REAL MADRID postao je prvi klub koji je obranio naslov Lige prvaka (4:1 protiv Juventusa). Talijanski prvak bio je konkurentan španjolskom tek 30-ak minuta. Rupa koju je Juventus pokazao na ovom nivou se ne oprašta.
Dobar start
Stvari su na početku izgledale kudikamo drukčije od onog što rezultat sugerira. Juventus je izašao s jasnim planom igre i nametnuo ga je, u većoj ili manjoj mjeri, skoro čitavo prvo poluvrijeme. Duge lopte na Mandžukića koji je koristio svoju fizičku nadmoć nad Carvajalom bili su konzistentan način da Juventus brzo dospije do posjeda visoko u terenu, a njegovo izvlačenje na krilo značilo je kako Alex Sandro može ući u sredinu i postati dodatni vezni igrač kojim bi Juventus ostvario balans ili višak u sredini terena. Realu se dogodilo baš ono što je u najavi ocijenjeno kao njihov meki trbuh – Kroos, Modrić i Casemiro igrali su u gotovo ravnoj liniji, a za visoko postavljene Benzemu i Ronalda, Isco nije imao dovoljno prostora povezati ih s ostatkom ekipe. Bonucci, Barzagli i Chiellini izlazili su kao pobjednici duela s Realovim zvijezdama u napadu, mahom zahvaljujući tome što je Real prema naprijed igrao s predvidljivim opcijama i malom pomoći igraču na lopti.
Gol Ronalda donio je prvi ozbiljni udar balansu utakmici, a tek je spektakularni Mandžin pogodak sakrio o kakvom je mini remek-djelu riječ. Kroos je pretrčao igrača prvi put u karijeri, Ronaldo je tražio dubinu i povukao za sobom obranu Juvea, a Benzema je to iskoristio i lukavo se izvukao po loptu. Trenutak vremena i okret prema golu dali su dvije sekunde potrebne Ronaldu da raširi obranu po suprotnoj strani, a Carvajalu da protrčavanjem konačno razbije liniju. Tri kirurški precizna pasa i sjajan udarac zaslužili su naklon lošoj igri (do tog trenutka) unatoč. Juventus je nakon gola, a prije poluvremena zaigrao sjajan nogomet i pokazao sva evolucijska unaprjeđenja koje su zadnjih godina kronično nedostajale talijanskom nogometu. U posjedu su lako i brzo otvarali linije, osjećali se sigurno s loptom u nogama i sa svih 10 igrača u polju razvijali igru po cijelom terenu. Khedirino kretanje prema naprijed i Dybalino uvlačenje između linija često je povuklo čitavu Realovu veznu liniju prema nazad, pa je Pjanić imao više prostora nego je očekivao. I sjajno ga je koristio razigravajući svoju ekipu. Momčadi su otišle na poluvrijeme, a s njega se vratio samo Real Madrid.
Druga utakmica
Teško je objasniti što se točno dogodilo u drugom poluvremenu. Pa i ako su manifestacije na terenu koliko-toliko jasne i očite, neka teško spoznatljiva kombinacija psiholoških, strateških i emocionalnih činitelja stoji iza njih. Juventus je s terena – nestao. Sve što su radili dobro, sada nisu poštivali. Njihov najbolji moment u igri prema naprijed je tranzicija – pritom ne ciljam na direktnu kontru kojom se nužno odmah suparnik probija, već brzinom otvaranja terena kako bi se napad razvio i lopta “prodisala”. Zavučeni pred svoj šesnaesterac, bez ijedne opcije u dubinu ili širinu koja bi poslužila kao ventil da se momčad malo oslobodi pritiska, izazivali su sreću. Gol Casemira je više slučajan nego sjajan, ali taj gol je itekako vidljivo čekao svoj trenutak. Real je u nečemu taktički jako efikasan – postavljanju kada “nanjuše krv”.
Kroos i Modrić ostaju dublje u terenu, uvijek spremni kao povratne opcije iznova započeti napad, dok se bekovi baš svaki put u pravi trenutak dižu uz liniju ne bi li dobili loptu i centaršutom opet stvorili nevolju pred vratima suparnika. Treći gol idealan je primjer toga – Juventus osvaja loptu i daje ju prema Mandžukiću, ali u samo nekoliko stotinki okružuju ga 3 Realova igrača prije nego li je iskontrolirao loptu i utakmica je bila riješena. Ostatak utakmice bio je šamaranje mrtvog magarca. Iako je Allegri mogao prije reagirati s Cuardadom jer je bilo bolno očito kako osim neinspiriranog Dybale nema igrača koji može stvoriti višak driblingom, teško ga je značajnije kriviti.
