Autor: Von Nikolaos Gavalakis / ipg-journal.de
Razlozi za Trumpovo veliko biračko tijelo su višeslojni. Ukoliko se borba protiv desničarskog populizma želi dobiti mora se tačnije gledati.
Piše: Von Nikolaos Gavalakis
Preveo: Ešref Zaimbegović
Donald Trump će u januaru morati napustiti Bijelu kuću. Doduše američki sudovi će narednih tjedana morati razjasniti ovu ili onu čarku oko ispravnosti pojedinih glasova ali rezultat se time neće promijeniti. Čim su glavni medijski izvori proglasili Joe Bidena za pobjednika započeli su neki stručnjaci govoriti o labuđoj pjesmi cjelokupne populističke desnice. Sociolog Ivan Krastev je govorio o „teškom udarcu za evropske populiste“. A nekadašnji predsjednik savjeta EU Donald Tusk bio je ushićen: „Trumpov poraz može biti početak kraja desničarskog populizma i u Evropi.“
Ipak ne tako brzo. Gledajući na političku zemljopisnu kartu mora se prvo trezveno ustanoviti: U Francuskoj Marine LePen već stoji na startnim pozicijama za predsjedničke izbore 2022, u Velikoj Britaniji haotična vlada Borisa Johnsona vodi i dalje na No-Deal-Brexit, u Italiji nacionalistička Lega Nord Matteo Salvinija vodi u anketama, u Poljskoj vladajuća PiS (sa podrškom ustavnog suda) ograničava prava žena na pobačaj i u Mađarskoj Viktor Orban neometano provodi i dalje svoja nepodopštine. I van Evrope ne izgleda puno bolje.
Uprkos katastrofalnom ophođenju sa corona krizom i preko 150 000 mrtvih Jair Bolsonaro je u Brazilu omiljeniji nego ikada prije.
Bez sumnje desničarski populisti su u posljednjoj deceniji ostvarili do tada nezapamćene uspjehe i popeli su se u vrhove vlasti. Sa izborom Donalda Trumpa za najmoćnijeg čovjeka svijeta ovaj fenomen je 2016. ostvario svoj privremeni vrhunac. Četiri godine kasnije Trump je pobijeđen ali koji zaključci za borbu protiv desničarskog populizma se mogu izvući iz ovih izbora?
Nakon početnog straha tokom brojanja glasova kod mnogih predstavnika medija i pripadnika spektruma lijevog centra kristalisao se sljedeći narativ: Još nikada jedan kandidat za predsjednika SAD nije dobio toliko glasova kao Joe Biden. Njegova prednost pred Donaldom Trumpom u cijeloj zemlji iznosi više od pet miliona glasova. I prednost u Electoral College nije tijesna. Tiranin je pobijeđen, dakle sve je u redu.
Ne, postoji i tamna strana medalje. Donald Trump dobio je na ovim izborima preko deset miliona glasova više nego prije četiri godine. Kako tijesan je bio rezultat u odlučujućim Swing States pokazuje sljedeće: U Arizoni, Džordžiji, Viskonsinu i Pensilvaniji je nakon aktualnog prebrojavanja udio kandidatkinje Libertarian Party, Jo Jorgensen, veći nego prednost Bidena nad Trumpom. Da je nekoliko hiljada ovih birača glasalo za Trumpa ovaj bi mogao vladati i sljedeće četiri godine.
Bez sumnje desničarski populisti su u posljednjoj deceniji ostvarili do tada nezapamćene uspjehe i popeli su se u vrhove vlasti.
Preostaje trezvena i za mnoge šokirajuća tvrdnja: Uprkos epidemiji sa znatno više od 200.000 mrtvih zbog mizernog menadžmenta Trumpove vlade, njegovih obilno dokumentovanih laži i haotičnog vladanja, njegove užasne migracione politike i destruktivnog načina ponašanja nakon smrti George Floyda, birači nisu nakon četiri godine Trumpa masovno pobjegli od republikanaca. Naprotiv, on je uspio ubijediti milione ljudi koji su 2016. svoj glas dali drugim kandidatima ili uopšte nisu glasali.
Kako je moglo doći do toga? Moderatorka MSNBC Joy Reid objasnila je rezultat izbora „velikom mjerom rasizma i Anti – Blackness.” Charles M. Blow u svome prilogu za New York Times duva u isti rog i označava “jačinu bijelog patrijarhata” kao osnovu za rezultat.
