Pedeset nijansi odurnosti
Odurno! Ne mogu a da ne upotrijebim drugi prilog pri pokušaju, u jednoj riječi, opisivanja filma “Fifty Shades of Gray”.
PIŠE: Sead VEGARA – Oslobođenje
Vjerovatno se pitate zašto baš recenzija pomenutog filma? S obzirom na obavezu praćenja recentne holivudske produkcije s ciljem recenziranja tih istih filmova nekako upadate u mašinu trudeći se da iz svakog tog filma izvučete ono najbolje i predstavite ga čitaocima/gledaocima.
Negativne stvari svakako treba naglasiti i istaći, ali je bitno da se ne stavljaju u prvi plan; jedino ako je film toliko loš da se ne možete suzdržati a da ga ne oblatite. Film “Fifty Shades of Gray” je nastao kao ”celuloidna adaptacija” prve knjige iz trilogije spisateljice E. L. James koju je Salman Rushdie uporedio sa još jednom književnm trilogijom “Twilight” (svi su, ako ne upoznati sa knjigama onda sigurno sa istoimenom filmskom kvadrologijom) rekavši da “Twilight” naspram “Fifty Shades of Gray” djeluje kao Tolstojev “Rat i Mir”. U slučaju poređenja prvih filmova iz pomenutih trilogija mogla bi se napraviti slična komparacija, s ciljem, naravno, da ispadnem duhovit poput Rushdiea, govoreći da je “Twilight” naspram “Fifty Shades” poput “Casablance”.
Celuloidno razvlačenje
Nemojte se zavarati i misliti da spoiliram; samo bi čovjek ili žena odrasli na nekom mjestu van zemaljskih događanja i nepoimanja Hollywooda pomislili da su sve tri knjige “Pedeset nijansi” pretočene u jedan film.
A holivudska kapitalistička mašinerija samo čeka na bestseler rasporadat u milionskom tiražu da otkupi prava za filmsku adaptaciju. Još bolje ako je trilogija u pitanju jer će se tada po pravilu zadnja knjiga podijeliti na dva dijela te će tako producenti umjesto od tri zaraditi od četiri filma od publike željne “celuloidnog razvlačenja” (omiljenog) štiva. Hollywood je zaista uništio američku književnost, jer gotovo svaki pisac ne misli kako napisati dobro i interesantno književno djelo već kako pisati da to bude primamljivo za filmsku adaptaciju.
Iskreno, ne trebate biti veliki poznavalac književnosti, kao ni veliki poznavalac sedme umjetnosti, da bi prepoznali loše napisano/snimljno djelo. Samo trebate imati mrvicu dobrog ukusa da raspoznate šund od još većeg šunda.
U slučaju filmskih adaptacija književnih djela obično važi pravilo da je knjiga bolja od filma; samo u rijetkim slučajevima se desi da film bude ravan knjizi pa čak i da je nadmaši. Francis Ford Coppola i Mario Puzo su sa “Kumom” dokazali da je moguće od odlične knjige napisati odličan scenario i snimiti jedan od najboljih filmova svih vremena. Kada biste se zarovili u književno-filmsku historiju vjerovatno biste došli do spoznaje da upravo “Kum” predstavlja jedan od prvih uspjelih pokušaja pravljenja prvorazredne trilogije. Da ne bude zabune, jedna je knjiga, a tri filma od koji je treći najslabiji i nema pokriće u knjizi.
Kiss kiss, bang bang
Vjerovatno se pitate čemu sve ovo raspredanje nadugo i naširoko o knjigma i filmovima, filmovima i knjigama, kada je na početku ovog teksta rečeno da je riječ o recenziji filma “Fifty Shades of Gray”? Autor ovog teksta se sve do sada “otima” da ne piše o neviđeno nemaštovitom nepoznavanju konstrukcije scenarija (scenaristkinja je Kelly Marcel), pogotovo kada se ima na umu da je riječ o adaptaciji, jesam li rekao, lošeg romana. (Ne)slaganju takvih dijaloga i replika koje su očigledno tu “nagurane” kao kašikom za cipele samo da bi opravdale naziv filma (“I am fifty shades of fucked up”) i nizanju istih scena nebrojno puta (“kiss kiss, bang bang, kiss kiss, bang bang”).
Ni bolji reditelj ne bi mogao snimiti nešto što bi opravdalo takav scenario. Rediteljica Samantha Taylor Wood je uspjela dovesti dvoje glavnih protagonista Dakotu Johnson (Anastasia Steel) i Jamiea Dornana (Christian Gray) do takvih glumačkih performansi da je jednostavno nemoguće ne smijati se s gađenjem njihovim nimalo erotskim naduravanjima. Svaka takva scena praćena je muzičkom podlogom sa srazmjerno sladunjavom odabranom pjesmom. Jednom riječju: odurno!
Piše: Sead VEGARA
