Mustafa Busuladžić, rođen je prvog dana aprila 1914. godine u mjestu Gorica kod Trebinja, od oca Smaila i majke Emine.
Na stranicama naše prošlosti biljezi su iskustva zaborava. Nećemo pretjerati ako kažemo da odsustvo čovjekove želje da saznaje o sudbinama ljudi koji su svojim djelom i mišlju nastojali životno okruženje učiniti boljim za narod iz kojeg su potekli, njegovu spoznaju o njima čini nepotpunom, a istinu nedorečenom
(Piše: Prof. Alen Zečević)
Gorko je, ali istinito, da je mnogo onih čijih se imena danas rijetko ili nikako prisjećamo. Djelom i imenom, nažalost, danas gotovo nepoznat, posebno mlađim generacijama, jeste i životni put Mustafe Busuladžića. Oskudna znanja o njegovom doprinosu za kulturno i moralno uzdizanje Bošnjaka u vrijeme Drugog svjetskog rata, kao i tragičan kraj kojemu ga je odvelo to stremljenje, stavljaju pred naše društvo obavezu znanstvenog vrednovanja njegovog intelektualnog rada.
Rođen je prvog dana aprila 1914. godine u mjestu Gorica kod Trebinja, od oca Smaila i majke Emine. Po završetku osnovne škole upisao je medresu u Travniku, gdje je uspješno završio tri razreda u Elči Ibrahim-pašinoj Fevziji. Dalje obrazovanje je nastavio u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, gdje je i maturirao. Upravo tad su se javili prvi plodovi njegovih zrelih razmišljanja, koji su izraz pronašli u ogledima, raspravama i esejima objavljenim u listovima “Novi Behar”, “Muslimanska svijest”, “El-Hidaje”, “Obzor”, “Svijest”, zatim “Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva”, “Kalendar Hrvata”, “Kalendar islamskog svijeta”, “Naša domovina”, “Večernja škola” te u mnogim drugim publikacijama i časopisima.
Međuratne prilike, koje su njegov narod dovele u politički, socijalno i ekonomski inferioran položaj u Kraljevini SHS, usmjerile su njegove intelektualne napore u pravcu izbavljanja Bošnjaka iz okruženja koje je prema njima već decenijama zauzimalo prijeteći stav. Njegova pisana riječ čvrsto je stajala na odbrani islama i muslimana u Bosni i Hercegovini. U predvečerje Drugog svjetskog rata, kad su nad ovim prostorima bjesnile fašističke sile, Busuladžić je pišući studiju o odnosima islama i komunizma, ukazivao na opasnost od opredjeljenja za zapadni ili istočni kolonijalizam. On je isticao da muslimani ne mogu tražiti napredak u “Italiji koja teži da se islamski narodi orijentiraju prema fašizmu” kao ni ideološkoj propagandi Treće internacionale.
Školovanje je nastavio upisavši se na Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu, gdje je 1940. godine diplomirao. Nedugo nakon toga, uputio se za Rim gdje je na dvogodišnjem postdiplomskom studiju izučavao orijentalistiku. Boraveći u Rimu pojavljuje se kao saradnik italijanskih listova “Oriente Moderno” i “Mondo Arabo”.
Neko vrijeme je radio kao profesor u Šerijatskoj gimnaziji u Sarajevu. Učenici koji su slušali njegova predavanja mogli su svjedočiti pedagoškim kvalitetima kojima je raspolagao. Visoka naobrazba i širok raspon interesa omogućili su mu da aktivno
govori čak pet jezika: arapski, turski, njemački, italijanski i francuski. Tokom školovanja, Busuladžić je mnogo učio od Hamdije Kreševljakovića, koji je na različite načine i u svim prilikama pomagao njegov znanstveni rad.
“Znao je na njemačkom”, govorio je Hamdija Kreševljaković, “stranice i stranice Spenglerovih djela napamet. Pisao je lahko, tačno, kristalno jasno i inspirativno.” Bio je jedan od rijetkih bošnjačkih intelektualaca koji je bio prepoznatljiv po znanjima o zapadnoj i istočnjačkoj filozofiji. Vrsni teoretičari marksizma saglasni su u mišljenju da je, uz Huseina ef. Đozu, Mustafa Busuladžić bio jedan od onih muslimanskih učenjaka koji je dobro poznavao materijalističku filozofiju. Njegov plodonosan rad nije ostao nezapažen ni u mišljenju Muhameda Hadžijahića, koji je s pravom zaključio: “Mene je posebno čudilo njegovo poznavanje jezika. Mustafa je tečno govorio svaki od tih jezika i zato je moja procjena da smo izgubili dva velika čovjeka: hadži Mehmed-ef. Handžića i Mustafu Busuladžića. Handžić je učenjak kakav se nije rodio u posljednjih sto godina, bio je vrlo značajan za muslimane Bosne i Hercegovine, no, smatram da je Busuladžić značajniji zato što je, osim velike učenosti, poznavao i evropske jezike.”
U vrijeme kad je Mehmed Handžić u ime svog naroda stavio potpis na Sarajevsku rezoluciju kao glas protiv zločina nad Jevrejima, Srbima i drugim narodima, stajao je uz njega i Mustafa Busuladžić, kao jedan od najmlađih članova “El-Hidaje”. Dijeleći ista uvjerenja kao i njegov učitelj, visokomoralno obrazovan kakav je bio, Busuladžić je svoj izuzetni nauk potvrdio svojom ljudskošću i saosjećanjem s nevoljama svojih sugrađana druge vjere i nacije.
U 31. godini, surovo i bezobzirno, prekinut je životni vijek Mustafe Busuladžića. U noći 29. juna 1945. godine, po odluci Vojnog suda režima koji ga je proganjao, strijeljan je u sarajevskom naselju Velešići. Dugo se pričalo da je sve do trenutka kad je ovaj svijet zamijenio boljim, te noć uoči pogubljenja mirno i staloženo u osami učio Kur’an. Iza njega je ostala supruga Zehra i dvoje djece, kao i velik broj poštovalaca njegovog inspirativnog prosvjetiteljskog djela. Oni, “oslobodioci Sarajeva”, koji su mislili da se sudbine rješavaju mučkim ubistvima neistomišljenika, na ovom svijetu su ostali u vječnoj zabludi i neznanju da ljudskim sudbinama raspolaže samo Uzvišeni Gospodar.
novovrijeme.ba
