Baš kao što „linija siromaštva“ određuje minimalne prihode potrebne za dostojanstven život, potrebna nam je i „linija bogatstva“ koja bi pokazala kada ekstremno bogatstvo postaje društveno štetno.
Piše: Ingrid Robeyns
Bilo je samo pitanje vremena: Elon Musk postao je prvi bilioner na svijetu. Donedavno su ekonomisti govorili o „bilionima“ uglavnom kada su opisivali bruto domaći proizvod najvećih ekonomija ili ukupnu vrijednost nasljedstava koja će jednog dana pripasti nasljednicima današnjih milijardera. Taj se pojam rijetko koristi u svakodnevnom govoru, a još rjeđe za opis bogatstva jedne osobe.
Međutim, sada smo ušli u novu fazu oligarhijskog doba. Ranije se pod bogatstvom najimućnijih ljudi na svijetu podrazumijevalo nekoliko stotina milijardi dolara. Prije samo tri godine vrijednost Muskove imovine procjenjivala se na oko 250 milijardi dolara. Brzina kojom je njegovo bogatstvo raslo gotovo je nezamisliva – baš kao i ono što ono simbolizira.
Postoje dvije stvari koje moramo razumjeti kada govorimo o bilionerima: šta zapravo znači bilion dolara i zašto je takva koncentracija bogatstva opasna.
Bilion iznosi 1.000.000.000.000 dolara – broj sa dvanaest nula. Makroekonomisti možda intuitivno razumiju veličinu tog iznosa, ali većina ljudi ne. Zato sam, pišući o knjizi koja zagovara ograničavanje ličnog bogatstva, odnosno „limitarijanizam“, predložio koncept „ekvivalentne satnice“ – iznosa koji bi neko morao zarađivati po satu kako bi stekao određeno bogatstvo. Drugim riječima, kolika bi Muskova satnica morala biti da sakupi bilion dolara?
Odgovor glasi: čak i kada bi radio 70 sati sedmično od svoje dvadesete do sedamdeset pete godine života, bez ijednog dana odmora, morao bi zarađivati oko pet miliona dolara po satu. Poređenja radi, medijalna satnica u Sjedinjenim Američkim Državama iznosi nešto manje od 25 dolara.
Zašto je ovakva koncentracija bogatstva problem?
Prvi razlog je fiskalna pravednost. Ekonomist Gabriel Zucman pokazao je da milijarderi plaćaju znatno niže efektivne poreske stope od ostatka stanovništva. Razlog leži u tome što pravni sistemi nude brojne mogućnosti za izbjegavanje poreza – od prebacivanja finansijskih tokova između država u kojima posluju njihove kompanije, preko korištenja zakonskih rupa, do skladištenja bogatstva u poreskim oazama.
Decenijama nas neoliberalna ekonomska misao uvjerava da trebamo prihvatiti smanjenje poreza najbogatijima jer će se njihovo bogatstvo s vremenom „preliti“ na ostatak društva. Tvrdilo se da svi imaju koristi od toga što bogati postaju milijarderi, a danas i bilioneri. Međutim, čak je i Međunarodni monetarni fond priznao da to jednostavno nije tačno. Riječ je o optimističnom ideološkom mitu koji služi tome da prestanemo obraćati pažnju na rastuće nejednakosti.
Drugi argument protiv postojanja milijardera i bilionera jeste rasipnost. Ne postoji razuman razlog da jedna osoba posjeduje toliko novca, a posebno je skandalozno kada se zna da mnogi ljudi prerano umiru ili žive životima ograničenim siromaštvom i nedostatkom prilika samo zato što najbogatiji prisvajaju lavovski dio bogatstva koje kao društva zajednički stvaramo.
