Postoje teme o kojima se u našem društvu uporno šuti – ne zato što nisu važne, nego upravo zato što jesu. Jedna od njih je i pitanje školskih smjena. Kada društvo nema novca za obrazovanje, onda učenici mogu ići i u drugu i u treću smjenu
Piše: Benjamin Hedžić
Zašto učenici kod nas pohađaju školu u smjenama? Ovo je naizgled jednostavno, ali suštinski neugodno pitanje. Međutim, kako bismo na njega odgovorili, potrebno je najprije razjasniti činjenično stanje u školama. A ono je poražavajuće jednostavno: učenici danas u mnogim školama nastavu pohađaju u dvije, a ponegdje čak i u tri smjene. Smjene se rotiraju po administrativnoj logici, a ne po potrebama djece – dnevno, sedmično ili mjesečno. Tako djeca jedan dan idu u drugu smjenu do 19 sati, a već narednog dolaze u prvu, od 8 sati ujutro, ili jednu sedmicu ujutro, a drugu poslijepodne. Raspored se mijenja poput ogledala, a da se pritom rijetko ko ozbiljno pita šta nam to ogledalo zapravo pokazuje niti kakve posljedice takav sistem ostavlja na djecu.
Pedagoški gledano, jedan od temeljnih principa odgoja i obrazovanja jeste kontinuitet. Uz njega nužno dolaze rutina, predvidivost i ravnoteža kao osnovni uslovi za zdrav kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj djeteta. Dijete ne razvija radne navike u haosu, nego u uređenom i stabilnom ritmu koji mu pruža osjećaj sigurnosti i kontrole nad vlastitim vremenom. Upravo kroz ponavljanje i jasno strukturiran dnevni raspored dijete internalizira odgovornost, razvija samodisciplinu i uči planirati vlastite obaveze.
Savremena pedagogija i razvojna psihologija naglašavaju da stabilan dnevni ritam direktno utiče na sposobnost koncentracije, kvalitet sna, emocionalnu regulaciju i ukupni školski uspjeh. Stoga pedagogija polazi od jednostavne, ali suštinski važne pretpostavke: učenici trebaju imati ustaljen dnevni raspored, dolaziti u školu svakog jutra u isto vrijeme te nakon nastave imati dovoljno prostora za domaću zadaću, odmor, igru i vannastavne aktivnosti. Taj balans između obaveza i slobodnog vremena nije luksuz, nego nužan preduslov za cjelovit razvoj ličnosti.
Foto: Inkluzivna nastava / zamisli.ba
U inkluzivnim školama – a takve su danas kod nas u velikoj mjeri – ove pretpostavke dobijaju dodatni značaj. Djeca s različitim obrazovnim potrebama posebno su osjetljiva na promjene ritma i strukture. Svako narušavanje tog kontinuiteta dodatno produbljuje nejednakosti i otežava ostvarivanje osnovnog cilja inkluzivnog obrazovanja: da svako dijete ima jednake šanse za razvoj i napredak.
Međutim, u praksi za to gotovo niko ne mari. Učenici danas ponekad idu u školu u osam ujutro, a ponekad u dva sata poslijepodne. Na nastavu dolaze u vrijeme kada bi trebali ručati. Škole pritom uglavnom nemaju menze niti učenicima nude adekvatan i zdrav obrok. Briga o ishrani ostaje na nivou deklarativnih izjava i pravilnika koje je u praksi gotovo nemoguće provesti.
Dok odrasli imaju pravo na topli obrok i vrijeme predviđeno za njega, učenici su u drugoj smjeni prisiljeni „ručati u hodu” – tokom petnaestominutnog velikog odmora. Toliko im, čini se, savremeni, reformisani obrazovni sistem ostavlja prostora za osnovnu životnu potrebu.
Kada nastavu pohađaju ujutro, učenici još i mogu poslijepodne posvetiti sportu ili drugim vannastavnim aktivnostima. Međutim, u danima, sedmicama i mjesecima kada u školu idu poslijepodne, te aktivnosti gotovo u potpunosti nestaju. Rijetko gdje postoji mogućnost treniranja u prijepodnevnim satima, a čak i tamo gdje bi ona teoretski postojala, roditelji zbog radnih obaveza često nisu u mogućnosti organizovati brigu o djeci u tom periodu. Tako djeci često ne preostaje ništa drugo nego da treniraju u večernjim satima, ponekad i do 22 sata uveče – u vrijeme kada bi trebala biti kod kuće, odmarati se i provoditi vrijeme s porodicom.
Ovakav ritam nije samo logistički naporan; on je suštinski suprotan svemu što savremena pedagogija zagovara. Dijete koje stalno mijenja ritam, teško može razviti stabilne navike, zdrav ritam sna i uravnotežen porodični život. A o tome kako roditelji – a i profesori su najčešće roditelji – usklađuju svoje obaveze sa školskim smjenama, gotovo da i ne treba govoriti. To je, u praksi, gotovo nemoguće.
Kako smo uopće došli do toga?
Naš obrazovni sistem u svojim ranijim fazama jasno je podrazumijevao da djeca idu u školu prijepodne, dok je poslijepodne bilo rezervisano za domaće zadatke, pomoć u domaćinstvu, slobodne aktivnosti i odmor. Nakon Drugog svjetskog rata situacija se drastično promijenila. Brojne škole bile su porušene, oštećene ili prenamijenjene, pa su obrazovne politike bile primorane uvesti sistem smjena kako bi što veći broj djece ipak mogao pohađati nastavu. To je tada bilo opravdano kao privremeno rješenje u vanrednim okolnostima. Ali privremena rješenja kod nas često prerastaju u trajne modele.
