Kultura

Adnan nikad nije želio postati pilot. A bio je.

RUPA I NJENI HIROVI: Adnan nikad nije želio postati pilot. A bio je.

„… govorio sam o muci trenutka u prelazu, o strašnoj tišini koja nastaje između onoga što se završilo i onoga što nije počelo, o svačijoj želji da sačuva svijetle trenutke stvarajući od njih mit…“

Meša Selimović, „Tišine“

Kad bi sve što u čovjeka uđe, moglo i izaći, čovjek bi živio vječno. A mitovi ne bi postojali. Sve što oči pregledaju u svom trajanju; što uši pospreme u skladišta zvukova sortiranih po frekvencijama, ili naprosto na samo dvije hrpe – ugodne i neugodne; što nepce i jezik sažvaču, a nos upije – i najomamljivije i najogavnije mirise, nikad se u čovjeku ne bi zadržalo da ne postoji ta nepregledna ropotarnica sjećanja, potpuno odvojena i od uma i od razuma, ali zato čvrsto ankerisana u luci naplavljenih emocija. Čovjek je sjećanje. Mnogo prije i više nego ono što čini. Sjećanja nas određuju. Naše sklonosti, opijenosti, strasti, želje i strahove. Iz sjećanja se porađaju mitovi.

Ne tako davno, ni pola stoljeća unatrag, žitelji Bihaća i okoline su se bili stopili sa svakodnevnom grmljavinom mlaznih motora avijacije Jugoslovenske narodne armije. Toliko stopili i navikli, da su im eksplozije uzrokovane probijanjem zvučnog zida lakše padale od udara prozorskog krila pri naletu jakog vjetra. A kad nisu letjeli, avioni su spavali u utrobi planine Plješevica, kojoj ovoj dio Bosne i Hercegovine ima najviše zahvaliti što nema ni trunke mediteranske klime. Duboko u njenoj utrobi je iskopana velika rupa koja je bila podzemna avionska spavaonica. O rupi u srcu planine, beskrajno dubokoj, neuništivoj i strahopoštovanoj, već tad je bio stvoren mit. A mitovi su, znamo, i neuništivi. Ili nisu?

Željava
Rupa u srcu planine (FOTO: Lupiga.Com/Ivor Fuka)

Jedan dječak nije nikad vidio ovu plješevičku rupu iznutra. Samo je jednom bio ispred otvora zvjezdastog oblika, koji su doslovno oslikavali siluetu repa modela aviona koji su nastanjivali utrobu, na onom dijelu poletno-sletnih staza, do kojeg je maksimalno moglo doprijeti stopalo nekoga ko i sam nije bio dio „rupe“, dio utrobe. Dječak će morati otkriti boje i četku, da jednom, dosta kasnije, kao zreo čovjek, oslika rupu i donese nam utrobu iz mita o neuništivoj planini koja je čuvala tajne hiljada vatrenih moćnih zmajeva. I da je htio drugačije, ne bi mogao. Rukama istih onih koji su je kopali, rupa je i srušena. Pregalničke ruke su postale ruke krvoloka koje su dovoljno moćne da raznesu i mitove. A sa njima i sjećanja od kojih su mitovi i nastali. Jedna planina i jedan dječak su ostali da koegzistiraju.

Adnan Dupanović nikad nije želio postati pilot. A bio je. Letio je svojim šarenim, često do neprepoznatljivosti, uzburkanim snovima unutar vlastitog sebe. Toliko dugo i daleko da je mogao spoznati, kako horizont vlastitog sebe, tako i horizont prošlosti, sjećanja i strahova.

Željava
Otvor za “moćne zmajeve” (FOTO: Lupiga.Com/Ivor Fuka)

Utroba je ta koja pamti. Nakupine utrobe su ono što svijet čini da postoji. U protivnom, čovjek bi bio samo širom otvorena balkonska vrata za propuh – taj mitski fenomen sveprisutnog strujanja zraka, kome se ne zna ni uzrok ni porijeklo, kojeg nikad niko nije vidio i izmjerio, ali eto, ipak postoji. Sa svojim nepobrojanim žrtvama preuzevši čak primat i nad uobičajenim, redovnim i čestim ratovima. Naprosto, još jedan mit.

U utrobi se svijest porađa i zbog nje svijet i postoji. U utrobi se čovjek upali, tinja, bukti i na kraju dogori, ugasne, utihne i nestane. Da bi se negdje drugo ponovo porodio drugi i novi svijet. Samo su umjetnici ti koji znaju tajnu prenošenja taložnih pamćenja utroba, svojih i tuđih, u taj novi život i novi svijet. Onaj koji postoji samo u nečem što se može definirati kao tačka singularnosti – kad smisao ponavljanja završi u beskonačnosti. U samom ishodištu besmisla. U onoj sili, koja stvaratelja, ili je to dočim i sam Stvoritelj, tjera i vodi da traži smisao i da ga donese u onom umjetničkom izričaju koji ga je dopao.