Pogled na strukturu birača međutim pokazuje da teza o zaostalim, bijelim Trumpovim biračima nije održiva. Predsjedniku je uspjelo da biračku bazu republikanaca znatno proširi. Od 1960. ni jedan predsjednički kandidat republikanaca nije uspio dobiti za sebe veći udio nebjelačkim birača (svaki četvrti je glasao za njega). Kod muškaraca bio je to skoro svaki peti Afroamerikanac, kod Afroameričkih žena Trump je svoj udio uspio udvostručiti sa četiri na osam procenata. On se poboljšao kod Latinoamerikanaca kao i kod bijelih žena, više od trećine Amerikanaca azijskog porijekla glasalo je za Trumpa a i kod LGBTQ grupacije (28 posto)bio je znatno uspješniji nego prije četiri godine (14 posto). I People of Color nisu imuni na privlačnu snagu desničarskog populizma.
Iako su bol i nelagoda uzrokovane relativno dobrim rezultatom Trumpa apsolutno razumljivi, objašnjenje koje se zasniva samo na rasističkim strukturama izgleda nekompleksno. Konačno prošlo je tek osam godina otkada je Barack Obama ostvario nadmoćnu pobjedu protiv Mitta Romneya. Da 73 miliona Amerikanaca mogu biti rasistički opredijeljeni, odnosno da se slijepo zaklinju jednom u cjelini rasističkom sistemu je u svakom slučaju smiona teza. Pritom postoje četiri aspekta koji omogućavaju bolji uzorak objašnjenja.
Prvo,često se smatra, da pripadnici manjina, koji su u svome životu imali iskustva sa diskriminacijom, automatski biraju ljevičarske partije. Međutim razlozi za osobnu odluku na izborima su znatno višeslojniji. Tako Latinoamerikanci često imaju veoma konzervativne stavove naprimjer što se tiče prava na pobačaj. Demografske grupe ne mogu se posmatrati kao monolitne. „Ne uzimajući u obzir ono što mnogi progresivni izgleda misle ne utapaju se manjine cijeli dan kao opsjednute u svojoj različitosti“, piše Antonio García Martínez.
Demografske grupe ne mogu se posmatrati kao monolitne.
Kod birača se radi o individuama sa različitim pogledima i stavovima, a ne samo o predstavnicima grupe stanovništva kojoj su pripisani. I oni odlučuju na osnovu političke ponude i svojih osobnih preferenci. Kritika na politiku identiteta nije ovdje eksplicitno upravljena protiv poboljšanja situacije zapostavljenih ljudi, misli se puno više na sliku svijeta koja posmatra društveni razvoj i konflikte primarno kroz naočale grupnog identiteta. U borbi protiv desničarskog populizma ne pomaže paušalizovanje biračkih grupa, moraju se adresirati stvarni – a ne projicirani – interesi ljudi.
Kao drugo kursira jedna zabluda u pogledu izbornog motiva. Za desničarske populiste često upotrebljeni naziv demagozi implicira da birači u nedostatku boljeg saznanja glasaju za njih. Međutim ovaj paternalistički pogled zapostavlja da često postoje racionalni razlozi koji stoje iz glasačke odluke. Tako je PiS u Poljskoj sa „dosada neviđenim državnim socijalnim programom“ poboljšala životni standard miliona ljudi. Eszter Kováts i Weronika Grzebalska predstavili su upečatljivo u svome kratkom eseju zašto baš žene podržavaju poljske i mađarske desničarske populiste. I za izbor Trumpa postoje racionalni motivi: Tako je naprimjer stopa nezaposlenosti za vrijeme njegovog mandata pala na najniži nivo posljednjih 50 godina – od čega profitiraju posebno ljudi bez školske naobrazbe.
U SAD su klasične socijaldemokratske teme popularne kod birača. Prema anketama Fox News nakon izbora – izvor kome se ne može reći da protežira ljevičarsko liberalnu agendu – 72 posto želi državni zdravstveni plan, poznat i kao Medicare for All. Demokratski kandidati za predstavnički dom koji podržavaju Medicare for All na izborima su prošli znatno bolje nego njihove partijske kolege koji se pozicioniraju protiv toga. U Floridi, državi koju je Trump uspio osvojiti, 60 posto građana glasalo je za postepeno povećanje minimalne plate na 15 dolara po satu. Kolorado je izglasao plaćeni odmor prilikom porođaja ili porodičnih nužnih slučajeva. Ne bi trebalo iznenađivati: mjere, koje osiguravaju ili poboljšavaju životni standard ljudi dobijaju široku podršku.
