Dr. Todor Kljuić – Jugoslavenstvo 21. vijeka
Nakon nekoliko godina relativno slabe nacionalističke retorike, hrvatska desnica je uoči, za vrijeme i nakon predsjedničkih izbora, kao i za cijelo vrijeme trajanja prosvjeda veterana Domovinskog rata revitalizirala svog arhineprijatelja od kojega Hrvati najviše trebaju strahovati, a to su naravno – Jugoslavija i jugoslavenstvo. Veterani Domovinskog rata su se u borbi za svoja prava (?!) okupili pod sloganom „1991. Protiv Jugoslavije – 2014. Protiv Jugoslavena!“, iako popis iz 2011. govori o tek nekoliko stotina hrvatskih državljana koji su se tako izjasnili, a i tih par stotina živi ili negdje u Istri ili su to starci koji su ostali živjeti po vrletima Ravnih Kotara, Like i drugih dijelova Lijepe Naše, a samo njih desetak ili nešto više u samom Zagrebu. Dakle, za borbu protiv tih „Jugoslavena“ bi trebalo otići što dalje od Zagreba, jer tamo „neprijatelja hrvatske opstojnosti“ praktično nema, osim ako Jugoslaveni nisu svi oni koji se usude misliti suprotno od elite Domovinskog rata iz Savske 66.
Jednako tako se na političkom horizontu, barem ne u Hrvatskoj, ne nazire bilo kakva smislena politička platforma koja bi u sebi sadržavala tu „strašnu Jugoslaviju“. Po svemu sudeći će taj državotvorni projekt, koji je izvorno hrvatska ideja biskupa J.J. Strossmayera i njegovih političkih istomišljenika, ostati dio povijesti i južnoslavenski narodi će se teško još jednom naći u državi pod tim imenom. U ostalim bivšim republikama SFRJ se također ne primjećuje želja za regionalnom integracijom u Treću Jugoslaviju, stoga se naglasak na „političko jugoslavenstvo“ može razumjeti samo ukoliko je sotoniziranje Jugoslavije tumači kroz prizmu ideologije koja u temeljima ima borbu protiv „onog drugog“, neprijatelja koji je za sve kriv i kojeg treba uništiti. Budući da je simboličnim uklanjanjem biste Josipa Broza Tita s Pantovčaka i posjetom šatoru u Savskoj 66 nova hrvatska predsjednica dala legitimitet takvom načinu razmišljanja, za očekivati je da će se uoči parlamentarnih izbora situacija u Hrvatskoj dodatno radikalizirati. Dakle, sve će se više govoriti o Jugoslaviji i Jugoslavenima, te bi stoga bilo dobro pročitati tekst kojeg je dr. Todor Kljuić, profesor s Filozofskog fakultetu u Beogradu, napisao za prvi broj Novog Plamena 2007. godine. Naime, profesor Kljuić govori o jugoslavenstvu 21. vijeka, ali se njegov diskurs razlikuje od ovoga kojega svakodnevno slušamo i koji se uglavnom svodi na tri ili četiri napamet naučene rečenice koje se ponavljaju u beskraj.
Dr. Todor Kljuić – Jugoslavenstvo 21. vijeka
Kada se govori o jugoslavenstvu ono što odmah pada u oči jeste – da za Hrvatsku i Sloveniju danas Jugoslavija važi kao tamnica, za Srbe je bila fatalna zabluda, a za ostale bivše republike prolazna tvorevina za stjecanje državnosti. Kako izgleda, različite hegemone slike o prošlosti slažu se oko toga da je jugoslavenstvo bespovratna prošlost. Tome ide u prilog i okolnost da u medijskom smislu jugoslavenstvo svakako nije ni tiražno ni komercijalno. S njim ne možete ni u strateške ustanove za dekretiranje smisla, kao što su zavodi za udžbenike, niti u programe nevladinih organizacija. Prve ustanove osmišljavaju nacionalni interes, a druge štite manjine. Etnos dominira svuda. Prostor između zaštite nacionalnog interesa s jedne i prava manjina s druge strane preuzak je za treću verziju – jugoslavenstvo. Jugoslavenstvo čak nema ni status manjine. Ne mijenja je upadljivo da se govor o jugoslavenstvu najčešće omalovažava kao nostalgija, ako ne kao izdaja, a rijetke studije o funkcionalnosti (N. Dugandžija, P. Matvejević) i složenosti (J. Bakić) jugoslavenstva gube se u nacionalnoj galami oko prošlosti. Jedva da treba i spominjati da su globalizacijom nametnuta zaštita manjina i tranzicijska pravda retorike nespojive sa jugoslavenstvom. I nacionalisti i zaštitnici manjina brane nacionalni identitet: prvi većinski, drugi