Sva čar i prokletstvo trenerskog posla leži baš u tom fenomenu – prepoznati nevolju prije nego li dođe, preduhitriti ju uz veliki rizik da ne narušiš postavku koja veći dio susreta funkcionira i nema nekog vidljivog razloga zašto više ne bi funkcionirala. Ali kada bi bilo lako predvidjeti koliko lako puca kolektivna ljudska psiha unutar jedne ekipe, tada nogomet, a ni život, ne bi bili toliko zabavni.
Modrić kao Modrić i atipični Mandžukić
Za Modrića se nema puno toga reći kada su njegove igračke kvalitete u pitanju. On je, vrlo jednostavno, dugi niz godina najbolji svjetski veznjak. Nitko ne stvara u kontinuitetu toliko prednosti az svoju ekipu kao on. Osjećaj za ritam, pregled igre, pas s obje noge i obje strane kopačke (koliko puta dodavanjem vanjskom uštedi svojoj ekipi krucijalnih par milisekundi!) i nevjerojatno lagan prvi korak kojeg suparnici već skoro desetljeće ne mogu pročitati i u pravilu love njegovu sjenku. Kvaliteta njegove izvedbe nije bila bitno bolja ili slabija od one na koju je navikao već cijeli svijet, ona je uvijek fantastična.
Mandžukić je odigrao strašno atipičnu utakmicu. Prvo poluvrijeme nije obilježeno samo golčinom s kojom se tek Zidaneov volej može usporediti – kvaliteta njegovih rješenja na lopti, osjećaj za igru i standardno sjajna igra u duelu (posebno zraku) dale su najkompletnije poluvrijeme koje je odigrao u dosta vremena, posebno na ovoj razini. U drugom dijelu je pao s ostatkom ekipe, ali dva atipična momenta dekoncentracije rezultirala su Realovim pogocima. Kod prvog nije ispratio Carvajala za kojeg je direktno bio zadužen, dok je kod trećeg propustio primiti loptu i iskoristiti svoju snagu da ju sačuva. Kriviti ga za bilo što bilo bi nepošteno i pogrešno, ali velika finala uvijek odlučuju detalji.
Duodecima kao uzorak Realove politike
3 titule europskog prvaka prije 15-ak godina i 3 u posljednje 4 čine se kao uzorak koji se periodično ponavlja u Real Madridu. Politika kupovanja superzvijezda svako toliko rezultira neviđenom koncentracijom kvalitete koja razara, za razliku od svih onih disfunkcionalnih i neizbalansiranih Realovih super-ekipa. Jednostavno, Madriđani na svakoj poziciji imaju igrača koji je među tri na svijetu u toj ulozi. Na klupi imaju Pepea koji bi bio prvi stoper u gotovo svakoj ekipi na svijetu, Jamesa Rodrigueza koji bi bio “desetka” svugdje osim u Realu, Kovačića, Balea i Moratu. Nikad neću zaboraviti intervju Gorana Ivaniševića u kojem se osvrtao na svoju karijeru i komentare kako je s obzirom na predispozicije premalo osvojio. Rekao je nešto otprilike ovako:
“To je istina. Problem je što sam imao trenere koji su me pokušali naučiti igrati tenis, a ja sam to već znao. Ja sam trebao trenera da me nauči postati prvakom.“ I u tome leži sva jednostavnost i elegancija kojom je Zidane obavio možda i najbolju sezonu u povijesti najtrofejnijeg europskog kluba. Za 10 godina se neće među taktičkim guruima tražiti snimke utakmica ove generacije koje odišu neviđenim taktičkim idejama i fantastičnom sustavu igre, ali način na koji je jednu prilično neurotičnu sredinu pretvorio u pobjedničku zaslužuje svoje mjesto u udžbeniku sportske psihologije. Kako je to točno učinio, mi, ljudi izvan te svlačionice, ne znamo. Ali visoko dignut trofej i povijesna obrana titule teško su oboriv dokaz.
Piše: Vice Karin
Index.hr
