Kada je starogrčki historičar Thucydides (Tukidid) prije više od dvije hiljade godina analizirao Peloponeski rat, vjerovatno nije mogao pretpostaviti da će njegova ideja postati jedna od najvažnijih teorija moderne geopolitike.
Njegova jednostavna, ali zastrašujuća teza glasi:
„Uspon Atene i strah koji je to izazvalo u Sparti učinili su rat neizbježnim.“
Iz te rečenice nastao je koncept poznat kao “Tukididova zamka”, trenutak kada rast nove sile počne ugrožavati dominantnu silu, stvarajući strah, nepovjerenje i rizik velikog sukoba.Historija pokazuje da upravo takvi trenuci često proizvode najopasnije globalne krize.
U antičkoj Grčkoj, Sparta je decenijama bila dominantna vojna sila. Međutim, Atena je zahvaljujući trgovini, mornarici i ekonomskom rastu počela naglo jačati. Sparta nije napala zato što je Atena odmah predstavljala direktnu vojnu prijetnju, nego zato što je osjećaj gubitka dominacije postao nepodnošljiv. Rezultat je bio višedecenijski rat koji je iscrpio obje strane i destabilizirao cijeli grčki svijet.Sličan obrazac pojavio se mnogo vijekova kasnije u Evropi.
Krajem 19. i početkom 20. vijekaNjemačka je doživljavala eksplozivan industrijski i vojni rast. Do tada je Ujedinjeno Kraljevstvo bilo neprikosnovena globalna sila sa dominantnom mornaricom i kolonijalnim imperijem. Ali Njemačka je počela graditi flotu, širiti industriju i tražiti “mjesto pod suncem”. Britanija je u tome vidjela prijetnju ravnoteži moći koja joj je decenijama garantovala globalnu dominaciju.Nepovjerenje je raslo brže od diplomatije. Uslijedila je utrka u naoružanju, stvaranje saveza i atmosfera straha u kojoj je i mali incident mogao izazvati katastrofu. Kada je srpski terorista izvršio atentat u Sarajevu 1914. godine, Evropa je već bila politički i psihološki pripremljena za sukob. Prvi svijetski rat nije počeo samo zbog atentata već i zbog dubokog straha dominantnih sila od promjene odnosa moći.
Isti obrazac može se vidjeti i u odnosima između Japana i SAD prije Drugog svijetskog rata. Japan je brzo rastao kao industrijska i vojna sila u Aziji, dok su SAD pokušavale ograničiti njegov pristup resursima i utjecaju. Ekonomske sankcije, embargo na naftu i borba za dominaciju u Pacifiku postepeno su pretvarali rivalstvo u otvoreni sukob.
Danas svijet ulazi u novu verziju Tukididove zamke, ovog puta između SAD i Kine.Prije samo nekoliko decenija Kina je bila regionalna ekonomija u razvoju. Danas je druga najveća ekonomija svijeta, tehnološki gigant i država koja ubrzano modernizira vojsku, mornaricu i svemirski program. Kineski projekat “Pojas i put” povezuje Aziju, Afriku i Evropu kroz mrežu luka, željeznica i infrastrukture, dok kineske kompanije dominiraju u proizvodnji baterija, rijetkih minerala i dijela globalne tehnološke infrastrukture.S druge strane, SAD i dalje posjeduju najveću vojnu moć, mrežu saveznika i dominantan utjecaj nad globalnim finansijskim sistemom. Upravo zato rivalstvo između Washingtona i Pekinga više nije samo trgovinski spor već ono postaje borba za tehnološku, ekonomsku i geopolitičku dominaciju 21. vijeka.Najopasniji aspekt ove situacije jeste činjenica da veliki sukobi često ne nastaju zato što ih neko planski želi, nego zato što rivalstvo postepeno proizvodi atmosferu u kojoj obje strane počinju vjerovati da gube prostor za manevar.
Tukididova zamka nije proročanstvo rata, nego upozorenje koliko brzo strah od gubitka dominacije može proizvesti spiralu sukoba. Velike sile rijetko ulaze u sukobe samo zbog teritorije. Mnogo češće ratovi počinju onda kada jedna sila osjeti da stari poredak više ne može zadržati, a druga povjeruje da je dovoljno ojačala da ga promijeni.
Fikiretb Mehović
magazinplus.eu