manjinski, ali obje struje štite nacionalno. Jugoslavenstvo jeste doista nešto drugo, a njegovo razumijevanje traži prije svega drugačije poimanje temporalnog poretka. Da li je, naime, neaktualnost jugoslavenstva konačna? Možda i jeste, ukoliko se prošlost shvati kao nepovratno zbivanje, a vremenski poredak kao sastavnica duge i bespovratne prošlosti, neuhvatljive sadašnjice koja je tanka kao oštrica noža i neizvjesne budućnosti. Ako se pak pođe od toga da prošlost nije golo završeno događanje, nego i vrlo upotrebljiv i aktivan trajni sadržaj, onda stvari postaju složenije. Slijedom toga, treba razlikovati minulu prošlost, sadašnju prošlost i neizvjesnu budućnost. Osim toga, treba voditi računa da je postojala i prošla budućnost, da je aktivna sadašnja vizija budućeg i da će se ta vizija u budućnosti mijenjati. Kako izgleda jugoslavenstvo sa stajališta spomenutog složenog temporalnog poretka? Najprije treba dodati da nije svaka prošla budućnost zabluda, niti je svaka sadašnja slika prošlosti nepobitna istina. Još manje je napetost između prošle budućnosti i sadašnje prošlosti neprirodna i konačna. Prošlost nije statična nego dinamična tvorevina. Iako je teško predvidjeti buduću prošlost, osnovano je pretpostaviti, s obzirom na kolebljivo iskustvo, da će ova biti drugačija i alternativna postojećoj.
JUGOSLAVENSTVO I EU
Govoreći konkretnije, sudbina jugoslavenstva zavisi od sudbine EU. Ukoliko se pođe od sadašnjeg hegemonog shvaćanja o stabilnosti EU kao definitivnog rješenja europskih sukoba, onda ispada da je budućim balkanskim članicama EU izlišan jugoslavenski identitet. Dovoljno nas navodno ujedinjuje tržište, a multinacionalni kapital donosi pravo i željeni mir. Ako se, međutim, nešto opreznije doda, da će EU biti svakako drugačija kada joj se priključe sve potencijalne članice, pa se uz to još ne izgubi iz vida rezerva da će najrazvijenije članice EU možda početi i slabiti svoju vezu s njom kada ovoj pristupe svi nerazvijeni, onda stvari stoje drugačije. Nije prazan antiglobalizam niti šala upozorenje da će možda V. Britanija razmišljati o izlasku iz EU kada joj se priključe Albanija i Turska? Uz sve rečeno, nije naodmet podsjetiti da EU nije harmonično društvo ravnopravnih već složeni hijerarhijski naddržavni kapitalistički poredak u kojem solidarnosti i zaštite manjina ima tek toliko koliko je nužno krupnom kapitalu. Bilo kako bilo, ako se izrečeni oprez uzme ozbiljnije, funkcija jugoslavenstva već izgleda nešto drugačije nego što se danas čini. Tako postaje jasnije da lišeno ideološkog balasta 20. vijeka jugoslavenstvo 21. vijeka, kao verzija modernog europskog regionalizma, može biti korisno:
1.) Kao otpor periferizaciji Balkana
2.) Kao zaštitna kulturna i jezička opna malih srodnih naroda.
KULTURA I IDEOLOGIJA
Da se ne bi otišlo predaleko u domišljanju jedne mogućnosti treba se ograditi od propisivanja ideološke forme novom jugoslavenstvu. Premda je budućnost teško predvidjeti, moguće je donekle shvatiti trajnost zaštite funkcije jugoslavenstva. Jugoslavenstvo je bilo prošla budućnost Balkana. Prosto rečeno, Beograd nije mogao da asimilira Slovence, ali za Rim i Beč se to nikada ne može reći. Ako se Europa jednoga dana počne raspadati zbog istih uzroka zbog kojih se danas ujedinjuje (jer je ponašanje krupnog kapitala nepredvidljivo), buduća sadašnjica jugoslavenstva će se aktualizirati, ali svakako u novoj formi, možda više u kulturnoj, a manje u državnoj. Odavno je uočeno da države dolaze i prolaze, a jezik i kultura ostaju. Teško je sporiti srodnost kulturnog koda Vuka Karadžića, Mažuranića i Kopitara. Treba se brinuti o budućnosti ove prošle kulture, a ne o prošlosti slavne nacionalne politike. Kultura je kritička, a ideologija apologetska djelatnost. Istinska kultura nas opominje i suočava sa sjenkama vlastite prošlosti, dok nas politika uvijek podsjeća na slavu i dužnost prema precima. Uvijek je korisnija istina koja škodi nego mit koji godi.
