne pritišću svoje vlade da odlučno djeluju i spase nevine u Afganistanu, zaprijete i pregovaraju s talibanima, omoguće evakuaciju. Naša krivnja, nas u Bosni i Hercegovini, doći će tek u narednim mjesecima.
Ogroman broj Afganistana pokušavat će i dijelom uspjeti pobjeći od talibanskog terora i krenut će prema „obećanoj zemlji“, onima koji imaju moć, novac i slobodu, onima koji su im obećavali bolji i slobodniji život bez talibanske represije – prema Zapadu. I na tom putu doći će do Bosne i Hercegovine koja će ih moći ili primiti kao napaćeni narod kome treba pomoći ili će ih moći zlostavljati kao strance i neprijatelje.
Danas je na nama u Bosni i Hercegovini odgovornost da odlučimo hoćemo li biti dio krivaca koji su doveli do afganistanske tragedije i pogoršali je koliko god su mogli ili ćemo biti dio onih koji su tu tragediju pokušali ublažiti kako su znali i mogli. Ako sutra ne pomognemo kada to budemo mogli, nećemo biti ništa drugačiji od onih koji mogu, a ne žele pomoći danas. Više se ne radi o priči ko je kriv, šta je trebalo uraditi ili šta je moglo biti drugačije, već o tome kako djelima pomoći ljudima iz Afganistana. Ako želimo, možemo. Jedino je pitanje, hoćemo li, koliko budemo mogli, barem probati ublažiti afganistansku tragediju.
Dino Šakanović, Prometej.ba
Izvor fotografije: The Atlantic