Foto: Dnevni avaz
Mnoge zapadne zemlje iz takvog su sistema izašle relativno brzo. Ulagale su u obrazovanje, gradile nove škole u skladu sa potrebama lokalnih zajednica i prilagođavale infrastrukturu broju učenika. Danas u većem dijelu zapadne Evrope gotovo da nema nastave u smjenama na način na koji je mi poznajemo. Sva djeca u školu dolaze u isto vrijeme. Rijetkost je, recimo, u deset sati prijepodne u gradu sresti učenike kako bezbrižno šetaju, osim ako neopravdano izostaju s nastave. Školski sistem tamo počiva na jednostavnom principu: škola ima svoj jasan ritam, a dijete svoje jasno mjesto u tom ritmu.
Međutim, mi se očigledno teško oslobađamo demona prošlosti.
U Bosni i Hercegovini se tako temom “školske smjene” kao naslijeđem iz bivšeg sistema gotovo niko ozbiljno ne bavi. Ova tema, kao i cjelokupan obrazovni sistem, naslijeđena je iz Jugoslavije, zajedno sa svim svojim vrlinama, ali i manama – ili, takoreći, demonima koji nas uporno prate i kao da se podsmjehuju činjenici da se i dalje suočavamo s brojnim problemima u odgoju i obrazovanju mladih. Nauka i teorija govore nam jedno, dok politika i praksa rade nešto sasvim drugo. Oslanjamo se na ustanjene obrasce ponašanja koji nam ne donose nikakav napredak. Šutimo i tolerišemo, kao da postoji prešutni dogovor s tim naslijeđenim slabostima da se obrazovni sistem ne proispituje previše. Svi akteri obrazovanja vođeni su logikom: ne propituj ono čija izmjena iziskuje ulaganja – a upravo nam nedostaje i jedno i drugo: kritičko propitivanje i suštinska, dugoročna i ciljana ulaganja u obrazovanje.
Ako školama nedostaje prostora da nastavu organizuju u jednoj smjeni, postavlja se pitanje zašto se ne grade nove škole. Došli smo u situaciju da izgradnja nove škole kod nas djeluje kao incident, a ne kao rezultat planske i odgovorne obrazovne politike. Politički odnos prema obrazovanju postao je toliko marginaliziran da budžeti više nisu razvojni: nema dovoljno sredstava ni za održavanje postojećih školskih objekata, ni za njihovu obnovu, a kamoli za infrastrukturna ulaganja i izgradnju novih škola. I tu se zapravo krije odgovor na pitanje postavljeno na početku: zbog nedostatka ili neadekvatnog prostora, nastava se organizuje u smjenama.
Međutim, manjak prostora nije jedini razlog. Zanimljiva je, na primjer, činjenica da danas, usljed demografskog pada i odliva stanovništva, postoje škole koje imaju dovoljno kapaciteta za organizaciju nastave u jednoj smjeni. Učionice više nisu pune kao nekada, broj učenika se smanjuje, a tehnički uslovi omogućavali bi uredno odvijanje jednosmjenske nastave. Eh, da samo nema onih obrazovnih demona prošlosti.
Škole polaze od logike: uvijek je bilo ovako – zašto bismo išta mijenjali. Stoga se odlučuju da nastavu i dalje realiziraju u dvije ili čak u nekoj međusmjeni koju nazivaju trećom.ž
Foto: Reuters
Zašto?
Ne zato što je to bolje za učenike.
Ne zato što je to bolje za nastavnike.
Ne zato što je to bolje za porodični život.
Ne zato što je to pedagoški opravdano.
Nego zato što takva organizacija rada pogoduje samom sistemu – prije svega kroz benefite koji proizlaze iz otežanih uslova rada, a koji su predviđeni obrazovnim standardima i normativima. Drugim riječima, ono što je nekada bilo nužno rješenje u uslovima ratne i poratne oskudice danas je, u pojedinim slučajevima, postalo mehanizam očuvanja administrativnih i radnih pogodnosti – na štetu djece. A upravo bi interes djeteta morao biti polazna tačka svake obrazovne politike.
Ako znamo da su rutina, kontinuitet i stabilnost ključni za zdrav razvoj i kvalitetno učenje, krajnje je vrijeme da se otvoreno zapitamo: zašto djecu i dalje izlažemo školskom ritmu koji je u suprotnosti s osnovnim pedagoškim principima? Zašto pristajemo na to da učeniku jedne sedmice dan počinje u zoru, a druge tek onda kada bi radni dan već trebao privoditi kraju?
Obrazovanje ne smije biti organizirano prema onome što je najjeftinije i najlakše sistemu, nego prema onome što je najispravnije za dijete.
Danas samouvjereno govorimo o reformi obrazovanja, a ona se u suštini svodi na kozmetičke izmjene nastavnih sadržaja, zapakovane u sjajni poklonski papir, bez stvarne namjere da se išta suštinski promijeni. Sve dok ne budemo spremni napustiti zastarjele modele, dok god budemo ignorisali činjenicu da bez ozbiljnih, kapitalnih ulaganja nema stvarne reforme i dok god škole ne budemo prilagođavali učenicima – umjesto da učenike prilagođavamo školskim improvizacijama – teško ćemo moći govoriti o istinskoj promjeni.
Jer reforma obrazovanja ne počinje u formulacijama iz nastavničkih priprema za čas. Ona počinje u uslovima u kojima djeca uče, u samoj učionici. I zato pitanje školskih smjena nije tehničko pitanje rasporeda. Ono je ogledalo našeg odnosa prema vlastitoj djeci.
tačno.net