JUGOSLAVENSKI “HABZBURGIZAM”
Zato kada se kaže da je Jugoslavija političko iskustvo vrijedno istraživanja, to znači da se treba nadati da će buduća prošlost (a ne buduća sadašnjica) Balkana biti nacionalizam, kao što je budućnost 20. vijeka bila pretežno jugoslavenska i antinacionalistička. Socijalistička prošla budućnost Balkana bila je “skraćena ” globalizacija i internacionalizacija kaotičnog eksplozivnog prostora uz pomoć autoritarnog jednopartijskog režima i Titove nadnacionalne karizme. Titova karizma je imala autoritarnu, ali i kozmpolitsku ulogu. Manje je važno to što se Tito kao sin Hrvata i Slovenke najčešće izjašnjavao kao Jugoslaven, od okolnosti da se svijest o njegovoj “habzburškoj” ulozi još nije probila na vidjelo održavanja nacije u temperaturi emocija. Grčki filozofi su npr. kritizirali Aleksandra Velikog zbog toga što je sebe uzdigao do božanstva. U realnosti je pak, usprkos autoritarnosti, Aleksandrov kult bio moćno sredstvo kozmopolitizacije antičkog sveta koji je pripremio i kršćanstvo. Tito nije bio ekumenski Aleksandar, ali je bio posllednji balkanski Habzburg (vladar višenacionalne države), a njegova karizma (pored konzervativne) imala je i sličnu globalizacijsku ulogu.
“SLAVNA NACIONALNA PROŠLOST” I KAPITALIZAM PERIFERIJE
Nerijetko se žal za jugoslavenstvom poistovjećuje sa praznom nostalgijom. Time se jugoslavenstvo degradira na efemernu emociju. Tome nasuprot, ocjena jugosavenstva traži hladniji pristup i višu osmatračnicu. Naravno da u kriznom društvu nije lako žablju perspektivu zamijeniti ptičjom, ali je taj napor prijeko potreban. Stvarnost se proučava podjednako mikroskopom i teleskopom. Možda bi se čak moglo reći da danas kapital bolje uočava značaj jugonostalgije nego gubitnici u tranziciji. Kapitalu je nužno tržište, pa se radi o kalkulantnskoj potrazi za jugoslavenskim prostorom. Zaštita manjina postaje surogat za prosvijećeno jugoslavenstvo. Gubitnici tranzicije su, tome nasuprot, skliznuli u nacionalizam. Oni bi trebali da budu nosioci jugoslavenstva, a ne šovinizma. Političke elite su uspješno nametnule svijest da je Jugoslavija bila tamnica svim nacijama. Jugoslavenstvo je svedeno na korisnu mračnu prošlost. Izlaz se traži u slavnoj nacionalnoj prošlosti. Povratak slavnoj nacionalnoj prošlosti je u osnovi ideologija koja osigurava obnovu struktura perifernog kapitalizma. Kod dijela stanovništva jeste prisutna jugonostalgija. Rado se sjećamo otvorenih granica i ljetovanja na Jadranu. Ipak je nostalgija oblik varljivog toplog sjećanja, a jugoslavenstvo je više od emocije. Što je ne manje važno, jugoslavenstvo je interes razvlaštenih, a ne samo trgovačkih elita. “Merkatora” ili “Metroa”. Treba biti načisto s tim da je jugoslavensntvo agregat novih vidokruga koji razbijaju provincijalizam. “Patriotska” inteligencija to nadoknađuje upornim nametanjem slike o monumentalnoj prošlosti nacije. Sudar slavnih prošlosti lako je prešao u rat. Zato se samo na prvi pogled može činiti preuranjenim zaključak da je, usprkos državnom neuspjehu, nemonumentalno jugoslavenstvo bilo Veliki pokušaj.
Izvor:
Novi Plamen – Za slobodu, mir i socijalnu pravdu GODINA I OŽUJAK/MART 2007. Broj 1.
http://s3.amazonaws.com/novi_plamen/pdf_broj/1.pdf?1380631904