Pravednija raspodjela bogatstva omogućila bi čovječanstvu da se ozbiljnije suoči s ključnim globalnim izazovima poput klimatskih promjena. Istovremeno bi 99 posto svjetske populacije živjelo bolje, a možda čak i onaj najbogatiji jedan posto, imajući u vidu negativne posljedice koje ekstremno bogatstvo često ostavlja na mentalno zdravlje i društvene odnose. I dalje bi živjeli izuzetno ugodno.
Ipak, najveću pažnju možda bismo trebali posvetiti trećem argumentu – šteti koju proizvodi ekstremna koncentracija bogatstva.
Takva koncentracija potkopava demokratiju. Ona je povezana s ogromnim emisijama stakleničkih plinova i nepotrebnim ekološkim štetama koje nisu nužne za dostojanstven život. Posljedice se prelijevaju na društvene odnose, ali i na ekonomiju, jer nesrazmjerna moć velikih korporacija prijeti da tržište učini manje pravednim i manje konkurentnim.
Razmišljanje o bogatstvu kroz prizmu štete strano je dominantnim ekonomskim narativima, koji počivaju na pretpostavci da u gomilanju bogatstva ne postoje granice. Međutim, potreban nam je temeljni zaokret u načinu na koji razumijemo negativne posljedice ekstremne koncentracije bogatstva.
Kao najbogatiji čovjek na svijetu, Musk predstavlja jasan primjer tih opasnosti. Dao je najveću pojedinačnu donaciju u historiji jedne predsjedničke kampanje, potrošivši oko 290 miliona dolara na kampanju Donalda Trumpa 2024. godine. Nakon toga iskoristio je stečeni politički utjecaj kako bi učestvovao u formiranju takozvanog „Odjela za efikasnost vlade“ (DOGE), što je izazvalo ozbiljne potrese unutar američke državne administracije.
Musk je također učestvovao u gašenju USAID-a, agencije koja je finansirala i provodila brojne humanitarne i razvojne programe, uključujući hitne intervencije za sprečavanje gladi. Naučnici procjenjuju da bi posljedice zatvaranja USAID-a do kraja 2030. godine mogle rezultirati gubitkom više od 14 miliona života, među kojima i 4,5 miliona djece mlađe od pet godina.
Ekstremna koncentracija bogatstva znači i ekstremnu koncentraciju moći. Musk tu moć koristi i kroz svoju društvenu mrežu X, gdje doprinosi širenju rasističkih i ksenofobnih stavova. Time omogućava širenje straha i nasilne retorike koja podstiče iracionalne društvene anksioznosti i usmjerava birače prema krajnjoj desnici.
Istovremeno se miješa i u unutrašnju politiku evropskih zemalja. Tako je, između ostalog, javno podržavao krajnje desnu stranku AfD u Njemačkoj te britanskog premijera nazivao kriminalcem.
Krajnja opasnost sadržana je u takozvanoj teoriji oligarhijskog završetka – scenariju u kojem se politička i ekonomska moć koncentrira u rukama superbogatih. Vlade koje postanu zavisne od najbogatijih tada počinju prvenstveno štititi interese te uske elite i njihovih saveznika. U takvom poretku sama demokratija dolazi u pitanje, jer se društvo pretvara u rigidnu hijerarhiju zasnovanu na bogatstvu i moći.
Ako želimo spriječiti takav razvoj događaja, morat ćemo pronaći načine da ograničimo današnje nivoe koncentracije bogatstva. I ne radi se samo o Muskovom bilionu. Potrebne su inicijative poput projekta „linije ekstremnog bogatstva“, koje nastoje, na osnovu dostupnih naučnih dokaza, utvrditi prag nakon kojeg bogatstvo počinje proizvoditi štetne posljedice te odrediti gdje bi trebala biti „linija bogatstva“, baš kao što danas koristimo „liniju siromaštva“ za procjenu prihoda potrebnih za dostojanstven život.
Sve, međutim, počinje razumijevanjem jedne jednostavne činjenice: milijarderi i bilioneri nisu pokazatelj uspjeha društva, nego simptom disfunkcionalnog sistema čije posljedice osjećamo svi.