Treće i sa tim usko povezano, postaje jasno da izgleda da čak i Trumpov neshvatljivo loš odnos sa pandemijom ne pravi veliku razliku. U zemlji, u kojoj jedva da postoji socijalno osiguranje, mnogi građani imaju veće egzistencijalne nevolje nego odnos sa coronom. Za njih je važnije Trumpovo obećanje da će izbjeći lockdown i držati gospodarstvo u hodu. 82 posto upitanih republikanskih birača naveli su gospodarstvo kao svoj prioritet. Ovdje izgleda od pomoći da se gospodarstvo ne interpretira kao apstraktan pojam nego kao okosnica za blagostanje i osiguranje radnih mjesta. Već na bečkim izborima za zemaljski parlament Robert Misik je ustvrdio: „Socijaldemokrati i druge progresivne partije pobijedit će samo onda ako one otjelovljuju potrebe sigurnosti ljudi.“
Za 80 posto američkog stanovništva political correctness je problem.
Sličan razvoj može se posmatrati i u Velikoj Britaniji. Reformski kurs koji je započeo Keir Starmer – otklon od „dijelom puritanske politike identiteta“ pod Jeremy Corbynom, naglasak na sigurnosti i ljevičarska gospodarska politika – donosi prve plodove. Po sadašnjim anketama (nadati se više istinitim nego u SAD) laburisti imaju trenutno dobrih pet procentnih bodova pred konzervativcima.
Kao četvrto pada u oči odnos između društvenih elita i stanovništva. U SAD ima milion ljudi koji su siti moralnih apela elita sa njihovim poučnim političkim žargonom. Posebno u unutrašnjosti zemlje ljudi osjećaju kao da su pod pokroviteljstvom liberala i da su kulturalno ismijani. „Political Correctness znači da ste bolji nego neko drugi – to ukazuje ljudima pravi put”, kaže Elissa Slotkin, koja zastupa demokrate u predstavničkom domu. „Ljudi osjećaju da neko gleda na njih.“ Jednostavan govor populista kao Trump je bliži životnoj realnosti mnogih ljudi. Za 80 posto američkog stanovništva political correctness je problem.
Iako se situacija u SAD ne može jedan na jedan prenijeti u Njemačku ipak postoje paralele. Paušaliziranje istočnih Nijemaca – kao nedavno nakon demonstracija u Lajpcigu – sigurno malo pomaže da se zatvori jaz između istoka i zapada. Dvije trećine stanovništva u Njemačkoj je kod vrućih tema, iz straha od predrasuda, radije suzdržano. Pritom je posebno važno voditi debate o teškim temama. Jer desničarski populisti profitiraju od toga ako im se da šansa da napadaju slijepe tačke ljevičarsko liberalnih partija. „Ipak će se smjeti reći, da…“ nije slučajno jaka šema međunarodnog desničarskog populizma. Šutanjem se ostvaruje upravo suprotno, smatrao je nedavno Kevin Kühnert o borbi protiv islamizma.
Nakon dvaju izbora sa Trumpom konačno je jasno: Čisto moralno demoniziranje desničarskih populista („If You Vote for Trump, You’re a Racist“) ne funkcioniše. Slični pristupi su ostali bezuspješni između ostaloga već kod izbora Borisa Johnsona za premijera i protiv AfD na izborima 2017. za Bundestag i zemaljske parlamente. Razumljivo je da se desničarski populisti moraju kritikovati. Želi li se borba protiv njih dobiti potrebne su umjesto stigmatiziranja birača i ljevičarskih želja u formi politike identiteta ipak konkretne političke ponude koje osjetno poboljšavaju život ljudi: Pristojne plate, novac za skraćeni rad, zdravstveno i osiguranje nezaposlenih, stan koji se može platiti, itd. Posebno na socijalnom nivou trebale bi ljevičarsko liberalne partije ipak imati mnogo mogućnosti na raspolaganju.
Nikolaos Gavalakis je rukovodilac redakcije IPG . Journal. Prije toga vodio je regionalni biro „Dijalog Istočna Evropa“ zaklade Friedrich Ebert u Kijevu. On je u Majncu i Kaliforniji studirao političke nauke, pravo i amerikanistiku.