Adnan Dupanović
“Uzgon-Kalup I” – kombinovano na papiru (AUTOR: Adnan Dupanović)

Tako su se sadašnji Dupanović i Plješevica sreli još jednom. U prožimanju svojih vlastitih rupa – jedne otkopane u planini i druge otete od djetinjstva, došao je mir koji je ispunio rascjepline koje su se porađale iz svojih rupa. Sve one pukotine, od najmanjih, nježnih poput paukovih niti do najvećih, poput zasjeka krila mlaznog aviona, spojile su se u potrazi za svjetlom. Prostorom odsustva muke u kojem vrijeme gubi referentnost odnosa spram unatrag i unaprijed. I Dupanović nam to dokazuje u svojim radovima u kojima trijumfalno, ali opet nenametljivo, caruje mir. Na momente čak i iritirajuće, dočim iscjeljiteljsko, odsustvo je patnje i sjećanja na ružno i strašno. Odsustvo sjećanja na čarobno i zasljepljujuće. Njegov pilot – da li je to i on sam!? – strpljivo rula u mjestu, čvrsto oslonjen stajnim trapom na zemlju. Njegova vizura je ništa drugo do pogled iz tačke singularnosti – onaj pogled kojim se odjednom obuhvata sveprostor i svevrijeme.

Iza vizira ovog pilota ne gledaju oči nego utroba čovjeka koji je prošao put od sebe do sebe, od prošlosti do budućnosti, od naprijed do nazad i od dole do gore. Onaj pogled kojim se jedino vidi ako se ne koriste otvorene oči. Pogled utrobe koji je jedini sveznajući i svedohvatni. Nikako u mraku, nikako u crnoj – jer crna svakako nije boja, nego naprosto izostanak svjetlosti. Zato ne može da postoji crna rupa nigdje izvan same sebe, jer ona podrazumijeva samo dva moguća fenomena: horizont događaja (iz kojeg se ne vidi ni jedan drugi događaj) i tačku singularnosti (gdje više ne vrijede zakoni fizike, a naročito ne drugi zakon termodinamike i gdje kretanje energije iz oblika u oblik prestaje da postoji. Kao što ni utroba ne može da postoji nigdje osim u čovjeku. Čovjeku kao rupi nezagrnutoj.

Adnan Dupanović
“Najava” – kombinovano na papiru (AUTOR: Adnan Dupanović)

pustinji Atakama u Čileu, najsušem mjestu na svijetu, počinjeni su neki od najstrašnijih i najsvirepijih zločina što je čovječanstvo zabilježilo. Za mnoge zatočenike logora jedini ishod je bio prekid biološkog postojanja, ali ne i postojanja u cjelini. Dva su oblika u kojima još uvijek žive – u sjećanjima bližnjih koji i danas traže njihove koštane ostatke u bespućima pustinje i u kalciju pronađenih koščica. U istoj pustinji nalazi se i jedan od najvećih svemirskih opservatorija sa teleskopima dovoljno snažnim da zabilježe porađanje mladih zvijezda. Koje, po svom sastavu, opet, tvori kalcij. Zato je Atakama mjesto gdje se tačka singularnosti i utroba svemira mogu vidjeti sa zemlje. Jednako gledajući prema gore i dole. U nebo i u pijesak. U zvijezdu i u kost. Gdje mrtvi ne postaju mit i gdje zvijezde nisu samo padalice.

Zato i Dupanović, u svojim radovima iz ciklusa „Rupa“, dok stoji, on leti, kad gleda preko piste u nebo, on gleda u rupu, utrobu planine. Kad gleda u slikarsko platno vidi ono što je naizvrat – u vlastitoj utrobi. Koja u ovom ciklusu miruje i oplemenjuje.

Adnan Dupanović
“Uzgon-Pilot” – akril i ulje na kaširanom platnu (AUTOR: Adnan Dupanović)

Slikar i grafičar Adnan Dupanović rođen je 1978. godine u Bihaću. Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu završio je 2001. godine. Radio je kao profesor u Umjetničkoj školi u Bihaću, a potom i u Gradskoj galeriji. U periodu od 2013. do 2017. godine bio je angažovan kao asistent na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Bihaću. Izlagao je na više kolektivnih i samostalnih izložbi u BiH i inostranstvu. Živi i radi u Bihaću gdje će u Gradskoj galeriji večeras u 20 sati biti otvorena izložba njegovih radova “Rupa”.

RAMIZ HUREMAGIĆ

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: Adnan Dupanović 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close